Ugledna profesorica dr. sc. Dubravka Hrabar, jedna od najboljih, ako ne i najbolja poznavateljica obiteljskog prava u Hrvatskoj, doživjela je pokušaj ismijavanja od strane novinara Nenada Jarića Dauenahuera s Index.hr-a uoči nove školske i akademske godine zbog svoje vjere.
Jarić Dauenahuer, poznat po promociji cijepljenja protiv koronavirusa, napao je prof. Hrabar u članku pod naslovom “Kako je Pravni fakultet postao katoličkiji od katoličkog?” te je pokušao ismijati njezino svjedočanstvo vjere staro gotovo dvije godine. Uz to, po svom mišljenju je definirao tko su od profesora na Pravnom fakultetu katolici.
“U čemu je problem? Ljudi imaju pravo vjerovati ili ne vjerovati što žele i koliko žele, koju god poziciju obnašali.
Problem je u tome što je Hrabar bila dekanica Pravnog fakulteta od 2015. do 2017., a još uvijek je predstojnica katedre za obiteljsko pravo. Te pozicije omogućile su joj da utječe na profesore, studente, buduće pravnike te na kadroviranje i formiranje važnih zakona.
Ovdje ćemo pokušati navesti tek nekoliko primjera koji pokazuju kako se to očituje.
Krenimo od relativno recentne ilustracije. Primjerice, Hrabar, Aleksandra Korać Graovac, Ana Štambuk, Hrvoje Sikirić i Ivan Šimović samo su neki od profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu koji su se našli na vrhu liste potpisnika izjave kojom se u lipnju kritizirao Izvještaj hrvatskog europarlamentarca Freda Matića”, smatra Jarić Dauenahuer zaključujući tako da osobe koje su vjernici ne bi smjele biti na dužnosti dekana Pravnog fakulteta. Osim Hrabar, Hrvoje Sikirić bio je dekan Pravnog fakulteta od 2013.-2015. godine.
Suprotno tome, Jarić Dauenahueru je normalno da na istom fakultetu rade npr. bivši predsjednik Ivo Josipović, koji je u SDP-u i izjašnjava se kao agnostik ili Antonija Petričušić(članica inicijativnog odbora Možemo), Mateja Čehulić i Dario Čepo – inače autori članka u kojem su iznijeli niz neistinitih, proizvoljnih i nepotkrijepljenih tvrdnji o U ime obitelji, a koje je u siječnju 2018. prenijela Hrvatska izvještajna novinska agencija i velik broj hrvatskih medija.
> Dr. sc. Dubravka Hrabar: ‘Matićevo Izvješće otvoreno zagovara kršenje prava djeteta’
U istom članku navodi i kako “nije svejedno sjede li u Ustavnom sudu pravnici liberalnih, konzervativnih ili ultrakonzervativnih uvjerenja”, jer “konzervativni, a osobito ultrakonzervativni bit će skloniji ograničavanju prava manjinskih društvenih skupina poput LGBT&Q osoba, migranata i nacionalnih manjina; takvi će u Istanbulskoj konvenciji vidjeti nametanje rodne ideologije, a ne osnaženje položaja žena u društvu itd. U prilog tome govore recentna iskustva iz država kao što su Poljska, Bugarska i Mađarska u kojoj se nastoje progurati zakoni koji uvode snažnu diskriminaciju LGBT&Q manjine”. Prema autoru bi tako u Ustavnom sudu trebali sjediti samo pravnici liberalnih uvjerenja.
Zagovara li Nenad Jarić Dauenhauer diskriminaciju zbog vjeroispovijesti?
Što je sve prof. Hrabar rekla u svom svjedočanstvu 2020. godine?
Indexov urednik za znanost izvukao je samo kratku izjavu iz svjedočanstva prof. Hrabar za Hrvatsku katoličku mrežu iz 2020. godine. Ovdje donosimo što je još rekla o vjeri.
