(VIDEO) 11 podvala u filmu Dnevnik Diane Budisavljević

Foto: Fah

Dosadan, manipulativan i povijesno netočan film može biti dojmljiv samo gledateljima s predrasudama. Ovo je 11 podvala i laži u filmu Dnevnik Diane Budisavljević:

1. U filmu nema objašnjenja kako je to Diana Budisavljević spasila deset tisuća djece, osim neke maglovite naznake da su neki dobri nacisti nešto natjerali ustaše

2. U filmu se ne spominju ni liječnici koje je slalo Ministarstvo zdravstva, ni druge aktivnosti Ministarstva udružbe. Ne spominju se preminule časne sestre i ostali zaraženi od djece dok su im pomagali. Ne spominje se da je aktivirane željeznice i cijeli državni sustav u spašavanje. Nema mjesta ni za Kamila Breslera, jednoga od državnih službenika s važnom ulogom u smještaju djece

3. Srbe nastoji povezati i prošvercati uz tragičnu sudbina Židova u Drugom svjetskom ratu

4. Prikazuje Stepinca kao kukavicu, kolebljivca i „ustaškoga ispovjednika“

5. Julije Budisavljević pokazuje iskaznicu na kojoj piše „Srbin 498“, koju mu je, kao, izdala neka državna institucija, a to je izmišljotina jer jednostavno u to doba nije bilo praksa

6. Prešućuje se činjenica iz Dijanina dnevnika da je pravoslavac Savo Besarović, poglavnikov prijatelj, bio u Vladi NDH i da su ga kasnije partizani osudili na smrt

7. Prešućuje se da je Diana Budisavljević bila prijavljena da je kamion robe poslala partizanima

8. Izmišlja se nasilje policijskih agenata u stanu Diane Budisavljević, čega u Dnevniku te humanitarke nema

9. Diana objašnjava feldvebelu (naredniku) da vodi „privatnu akciju“ pomaganja. Privatnu! Zar u totalitarnoj NDH? Kako se redateljici omakla ova pohvala?

10. Jedna baka govori: „Najteže je bilo kad se biralo tko će ići u bolnicu, a tko u – Savu!“ To sa Savom jedna je od najgorih izmišljotina iz propagandnoga arsenala, još iz jugoslavenskoga doba

11. Autorski tim filma sugerira da se majka Eugena Dide Kvaternika ubila jer je bila potresena zbog onoga što njezin sin radi Židovima i Srbima. Kvaternikova majka Olga, umrla je 31. kolovoza 1941. godine, a nije jasna ni njezina veza sa židovstvom koju film insinuira

Dosadan, manipulativan, povijesno netočan, kadšto i komičan film

Film Dnevnik Diane Budisavljević je dosadan, manipulativan i povijesno netočan. Podgrijava loše stereotipe o Hrvatima i ustašama i koristi patnju djece u komercijalne i političke svrhe, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik.

Kadšto je i komičan: pravoslavni Julije Budisavljević govori hrvatski kao Slovenac (jer u stvarnom životu glumac i jest iz Slovenije). Ili kad odred njemačkih vojnika pod zapovjedništvom Vilija Matule odklipše na željezničku stanicu: hodaju kao da su pitomci „Ministarstva smiješnog hoda“ Montyja Pythona.

I još onda još pred vlakom koji prevozi radnike u Njemačku, iz posve nepoznata razloga viču „Sieg heil“. Ipak, tu je dobru ulogu odigrao Vili Matula, glumeći njemačkog feldvebela. Matula i inače najbolje glumi u filmu. Vidi se da se baš uživio u ulogu. S druge strane, Alma Prica većinu filma naokolo hoda naškubljenih usta, natmurena, iako se na autentičnim snimkama vidi da se Diana Budisavljević tu i tamo nasmiješila. I govori previše čisto hrvatski za jednu Austrijanku.

Osim u igri s unukom na kraju filma, Almina Diana najopuštenija je kad feldvebelu Matuli objašnjava kako vodi „privatnu akciju“ pomaganja. Privatnu! Zar u totalitarnoj NDH? Kako se scenaristici i redateljici omakla ova pohvala? Ovaj film može biti dojmljiv samo gledateljima s predrasudama popabirčenim iz ranijeg školovanja i internetskih postova. Gledatelju koji nešto malo više zna o tim događajima (a o njima se svatko može informirati iz dostupne literature), ostaje da pogledava na sat pitajući se kad će ovo proći, da vrti glavom i prisiljava se da šuti, kako iz pristojnosti ne bi ometao druge posjetitelje kina. Film Dnevnik Diane Budisavljević počiva na sugestivnosti, iako se reklamira kao da prikazuje stvarne događaje. I da su te događaje istraživali čitavih deset godina.

