U Petom danu teme su bile film “Dnevnik Diane Budisavljević” te Pet minuta slave komentirali su Lana Bobić, Nino Raspudić, Marijana Bijelić i Petar Tomev Mitrikeski.
„S obzirom na povijesno naslijeđe koje imamo iza sebe, hoćemo li ikada doživjeti društvo potpuno oslobođeno od mržnje?“ – pitala je voditeljica Petra Tomeva Mitrikeskog.
„Mislim da nije, iako imamo mogućnost da takvo društvo bar probamo postići“ – rekao je Mitrikeski dodajući da se mržnja najprije pobjeđuje u srcu i da svatko treba raditi na sebi.
„Ja osobno ne definiram mržnju kao nekakav osjećaj, mislim da je to puno dublje od toga.“ – kazao je. „Najzanimljivije je pitanje kako neka osoba postaje zla.“ – rekao je te kao primjer mržnje naveo ubojstvo srpskog kralja u Marseillesu kojega je ubio Veličko Kerin.
„Čovjek je ubio čovjeka. To je mržnja. Ja ću se ovog trenutka ispričati Srbima što je pripadnik mojeg naroda ubio njihovog kralja.“ – kazao je Mitrikeski.
„On je njemu bio simbol posrbljivanja ljudi u Makedoniji.“ – rekao je Mitrikeski analizirajući dalje „perpetuum mobile“ mržnje na ovim prostorima, dodajući da je legitimno pitanje „Tko je prvi počeo?“
Raspudić: Film je dobar u dokumentarnom, a loš u igranome dijelu
Možemo li reći za Dianu Budisavljević da je ona nekakva vrsta hrvatskog Oskara Schindlera? – pitala je voditeljica Ninu Raspudića.
„Drugačiji je kontekst i drugačija je priča. Ja bih sad razdvojio temu na tri razine: možemo govoriti o filmu kao umjetničkom djelu, možemo govoriti o povijesnom kontekstu, o tome što se tamo događalo o čemu film govori u jednom isječku i to filmskim jezikom, i možemo govoriti o odnosu filma i te povijesne stvarnosti i je li ona mogla biti ovakva ili onakva.“ – rekao je Raspudić istaknuvši kako film nikada ne može reći sve, uvijek je riječ o nekom isječku stvarnosti.
Raspudić je prvo analizirao umjetničku vrijednost filma. „Dokumentarni dijelovi su jako dobro napravljeni. Nasuprot tome, kentaurski nekakav dojam ostavlja igrani dio. Alma Prica od početka djeluje smoreno i ona je takva od početka do kraja. Na granici groteske mi je, primjerice, dijalog Vilima Matule i Alme Price…“ – rekao je ocijenivši film „prosječnom ocjenom“.
Govoreći o povijesnom prikazu kojeg film nudi, Raspudić je citirao povjesničara, dr. sc. Nikicu Barića, koji u jednom svome radu zaključuje:
„Kad je riječ o sudbini djece s Kozare, smatram da sam pokazao da su njihovo preuzimanje iz sabirnih logora i kasniji postupak s njima te njihovu kolonizaciju organizirale vlasti NDH. U tom smislu ulogu Diane Budisavljević, koja se u posljednje vrijeme u određenim krugovima u Hrvatskoj posebno ističe, smatram pretjeranom. Čak se iz tih krugova može čuti da se priča o njihovoj heroini ponekad čini ‘izmišljenom’ jer im je ‘teško pojmiti’ da je režim poput ustaškog uopće dopustio Diani Budisavljević spasiti toliko djece. Zapravo, priča o Diani Budisavljević i jest izmišljena. Nije izmišljen u dijelu koji se odnosi na nesumnjive zasluge u humanitarnom radu i brizi za srpsku djecu, ali je izmišljen u dijelu koji se odnosi na pitanje kako je pod ustaškim režimom takva akcija spašavanja bila moguća. Bila je moguća zato što je sam režim ‘po nalogu poglavnika’ tu akciju odobrio i proveo. U vezi s navedenim slažem se s tvrdnjom povjesničara Tomislava Dulića koji je zaključio kako su nedvojbene zasluge D. Budisavljević oko spašavanja srpske djece i vođenja kartoteke koja će kasnije omogućiti da neka od njih budu spojena sa svojim roditeljima, ali istovremeno svojim radom nesvjesno pomogla politici Ante Pavelića da napuštena ili od roditelja odvojena srpska djeca budu razmještena po hrvatskim obiteljima.“
Lana Bobić na to je rekla da bi se „moglo raspravljati o tome što kaže znanost“ jer „jedan povjesničar sigurno ne predstavlja cijelu akademsku zajednicu“.
„Tko je Diani Budisavljević omogućio da napravi ono što je ona napravila?“ – pitao je Mitrikeski te je citirao dokument iz knjige Nikice Barića prema kojem je po nalogu poglavnika bilo omogućeno spašavanje te djece.
„Mislim da je redateljica uspjela odvojiti režim od hrvatske želje da imaju slobodnu državu.“ – pohvalio je Mitrikeski redateljicu.
Raspudić: Ako kažete da je komunistički režim bio zločinački, odmah vas optužuju za ustaštvo
Zatim se u emisiji govorilo o nedavnom ubojstvu dvoje ljudi ispred sinagoge u Njemačkoj, prilikom čega je počinitelj snimao pucnjavu i objavio snimku, a u toj snimci uoči ubojstva kaže da holokausta nije bilo i da su Židovi uzrok svih problema.
Između Petra Tomeva Mitrikeskog i Marijane Bijelić nastala je rasprava o ‘neoustaštvu’ i velikosrpskom nacionalizmu danas te o tome je li Hrvatska građanska država.
„Ako se kaže da je komunistički režim bio zločinački – odmah vas optužuju za simpatije za ustaštvo. Zašto? Pa Maček i HSS su imali legitimitet u golemom dijelu hrvatskog naroda. I ustaše i komunisti su došli na vlast na krilima vanjske vojne sile i ideologije – jedni sovjetske, drugi njemačke i talijanske. Nisu testirali svoj legitimitet u narodu“. – istaknuo je Raspudić.
Druga tema je bila može li svatko imati svojih pet minuta slave.
Raspudić je to usporedio s nedavnim slučajem djevojke koja je prodavala mandarine, a koja je postala slavna na društvenim mrežama i portalima.
„To je bio spoj svakodnevnog i banalnog koji je doveo do 5 min velike slave i potaknuo narod na kreativnost.“
„Ovo je izraziti slučaj seksizma.“ – rekao je Mitrikeski, ne složivši se s Raspudićem.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