“Smatram da ljudi griješe kada svojom logikom pokušavaju proniknuti u vjeru jer ono što je ljudska logika – to je znanje ili neznanje. Vjera je nešto izvan toga”, istaknula je u tom razgovoru.
“Ne spadam u obraćenike iako je divno biti obraćenik. Od najmanjih nogu osjećam da sam – hajmo reći – Božje dijete. Sjećam se da me moja jako pobožna baka vodila u Palmotićevu u Zagrebu na misu kod isusovaca. Imala sam šest godina i prije škola znala sam čitati. I u bazilici Presvetog Srca Isusovog gore na vrhu oltarne slike piše ‘Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni’.”
Dr. Hrabar je te riječi čitala i čitala kao mala i nije mogla shvatiti što znači ‘opterećeni’.
“Znala sam što je ‘umoran’. Dakle, kao da se tu negdje pojavila ta poveznica između mene i Boga koji me je u svim mojim teretima, zapravo, nosio na Svojim leđima. Pomagao mi.”
Na upit ‘može li zamisliti kakav bi bio njezin život bez vjere’ odgovorila je: “Meni je to nezamislivo jer me vjera prati od prve jutarnje kratke molitve do navečer. Sve moje aktivnosti uvijek su nekako povezane s vjerom. Ne mogu vjerovati jedno, a govoriti drugo.
“Ja bih bila najveća budala da ne vjerujem, jer meni je doista u toliko situacija Bog u nekom obliku pokazao da ja nemam drugog izbora nego ga slijediti!”, rekla je.
“Redovito se Duhu Svetome pomolim i on me uvijek prosvijetli, kada mi je neka nedoumica, a da ne kažem one bezazlene stvari na koje se neki mogu smijati. Kada tražim parking po gradu uvijek zazovem anđela i on mi ga nađe, tako da evo to su neke male smiješne stvari ali pomažu”, istaknula je Hrabar.
“Vjera je nešto neopipljivo, a ona da bi opstala, u biti, trebate je prakticirati. Kao i sportaši. Ne mogu oni uspjeh neki postići bez redovitih upornih treninga. Prema tome, vjera je nešto što mi moramo hraniti. Ne može se reći: “Ja sam vjernik i to je to.” Mi moramo kroz vjeru i time kroz život isto tako napredovati”, zaključila je.
Tko je Dubravka Hrabar?
Prof. Hrabar rođena je 31. srpnja 1956. godine u Trogiru. Osnovnu školu i Klasičnu gimanziju završila u Zagrebu 1975. godine; na Pravnom fakultetu u Zagrebu diplomirala 1979. godine. Poslijediplomski studij iz međunarodnog javnog i privatnog prava i međunarodnih odnosa na Pravnom fakultetu u Zagrebu upisala 1980. godine, a magistrirala 1986. godine s radom “Oblik oporuke u međunarodnom privatnom pravu”.
Doktorsku disertaciju pod naslovom “Prava djece u porodičnim odnosima” obranila na Pravnom fakultetu u Zagrebu 3. listopada 1991. godine.
Predstojnik Zavoda za građanskopravne znanosti i obiteljsko pravo od 2001. do 2011. godine, a od 1998. godine predstojnica Katedre za obiteljsko pravo. Godine 2011. osnovala je i vodi Sveučilišni interdisciplinarni specijalistički studij Prava djece. Bila je dekanica Pravnog fakulteta od 2015. do 2017.
Objavila je dvije autorske knjige, uredila je Hrestomatiju hrvatskoga obiteljskog prava, od 2004. do 2011. godine glavna je urednica najprestižnijega hrvatskog pravnog znanstvenog časopisa ‘Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu’. Autorica je brojnih znanstvenih i stručnih radova, sudjelovala je u radu različitih povjerenstava (ministarstvima, komorama, odborima), vodila je različite projekte i radne skupine (projekti MZOŠ-a, projekti Pravnog fakultete, UNICEF-a, projekta Ministarstva rada i socijalne skrbi, te međunarodnog Erasmus projekta CREAN – Children’s Rights Erasmus Academic Network).