Na početku filma, koji treba opisati pomaganje Diane Budisavljević pravoslavnim ženama i djeci, prikazani su kadrovi rušenja zagrebačke židovske sinagoge. Diana s krojačicom razgovara o logorima u Njemačkoj. Time se, slično kao u aktualnoj službenoj propagandi u Srbiji, Srbe nastoji povezati i prošvercati uz tragičnu sudbina Židova u Drugom svjetskom ratu. Ne objašnjava se zašto je u Loborgradu 200 pravoslavnih žena s djecom, nego se sugerira da je to nešto što će se dogoditi svim pravoslavnima u Hrvatskoj.

Ipak, zagrebačke pravoslavce koji skupljaju pomoć za Loborgrad ni u filmu isprva nitko ne dira. To se objašnjava drugom sugestijom: muž Julije je liječnik, a njih svaka vlast treba. Hm, izgleda da su te 1942. trebali i pravoslavne arhitekte, učitelje, vojnike… Zatim u stan dolazi Julije i pokazuje neku iskaznicu na kojoj piše „Srbin 498“, koju mu je, kao, izdala neka državna institucija. Godina je 1942., a tada se već osniva Hrvatska pravoslavna crkva (što se na kraju jedne scene spomene u pola rečenice, jedva čujno, ispod glasa). Naziv „Srbin“ se ne koristi u službenim dokumentima od 1941. i tada je uglavnom označavao ljude doslovno iz Srbije.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Predratni pripadnici Srpske pravoslavne crkve nazivani su 1941. „grkoistočnjacima“, a 1942. „pravoslavnima“, „hrvatskim pravoslavcima“, „Hrvatima pravoslavne vjere“, itd. Tako da i ta Julijeva iskaznica djeluje kao nekakvo kreativno i sugestivno tumačenje povijesti. Uređivanje odnosa s manjinskim srpsko-pravoslavnim stanovništvom, bio je proces koji su u kolovozu 1941. započeli u razgovorima poglavnik Ante Pavelić i njegov prijatelj, sarajevski odvjetnik, pravoslavne vjere, Savo Besarović.

Na zasjedanju Hrvatskog državnog sabora, gdje se već mogao nazrijeti novi smjer unutrašnje politike, Savo Besarović dobiva istaknutu funkciju, a kasnije ulazi i u Vladu ND Hrvatske, sve do kraja rata. Dolaskom partizana osuđen je na smrt. Toga u filmu nema, iako DB spominje Besarovića u svom dnevniku. Ali onda bi trebalo malo temeljitije istraživati, a ne deset godina samo grickati tri milijuna kuna koje je autorima filma dodijelio HAVC. Savo Besarović u filmu nije spomenut iako je zajedno sa zapovjednikom UNS-a Eugenom Kvaternikom intervenirao kad je čuo da su dva policijska agenta došla u stan Budisavljevićevih, gdje su se upravo slagali paketi za zatočene s limunom, češnjakom, šećerom i soli. U filmu su preskočili objašnjenje iz dnevnika da ih je netko dan ranije prijavio kako su preko jedne špediterske firme poslali kamion pun robe – partizanima.

Agenti su pretraživali stan i u potrazi za navodnom radio stanicom. Jedan ormar je bio zaključan pa je Dianina kći otišla u svoj stan po njega. U dnevničkom zapisu nema nikakva nasilja, razbijanja i prijetnji. Tek najava agenata da će zatečeni u stanu biti pritvoreni, ali se od toga odustalo na intervenciju Kvaternika i Besarovića. U filmu pak agenti razbacuju pakete i voće po podu i sikću: „Sve Srbi!“, uz, očekivano, dramatičnu glazbu koja treba pojačati dojam državne represije. A Diana Budisavljević, kako sama piše u dnevniku, sutradan odlazi u Ravnateljstvo ustaškog redarstva gdje je od službenika Vilka Kühnela dobila i pisanu dozvolu za svoj rad i vođenje skupine za prikupljanje pomoći. I tako se još više etablirala kao humanitarni radnik u ustaškoj Hrvatskoj.

