Gostujući u Bujici novinara Velimira Bujanca na Z1 televiziji, istraživač komunističkih zločina Roman Leljak razotkro je velikosrpsku podvalu: Na izložbi o Jasenovcu, koju je u siječnju prošle godine Srbija organizirala u sjedištu UN-a u New Yorku, izložene su fotografije s natpisima “logori za decu u NDH“, a kao primjer navedena su “deca umorena glađu u dečjem logoru Sisak“, međutim, istina je da su fotografije izgladnjele djece zapravo nastale u Mataruškoj banji, kod Kraljeva u Srbiji!
Sporne fotografije i dokazi o beskrupuloznoj propagandnoj podvali Srbije, prikazani su u eteru, a gost Bujice pronašao ih je u arhivu u Kraljevu: “S orginalne fotografije izgladnjelog djeteta, iz Mataruške banje izrezan je pečat koji dokazuje da je fotografija nastala u Srbiji i na starom pisaćem stroju naknadno je ispisano da je riječ o logoru u NDH!”
Djeca koju su partizani protjerali s Kupresa ’42. nalaze se na popisu ubijenih u Jasenovcu
“Djeca s Kozare u Matarušku banju došla su temeljem dogovora Vlade NDH i Nedićeve Vlade u Srbiji. Riječ je o ukupno 62.000 djece, razpoređene po 60 domova u raznim dijelovima Srbije, od čega je 12.000 završilo u Beogradu”, pojašnjava Leljak.
“Čudi me da službeni Zagreb na ovako strahotnu podvalu uopće nije reagirao. Niti jedan hrvatski povjesničar, nitko iz Ministarstva vanjskih poslova ili nekog drugog sektora Vlade nije osjetio potrebnim ovo razotkriti. Nije bilo ni prosvjedne note, ni bilo kakva druge reakcije na ovu laž Ivice Dačića,“ iznenađen je Leljak.
Leljak je u studio Bujice donio dokumente koji dokazuju da su mnoga djeca s popisa ubijenih u Jasenovcu, zapravo, umrla u bolnicama od teških bolesti, a mnoga su ostala živi: “Smilja Ladić umrla je od bolesti u jednoj zagrebačkoj bolnici, a nalazi se na jasenovačkom popisu kao zaklana od ustaša. Takvih primjera pronašao sam više od 1.000!”
Istraživao je i bitku za Kupresu, 1942. godine: “Tamo se sukobila Titova vojska koja je brojila 2.400 partizana i Hrvatska vojska koju je vodio Boban. Partizani su izgubili, imali su gubitke veće od 1.000 ljudi, a hrvatskih vojnika poginulo je 340. Partizani su nakon poraza iz osvete zapalili 46 kuća. 223 djece je ostalo siročad, bez roditelja i bez kuća i odvezena su u Osijek. Neka od djece su se razboljela i umrla u Osječkoj bolnici i vjerujem da je to istina, ali mi nije jasno kako su opet sva ta djeca završila na popisu ubijenih u Jasenovcu.”
Zagrebačke obitelji primile 10.000 djece s Kozare, a beogradske samo 285
Leljak smatra da je sve ovo što se događa, a kulminiralo je zadnjih mjeseci propagandnim aktivnostima Milorada Pupovca, zapravo specijalni rat, vođen iz Beograda. Cilj je vratiti priču na ’41. godinu – rečeno je u emisiji, ali i natjerati Hrvate da se u potpunosti ograde od NDH i pristanu na velikosrpske laži o događajima između 1941. i 45. godine, na što nije pristajao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, koji je također rušio mit o Jasenovcu i rekao da je NDH bila izraz povijesnih težnji Hrvatskog naroda za svojom državom.
Roman Laljak oštro je demantirao navode Aleksandra Vučića, Milorada Dodika i Ane Brnabić da je u Jasenovcu ubijeno 110.000 srpske djece: “To je jedna velika, velika laž. 62.000 djece godine 1942. prebačeno je u u Srbiju, od čega 12.004 u Beograd. I to su podaci iz Nedićeve beogradske arhive! Srbi znaju za ove podatke, ali svjesno lažu i nastavljaju nam nametati povijest koju smo slušali za vrijeme komunističke Jugaslavije. Više od 10.000 djece, uglavnom s Kozare, smješteno je u Zagrebu, kod zagrebačkih obitelji koje su ih prihvatile kao svoju djecu i pomogle im. Beograd je tada imao 68.000 domaćinstava, a primili su samo 285 djece! Nisu htjeli primiti srpsku djecu s Kozare.
Leljak: ‘Dana Budisavljević svojim filmom ponovno nameće kolektivnu krivnju Hrvatima’
Osvrnuo se i na film koji je ovoga ljeta prikazan na filmskom festivalu u Puli ‘Dnevnik Diane Budisavljević’, redateljice Dane Budisavljević: “Iskreno mi je žao što se filmom ponovo nameće teza o kolektivnoj krivnji Hrvata za sve što se događalo između 1941. i ’45. godine. U filmu se ne spominje da je Dana Budisavljević redovito kontaktirala s jugoslavenskom monarhističkom Vladom u Londonu, u kojoj je ministar bio brat njezinog supruga – Srđan Budisavljević.
Ona je cijelo vrijeme rata surađivala s njime na spašavanju djece, a Vlada NDH je to bez problema dopuštala. Znalo se da preko švedskog Crvenog križa idu poruke za London i da se prima novac i nitko to nije sprječavao. Isto tako, u filmu se spominju logori za djecu u NDH, a istina je da nije bila riječ o logorima, već o dječjim domovima, gdje su djeca s Kozare i drugih ratnih područja bila zbrinuta”, ističe Leljak.
Leljak je u Bujici otkrio još jedan zanimljivi podatak koji je pronašao u beogradskom arhivu: “Krajem 1945. godine, u Beogradu, na ušću Save u Dunav pojavila su se tijela koja su doplivala Savom. Napravljene su obdukcije i otkriveno je da su na tijelima ostaci odora hrvatskih vojnika. Kada sam čuo da pojedinci pričaju o 50.000 tijela djece iz Jasenovca, koja su plivala Savom, tražio sam dokaze za to u Nedićevoj, srpskoj arhivi. Međutim, od travnja 1941. do svibnja 1945. ni jedno, jedino tijelo na ušću Save nije pronađeno! U beogradskom arhivu ne postoji ni jedan zapis o tome.