Godine 2000. izabrana za stalnog vanjskog znanstvenog savjetnika Ustavnog suda Republike Hrvatske, a 2005. Vlada Republike Hrvatske dodijelila joj je nagradu za životno djelo – “Nagrada za promicanje prava djeteta”.
Osim u znanstvenoj i stručnoj karijeri prof. Hrabar nebrojeno se puta javno istaknula i kao zaštitnica obitelji te kao zagovornica referenduma o ustavnoj definiciji braka na kojem su hrvatski državljani dvotrećinskom većinom izglasali da žele da se u Ustav Republike Hrvatske prenese definicija iz postojećeg Obiteljskog zakona, kako je brak zajednica žene i muškarca.
> Prof. dr. sc. Dubravka Hrabar: Predložena definicija obitelji utemeljena je u stvarnosti
> Brojni predstavnici akademske zajednice, civilnog društva i političari protiv ‘Matićevog izvješća’
Ukazivala je i na pokušaje manipulacija i na brojne nedostatke Obiteljskog zakona kojeg je vladajuća većina u Hrvatskom saboru izglasala, a Ustavni sud, u rekordnom roku, proglasio neustavnim i nezakonitim te ga suspendirao i vratio na doradu. U svojim javnim nastupima često odaje priznanje i podupire rad Udruge U ime obitelji te ističe kako za Hrvatsku brak i obitelj moraju biti cilj i sredstvo.
> Boris Beck razgolitio neznanje Indexovog urednika za znanost
Neznanje Indexovog urednika
Podsjetimo se da je Boris Beck još 2019. godine razgolitio neznanje Indexovovog urednika za znanost Nenada Jarića Dauenahuera koji otvoreno govori kako je protiv nacije, vjere, Crkve, domoljublja, hrvatske i Hrvata.
Svakakve gluposti čovjek otrpi u medijima, ali sam onda pročitao naslov “Učenike se masovno indoktrinira nacijom i vjerom, ne samo na vjeronauku”.
Patetični vapaj da se “djeca od prvih dana u klupama indoktriniraju konzervativno-klerikalnom i nacionalističkom ideologijom” bio je ilustriran zadatkom iz školske čitanke: “Kamo bi ti odveo Isusa? Nabroji sva mjesta koja bi mu ti pokazao/pokazala jer ih smatraš važnima i Pozovi Isusa neka dođe u posjet tvojoj obitelji. Što će vidjeti? Napiši sastavak od 150 riječi”.
Novinar i komentator Nenad Jarić Dauenhauer zgrožen je jer taj “školski zadatak više nalikuje na čitanku za Vjeronauk nego na materijale za Hrvatski”.
Kolega Jarić Dauenhauer ne spominje o kojem se književnom predlošku radi, ali to može biti samo pjesma “Kuda bih vodio Isusa” hrvatskog pjesnika iz Bosne Nikole Šopa. Na svoj djetinje dirljiv način on bi Isusa vodio krojaču, postolaru ili šeširdžiji da ih sveti blagi lik vidi kako i noću naporno rade, pa je dakle pjesma više socijalna nego religiozna. Šop je 1934. izdao poetsku zbirku “Isus i moja sjena”, i za nju bio nagrađen, u kojoj je Isus prikazan kao običan čovjek, čak čita i novine, a aureola mu se nakrivi na glavi kad zaspi, poput šešira.
Zbog manjka božanske dimenzije Isusa Šop je u to doba trpio i kritike, pa je Isidora Sekulić bila napisala da “pjesnik to maleno kršćanstvo nosi umjesto sata u malom džepu svog malog kaputića” – pa zar nije ironija da je i to minijaturno kršćanstvo preveliko za Nenada Jarića Dauenhauera?