Na susretu s nadbiskupom Stepincem Alma Prica kao Diana gotovo viče, predbacuje nadbiskupu da je „njihov ispovjednik“ (vjerojatno se misli ustaški, čudno da nije rečeno da je ‘ustaški vikar’), a da se „pravoslavci prekrštavaju“.

Filmski Stepinac zbunjeno se povlači prema prozoru i zamuckujući govori da je bio protiv vjerskih prelazaka s prijetnjom oružjem… U dnevniku taj susret nosi datum 26. svibnja 1942., kad su već odavna prestali vjerski prijelazi i kad je već počeo drukčiji odnos prema pravoslavnima. Sugestivno se koriste i izjave četiri korisnika njezine pomoći. Ljudi koji su tada bili djeca zapravo se i ne sjećaju većine onoga što im se događalo. Stoga bi skrupulozan autor bio vrlo pažljiv pri odabiru njihovih riječi za film. Ovdje jedna baka govori: „Najteže je bilo kad se biralo tko će ići u bolnicu, a tko u – Savu!“ To sa Savom je jedna je od najgorih izmišljotina iz propagandnog arsenala još iz jugoslavenskog doba. Ali, eto dobro se uklapa i u ovaj filmski psihološko-propagandni paket.

Jedna žena je bila u Loborgradu pa se „sjeća“ kako su djeca oko nje umirala, iako je među tih 200 zatočenica s djecom bio vrlo mali broj smrtnih slučajeva, svakako neusporediv s postocima u drugim sabiralištima, gdje su djeca dolazila zaražena raznim bolestima. Tih 200 zatočenica iz Loborgrada u travnju 1942. pušteno je iz internacije. Najveći dio upućen je vlakom u Beograd gdje su dali izjave Nedićevom uredu za izbjeglice. Opisale su, za to ratno vrijeme, relativno podnošljive uvjete života u Loboru. Potvrđuju to drugi dokumenti koje je moguće pronaći u Hrvatskom državnom arhivu. Ali i to je bilo previše za naše sineaste.

Jednostavnije je u jednom kadru staviti nekog čovjeka koji govori: “Neće oni zimu preživjeti ako im se ne pomogne…“ Zima je u filmu važan element ovog sugestivno-emocionalnog rada. Osim što je cijeli film u crno-bijeloj tehnici, cijelo vrijeme je i zima, ili barem kasna jesen, s magluštinom koja se vuče između oronulih zidova nekadašnjih kaznionica. Iako se glavnina događaja o kojima se govori zbivala u proljeće, ljeto i jesen 1942. godine. Stereotipovima i tračevima autori se bave i kad prikazuju Nijemce.

Von Kotzian koji je u stvarnosti bio u vodstvu cijelu akcije odvođenja majki i očeva i njihova odvajanja od te nesretne djece, kao jedan od povjerenika njemačke radne službe u Zagrebu, prikazan je kao žovijalni džetseter iz Esplanade, koji na spominjanje Eugena Kvaternika zacvrkuće: „Ah, pa njegova majka je Židovka“.

I dodaje, „a nedavno se ubila“. Kakve to sad ima veze? Ima, objasnit će redateljica Dana Budisavljević u jednom intervjuu. Ingeniozni autorski tim ovog filma htio je sugerirati da se majka Eugena Dide Kvaternika ubila jer je bila potresena zbog onoga što njezin sin radi Židovima i Srbima. Već smo o tome pisali, ali vrijedi ponoviti: Kvaternikova majka Olga, umrla je 31. kolovoza 1941. godine pa je nejasno kakve ima veze s dnevnikom Diane Budisavljević koji počinje u listopadu 1942. Nije jasna ni njezina veza sa židovstvom: majka joj je bila Dora pl. Martini, kći austrougarskog pukovnika rodom iz Tirola i Katarine pl. Nemičić iz stare hrvatske i vojničke obitelji. Otac Olge Frank, pravaški političar Josip Frank prešao je na katoličanstvo, davno prije no što je oženio Doru Martini. Ali kao da je to važno – uopće to petljanje s nečijim porijeklom, koje bi trebalo utjecati i na njegove stavove, uvijek je vrlo dvojbeno i gadljivo. Kotzian za njenu smrt veli „nedavno“ – a razgovaraju u lipnju 1942, godine. Ok, tih deset mjeseci može biti „nedavno“ kad se gleda iz 2019. I u tome i jest jedan od problema ovog filma – događaje iz 1942. gleda se s tendencijom da se nešto poruči ovom vremenu. Bilo je to jasno iz svih izjava autora i iz ocjena kritičara koji su ga hvalili. Na to se nadovezala i snobovska publika sličnog svjetonazora. Nažalost, propuštena je prilika da se s razmjerno velikim sredstvima napravi istinitiji film, koji bi vjernije prikazao ono vrijeme. Samo bi tada i poruka za ovo vrijeme bila drukčija, ali autori za nju nisu ni sposobni, ni hrabri.

