U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio Mrak – krije se najveća pobjeda upravo Andreja Plenkovića, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
U trenutku dok krivulja nezaposlenosti širom svijeta eksponencijalno uzlijeće, baš kao i širenje koronavirusa u mnogim zemljama, u Hrvatskoj brojke pokazuju da smo otprilike na razinama otprije krize. Naravno, to itekako može biti rezultat taktike “drži vodu dok izbori ne odu”, ali to je činjenica koja govori u prilog tvrdnji da Hrvatska proteklih mjeseci nije imala nikakvu krizu upravljanja, suprotno od tvrdnji iz oporbe. Hoće li to doista biti dovoljno za krizu koja tek slijedi, e, to je posve drugo pitanje. Izbori su očito bili u pravom trenutku. Iako je i afera Rimac slučajno ili ne imala savršen tajming, a Stožer već pokazao opasne napukline, ipak nije bilo dovoljno vremena da oporba to pretoči u bilo kakvu suvislu konstruktivnu dekonstrukciju Plenkovićeve vlade.
Dapače, u očima mnogih Hrvatića, oni su se pokazali kao dodatan rizični faktor, a njihovi prijedlozi toliko kontradiktorni da su stvorili dojam da i sami predstavljaju dodatnu opasnost za gospodarstvo i društvo u cjelini. Nevjerojatna je patetika tih žalopojki, prvo da Plenković želi odgoditi izbore, a kad su potom dobili što su tražili (“izbori odmah!”), ta tragična kuknjava da ih želi preuranjeno zbrzati. Kampanja usred epidemioloških mjera doista je ispod svih kriterija legitimnih izbora, no oporba je morala pristati na igru iako nije bila niti je objektivno mogla biti spremna. Jer, kako priznati da se nisi spremio? No, Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.
Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazan katalizator i ključni dionik nove vlasti – ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Da na predsjedničkim izborima u predizbornim istraživanjima nije bio potcijenjen za nekoliko postotaka, vrlo je vjerojatno da bi u prvom krugu preskočio Kolindu Grabar Kitarović, za kojom je na koncu zaostao manje od 2 postotka koji su značili razliku između Predsjednika il’ Pokojnika. Na ovim izborima ankete su njemu realnije davali šanse, ali kriminalno su podbacile u procjeni odnosa dvije najjače stranke. Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta, da bi se tek u završnici kampanje pojavila anketa koja minimalnu prednost daje HDZ-u. Na taj način ankete su presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost.
Za Škoru tragično! Jer mnogi birači na desnici još uvijek mu nisu oprostili ulogu u drugom krugu predsjedničkih izbora, torpediranje “desnog” kandidata i (ne)izravnu pomoć Zoranu Milanoviću. Ništa tu ne pomaže što je Plenković ništa manje odgovoran za tu situaciju. Pa niti što je Kolinda sama sebe dodatno relativizirala svojim srednjim prstom. Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi podjela na “desnici” mogla dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da ne eksperimentiraju te da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno ponavljanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju s HDZ-om, također nije nimalo pomogao, osim možda tome da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru. Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu za odlazak Andreja Plenkovića, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. No, Domovinski pokret ima respektabilan broj zastupnika i sad će do sljedeće šanse morati radom zaslužili povjerenje.
Da, očito je tu i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko 2015. – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno manje glasova s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Ključ je u tome da Plenković, za razliku od Karamarka, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. Najvažniji sastojak njegove pobjede je da se mnogi među njima nisu osjetili prisiljeni izići na izbore. A oni koji jesu, očito su u velikoj mjeri dali glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”. Tomislav Tomašević pri tome ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor po prvi put ulaze i crveni radikali, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Možemo?!? Možemo svakako potražiti racionalnija rješenja.
(…)
Je li, dakle, na koncu ovo oda Andreju Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, Jair Bolsonaro primio za njega ponižavajući poljubac bolesti koju je do sada nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava mogao bi tresnuti jače od kipa Kristofora Kolumba u Baltimoreu. A posve je jasno da je Plenković među onim rijetkim sretnicima koje je baš “smrtonosni koronavirus” vratio s ivice ponora i udahnuo im novi život, zaključuje Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