Ne želim niti pomisliti što bi bilo da je Nenad Jarić Dauenhauer u čitanki našao Tina Ujevića s njegovom “Molitvom iz tamnice” i “Svakidašnjom jadikovkom”, A. B. Šimića s “Nađenim Bogom”, Krležu s “Jeruzalemskim dijalogom” i Pupačića s pjesmom “Moj križ svejedno gori”. Konzervativno-klerikalna indoktrinacija, zajauknuo bi. A što bi tek rekao da zna da je Marulić napisao čak dva epa o biblijskim likovima Davida i Judite, da je Gundulić evanđeosku parabolu pretvorio u poemu “Suze sina razmetnoga”, a da je Mažuranić napisao apoteozu onima koji pogibaju “za krst časni i slobodu zlatnu”?
Jariću Dauenhaueru, napredna javnost očekuje od vas odlučan zahtjev da se prekine s tom konzervativno-klerikalnom i nacionalističkom ideologijom! Želimo prazne čitanke!
Jeste li vi uopće svjesni kakvoj su tek indoktrinaciji naša djeca izložena u povijesti umjetnosti?.
Pa najveći od najvećih glazbenika, neusporedivi Jochann Sebastian Bach, svakom notom slavi Stvoritelja i Spasitelja! Mozarta još možete očistiti od njegovih misa pa da dovoljno ostane, ali Bach mora cijeli van, smije ostati samo ona kantata posvećena kavi. Morate se hitno riješiti i Palestrine, Lassa i Byrda od starih, a od živućih mora nestati Arvo Pärt, estonski genij religioznih skladbi, najizvođeniji suvremeni kompozitor na svijetu. Od slikara i kipara obvezno morate djeci zabraniti da saznaju za Giotta, Rafaela, Michelangela, Tiziana i Rembrandta. Klerikalna indoktrinacija! No ni apstraktna umjetnost nije nedužna: recimo, Piet Mondrian je u svojim kompozicijama vertikalnim linijama pridavao mistične teozofske vrijednosti.
Uopće je najbolje da zabranite sve prije Marine Abramović i njenog magarca i tako učenike privedete zdravom znanstvenom razmišljanju.
Ali, jao, morat ćete iz nastave fizike, kemije i biologije izbaciti Rogera Bacona koji je izmislio znanstvenu metodu, Nikolu Kopernika koji je postavio heliocentričnu teoriju, Andrewa Gordona koji je konstruirao prvi elektromotor, oca kristalografije Renéa Justa Haüyja, začetnika moderne genetike Gregora Mendela i astronoma koji je postavio teoriju o Velikom prasku Georgesa Lemaîtrea.
O, užasa, bili su svećenici, pa spadaju u vjeronauk.
Ali – kako kažu u televizijskoj prodaji – to nije sve. Možda se niste nikada pitali kako to da se moderna znanost rodila baš u Europi, i to baš u okrilju srednjeg vijeka, kada se konstruiraju prvi strojevi, kada se začinje moderna slika svijeta? Pa baš zato što se u kršćanskoj vjeri svijet izuzetno cijeni jer je odraz Stvoritelja. Svijet nije obmana kao u hinduizmu i budizmu, nego upoznavanje prirodnih tajni vodi do spoznaje Svevišnjeg. S tim je usko povezana vjera u napredak, također proizašla iz judeokršćanske slike svijeta. Dok druge velike civilizacije imaju cikličnu sliku svijeta, koji raste i propada u krugovima, Biblija daje jasnu linearnu perspektivu, s početkom i krajem svemira, i s idejom da se napreduje – i da se treba napredovati. Moderna znanost preuzela je te ideje, ali sada se srami njihovih izvora, i prikazuje ih kao samorazumljive, što ipak nisu. Moderni se humanizam također srami svojeg biblijskog izvora iako je ideja o božanskom dostojanstvu čovjeka začeta u Evanđeljima,napisao je i zaključio Boris Beck za Večernji list.
Tekst se nastavlja ispod oglasa