Ne objašnjava se kako je Diana djecu „spasila iz logora“

Filmski kritičar Pupovčevih Novosti, inače sklon sugestijama koje emitira film Dnevnik Diane Budisavljević, ipak je pošteno primijetio da gledatelj do kraja filma ne dobiva odgovor kako je to DB „spasila tisuće djece iz logora“. I stvarno, toga nema u filmu, osim neke maglovite naznake da su neki dobri nacisti nešto natjerali ustaše. Ali to je, onako, neizrečeno…. Uglavnom, stvar krene, pa se ipak, velikodušno priznaje da se i Crkva uključila… Poslije rata je izjavu o tim danima dala i Tatjana Marinić, koja dolazi iz partizana i otima Dianinu kartoteku u ime nove vlasti: „Dana 10. srpnja 1942. doveli su činovnici tzv. ministarstva udružbe NDH 850 djece koju su sakupili s Kozare i okolnih sela te odveli u Staru Gradišku, a iz Stare Gradiške doveli u Jastrebarsko“.

Tako je govorila načelnica Ministarstva socijalne politike u novoj vlasti, zaslužna za mnoge klevete o radu časnih sestara, Karitasa i drugih sudionika zbrinjavanja djece u NDH (nažalost još njezino ime nose neki vrtići). No čak i ona je spomenula ovaj slučaj, dok se u filmu ne spominju ni liječnici koje je slalo Ministarstvo zdravstva, ni druge aktivnosti Ministarstva udružbe. Primjereno mjesto u filmu nije dobio ni Kamilo Bresler, jedan od državnih službenika s važnom ulogom u smještaju djece.

Ni Dianina kartoteka baš nije posve izgubljena

Dane Budisavljević vodila je kartoteku o udomljenoj djeci i sređivala je dvije-tri godine do kraja rata. Izbjeglički val prošao je 1942., kasnije više nije bilo takvih izbjegličkih skupina pa se rad odvijao na sređivanju dokumentacije, odgovaranju na pitanja roditelja koji su iz Njemačke slali pisma i raspitivali se za svoju djecu, i slično. Dolaskom komunističkih partizana, Diani je ta kartoteka oduzeta. Opisivanje tog događaja najbolji je i povijesno najvjerniji dio filma.

Ali na kraju, na odjavi filma, piše: ta kartoteka nikad više nije pronađena. Ni to baš nije posve točno. U Hrvatskom državnom arhivu postoji Kartoteka djece, koja je pripadala Ministarstvu udružbe i Karitasu. U 56 ladica ima oko 28 000 kartica s imenima djece koja su bila zbrinjavana tijekom Drugog svjetskog rata. Diana Budisavljević, kako piše u svom dnevniku, pri izradi svoje kartoteke pravila je i kopije za Ministarstvo udružbe. Drugi bi put prepisivala njihove kartice za svoju kartoteku, itd.

Stoga se dio njezine kartoteke može rekonstruirati i preko arhivske građe koju i nije potrebno tražiti deset godina. Dio podataka nalazi se i u arhivskoj građi AFŽ-a, također u Hrvatskom državnom arhivu. Tu su građu kod sebe godinama držale komunističke dužnosnice poput Marije Bakarić, supruge Vladimira Bakarića, i tako vjerojatno onemogućile nekim izbjeglicama da na vrijeme saznaju što se dogodilo s njihovim rođacima. Sada je ta građa dostupna, ali naši istraživači nisu imali za nju vremena. A vrlo brzo je, primjerice, u njoj naći podatak o Nadi Vlaisavljević, koju su intervjuirali u filmu. I taj je intervju bio plod desetogodišnjeg istraživanja…

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr