Narcisa Lengel Krizman, komunistička povjesničarka koja se pokajala zbog laži o komunističkome spašavanju djece
Zabranili su joj tiskanje knjige jer je priznala da su zbrinjavanje djece zapovjedili Pavelić i Kvaternik, da su presudnu ulogu imali Caritas i Stepinac, a da je uloga Diane Budisavljević bila sporedna
Nakon pada Berlinskoga zida i osamostaljenja Hrvatske, partijski povjesničar i profesor Dušan Bilandžić izjavio je kako bi svu historiografsku i srodnu literaturu iz doba socijalizma trebalo spaliti i sve pisati ispočetka
Narcisa Lengel Krizman posebno je negativno ocijenila knjigu Pere Stanivukovića i Jurice Kerblera iz 1986. godine o spašavanju djece, koji su to nazvali zločinom ne koristeći se pri tom ni jednim izvorom
NDH je početkom 1943. i službeno pristupila Ženevskim konvencijama o postupanju s ranjenicima i bolesnicima na bojnome polju te postupanju s ratnim zarobljenicima. Tih se konvencija država do kraja rata i pridržavala
Postoji komunistička povjesničarka koja se pokajala što je u svojim knjigama prenaglasila ulogu Komunističke partije u „spašavanju djece“ u Drugome svjetskom ratu. Kad je u samostalnoj Hrvatskoj htjela objaviti knjigu u kojoj je htjela opisati kako je neke događaje interpretirala jednostrano, komunistički sljedbenici onemogućili su tiskanje te knjige! – piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik.
Slučaj je nedavno u propovijedi spomenuo monsinjor Juraj Batelja, postulator kauze blaženoga Alojzija Stepinca, naglašavajući kako je „važno čuti njezin zahtjev za revidiranjem komunistički tumačene povijesti“.
Govoreći na misnome slavlju u svetištu Gospe Maslinske u zadarskoj četvrti Belafuža, dan uoči Velike Gospe, msgr. Batelja ustvrdio je da „komunistički sljedbenici zlorabe i Dnevnik Diane Budisavljević te ponavljanjem laži pokušavaju oživjeti komunističku propagandu protiv Katoličke crkve i blaženoga Stepinca“.
Msgr. Batelja naveo je i ime komunističke povjesničarke. Riječ je o dr. Narcisi Lengel Krizman, i rukopisu njezine knjige pod naslovom „Spašavanje djece“, koji je nastao 90-ih godina. Knjiga je trebala imati stotinjak stranica uvodnoga teksta, a zatim bi slijedili zapisi o sudbinama pojedine djece, kako ih je autorica mukotrpnim istraživanjima uspjela odgonetnuti iz dostupne arhive.
Narcisa Lengel Krizman preminula je 2008. godine, u 74. godini života. U mirovinu je otišla 1991. kao zaposlenica Hrvatskoga instituta za povijest u kojemu je radila od 1961. godine. Reklo bi se, tipična povjesničarka iz socijalističkoga razdoblja, koja je do 1990. konformistički slijedila pravac što su ga trasirale ideološko-povijesne komisije Saveza komunista Hrvatske. Godine 1979. doktorirala je s temom „Zagreb u NOB-u i socijalističkoj revoluciji“. Bila je supruga komunističkoga povjesničara Bogdana Krizmana (koji je u svojim knjigama barem donosio brojne prijepise dokumenata pa i onih manje poznatih, često iz beogradskih arhiva). Teme poput „revolucionarnoga Zagreba“ i „Zagreb u NOB-u“ obrađivala je u različitim formama i oblicima (kronologije, članci, pregledi), no bavila se i sudbinom žena i djece koji su se zatekli u sabirnim logorima u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.
Danas možemo samo pretpostavljati što ju je potaknulo da istodobno s procesom hrvatskoga osamostaljivanja i demokratizacije društva ponovo krene pregledavati arhive i izvorne dokumente te ih uspoređivati s objavljenom građom.
Kao rezultat nastao je rukopis koji je trebao biti objavljen u zajedničkom izdavačkom pothvatu Spomen-područja Jasenovac i jedne privatne izdavačke kuće. Urednik serije bio je pokojni Slavko Goldstein. Prema nekim, teško provjerljivim informacijama, rukopis je već bio u visokoj fazi pripreme za tisak, kad je stigao nečiji veto.
Institucije i osobe koje su bile uključene u ovaj izdavački proces nisu bile voljne dati rukopis na uvid. Time su još više pojačale znatiželju onih koji su ga htjeli pročitati.
Kartoteka Diane B. predana Arhivu 1987. a Mileta ju nije pronašao ni u deset godina
Iz primjerka rukopisa koji imamo na raspolaganju možemo zamisliti što je užasnulo njezine cenzore. Uz kritički osvrt na dotadašnje historiografsko-publicističke radove koji se tiču djece u ratu, vjerojatno je cenzorski užas izazvao i pozitivni prikaz djelovanja nadbiskupa Stepinca i katoličkih institucija (Caritasa i crkvenih redova) u zbrinjavanju i pomaganju ratom pogođene djece. I to u većini djece pravoslavnih roditelja.
Narcisa Lengel Krizman tako u uvodu svoje monografije piše: „Svjesna sam da će izazvati moguće prigovore i polemike, jer se prezentiranom faktografijom, istraženošću i načinom izlaganja dijametralno razlikuje od svih dosad objavljenih radova o toj temi“. Diani Budisavljević dodjeljuje važnu, ali ipak sporednu ulogu: „Neprocjenjiva je zasluga D. Budisavljević što je od prolaska prvog transporta kroz Zagreb započela s izradom sveobuhvatne kartoteke.“
> (VIDEO) 11 podvala u filmu Dnevnik Diane Budisavljević
> Dr. sc. Mario Kevo: Diana Budisavljević u škole – Struka na margine
Usput, autorica objašnjava kako je kartoteka Diane Budisavljević oduzeta 1945. da bi zatim bila u Savjetu za narodno zdravlje SR Hrvatske do 1987. kad je, kako kaže – konačno! – predana Arhivu Hrvatske (današnjem Hrvatskom državnom arhivu). Silvestar Mileta tragao je u tom arhivu za kartotekom punih deset godina i – nije ju našao.
Autorica se iskreno osvrće i na svoje objavljene radove o sabirnim logorima i dječjim sabiralištima: „Daljnjim istraživanjima utvrdila sam da su mnogi podatci netočni i manjkavi, neke sam događaje interpretirala jednostrano i donosila ocjene koje danas moram revidirati: prenaglasila sam ulogu Komunističke partije uopće, a osobito kad je riječ o njenom utjecaju u organizaciji Crvenog križa; u cijelosti sam zapostavila prikaz rada Caritasa.“
Slijede kritike radova Nikole Nikolića, Drage Kastratovića, Uroša Šoškića, Dušana Samardžije, Dragoja Lukića i drugih, u kojima Narcisa Lengel Krizman uočava brojne faktografske netočnosti, uobičajena preuveličavanja broja stradalih, tendenciozne, politikantske i propagandne zaključke. Te knjige, međutim, i dan-danas brojnim autorima služe kao znanstvena podloga za pisanje o ovim događajima.
Po negativnim komentarima ističe se knjiga Pere Stanivukovića i Jurice Kerblera iz 1986. godine. Ova dvojica autora, od kojih je jedan sve do nedavno pisao u hrvatskim novinama, usporedila su „kolonizaciju djece“, dakle udomljavanje u obiteljima, s Hitlerovim nacističkim projektom „Lebensborn“. Postupanje crkvenih institucija ocrtali su očekivano najtamnijim bojama. „Tako nam ova dva dugogodišnja, iskusna novinara akciju spašavanja djece proglašavaju – zločinom!“, piše Narcisa Lengel Krizman uočavajući još jednu zanimljivost. Stanivuković i Kerbler, naime, u knjizi navode da postoji opširna dokumentacija o zbrinjavanju djece, pa i o umrloj djeci, u bolnicama, u zdravstvenim zavodima, domovima, na groblju Mirogoj, itd.
„Onda i ja postavljam logično pitanje, ako su svi ti izvori bili dostupni, zašto ih autori nisu koristili kod pisanja svoje knjige?“, napisala je Narcisa Lengel Krizman.
Podsjećamo da je u to vrijeme u Srbiji trajala medijska priprema za rat protiv Hrvatske pa je iste 1986. godine, godine objavljena i trotomna publikacija „Koncentracioni logor Jasenovac, dokumenti“ Antuna Miletića, te niz drugih knjiga i članaka što su trebali srpsko javno mnijenje preparirati za predstojeće akcije.
U rijetke pozitivne primjere historiografsko-publicističkoga pristupa tog vremena, Narcisa Lengel Krizman s pravom uvrštava knjigu Ćirila Petešića Dječji dom Jastrebarsko, 1939.-1947., izašlu u izdanju Kršćanske sadašnjosti 1990. godine. Pohvaljuje ga za nastojanje da prvi put napiše „kritički, dokumentaristički prikaz zbivanja“. Uočava autorovo nastojanje da nasuprot dotadašnjoj bjesomučnoj propagandi o navodnome nasilju nad djecom, pokaže da Jastrebarsko nije bilo „logor u onom lošem smislu“, već prihvatilište za djecu u sklopu dječjega doma.
U nastavku autorica daje pregled sabirnih logora i prihvatnih centara iz kojih su djeca poslije protupartizanskih vojnih djelovanja, dolazila u dječja prihvatilišta (Sisak, Jastrebarsko, Zagreb) te kasnije uz pomoć Caritasa bila udomljavana u brojnim obiteljima. Pri tome se koristi dostupnim dokumentima i prilično realno opisuje stanje u prihvatilištima i mjere koje su njihovi voditelji uz podršku državnih i zdravstvenih vlasti poduzimali za prehranu i ozdravljenje velikoga broja pristigle djece.
Premda i dalje robuje starim natruhama, napisala je da su spašavanje organizirali Pavelić i Kvaternik
Rukopis Narcise Lengel Krizman svakako je bitan pomak u odnosu na veliki broj radova, knjiga i članaka koji su ove događaje opisivali do 1990. godine. Velik iskorak je, također, i u odnosu na pristup kakav još uvijek prevladava u Srbiji, a neki njegovi tragovi mogu se pronaći i u svijetu, pa i u Hrvatskoj. Ipak, ni njezin rukopis još nije oslobođen starih ideoloških natruha. Počevši već od naslova: „Spašavanje djece“. Iz cijeloga njezina teksta vidi se da bi umjesto riječi „spašavanje“, koja implicira da je djeci prijetila neposredna opasnost da budu ubijena, bilo bolje upotrijebiti „pomaganje, udomljavanje, zbrinjavanje, postupanje s djecom u prihvatilištima, liječenje i prehrana, itd.“
Zatim, prvo poglavlje joj počinje rečenicom: „Neosporna je činjenica da su najrazličitiji oblici terora bili osnovno obilježje cjelokupne ustaške vladavine, ali se ustaški teror, međutim, mora promatrati kao sastavni i nerazdvojni dio terora fašističke politike i njegove sveukupne politike na području Nezavisne Države Hrvatske.“
Nakon ove rečenice koja znači „sve i ništa“, dolazi sljedeća: „Ustaše se nisu obazirali na bilo kakve međunarodne konvencije i obveze…“, što je već faktografska pogrješka: ustaška je vlada te 1942. godine već pregovarala, a početkom 1943. i službeno je pristupila Ženevskim konvencijama o postupanju s ranjenicima i bolesnicima na bojnome polju te postupanju s ratnim zarobljenicima. Tih se konvencija država do kraja rata i pridržavala.
Ali to su, vjerojatno, natruhe kojih se nije lako osloboditi nakon desetljeća života u jednoumnome društvenom sustavu. Daleko je važnije pohvaliti što se Narcisa Lengel Krizman usudila navesti da su dozvole i zapovijedi za preuzimanje djece na skrb u prihvatilištima koje organizira država dali poglavnik Ante Pavelić ili zapovjednik Ustaške nadzorne službe Eugen Kvaternik. Uvrstila je u tekst i izvješće njemačkoga predstavnika za prikupljanje radnika, koji je posjetio logor Staru Gradišku 12. lipnja te u izvješću piše da je obaviješten kako će odrasli pritvorenici iz tog logora biti upućeni u Njemačku, dok djeca „ostaju na brizi hrvatskoj državi“. U to vrijeme još praktično nije ni započeo protupartizanski pothvat na Kozari i izbjeglica s Kozare, pa ni kozaračke djece, još nije bilo u logoru. I to pokazuje da je odluka o zbrinjavanju djece donesena ranije, vjerojatno u dogovoru njemačkih i hrvatskih vlasti. Nijemcima je trebala radna snaga, dok je hrvatskoj vladi odgovaralo da se smire područja pobune. Zbrinjavanje izbjeglica i velikoga broja djece do 14 godina operativno je vodilo Ministarstvo udružbe, uz pomoć Crvenoga križa, Caritasa, časnih sestara, zatim predstavnica Ženske loze ustaškoga pokreta, i dragovoljaca među kojima je važno mjesto imala skupina oko Diane Budisavljević. Svatko je imao određenu ulogu, a Narcisa Lengel Krizman ih opisuje – Diana Budisavljević veoma vrijednu oko vođenja kartoteke, organiziranja nabave novca, raznih potrepština i odjeće. Caritas je, piše Narcisa Lengel Krizman, imao „veliku i presudnu ulogu“ u zbrinjavanju djece i udomljavanju u obiteljima. To nije teško saznati iz obilja dostupne dokumentacije, ali – kako kaže autorica – ulogu Caritasa trebalo je promatrati „bez ideoloških predrasuda“.
A to, čini se, nije lako ni nekim sadašnjim autorima. Vjerojatno ih, kao i Narcisu Lengel Krizman, straši mogućnost da ih se proglasi „revizionistima“, onima koji prikazuju Nezavisnu Državu Hrvatsku u ljepšem svjetlu, zamalo da ju – „veličaju“. Zbog toga se ustručavaju i napisati jasnu kritiku djela kao što je film „Dnevnik Diane Budisavljević“. Nedavno je dr. Mario Kevo, profesor povijesti s Katoličkoga sveučilišta, napisao članak o nedostatcima filma i razlozima zbog kojih bi trebalo povući odobrenje za njegovo prikazivanje u školama. Kao dobar poznavatelj ove teme, napisao je da se radi o „jednostranom djelu“, „rezultatu osobnih impresija redateljice filma, koja u njegovoj pripremi nije otišla dalje od samog Dnevnika“.
„Pri tome se dnevničkim zapisima pristupilo iznimno selektivno. Film svakako ne predstavlja potpunu i kvalitetnu sliku o radu Diane Budisavljević za vrijeme Drugoga svjetskog rata“, zaključio je Kevo. I dodao: „Pišući ovako nešto svakako se izlažete već uobičajenom etiketiranju da ste revizionist ili pak da koketirate s desnicom.“
Nakon pada Berlinskoga zida i osamostaljenja Hrvatske, partijski povjesničar i profesor Dušan Bilandžić u sličnoj je autorefleksiji izjavio da bi svu historiografsku i srodnu literaturu iz doba socijalizma trebalo spaliti i sve pisati ispočetka. Autorevizija Narcise Lengel Krizman nije tako radikalna kako to sugerira Bilandžić, ali jasno ukazuje na goruću potrebu da se hrvatska povijest iznova opisuje i to sa što manje predrasuda i straha.
Tekst se nastavlja ispod oglasa