Iako stalno mantramo da nakon korone više ništa neće biti isto, dovoljna je bila samo jedna verbalna bomba aktualnog predsjednika države pa da se Hrvatići ponovno vrate svojoj “omiljenoj” igri – ustaša i partizana, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Nažalost, iako stalno animiramo nadu da će nas koronakriza ponukati da postanemo bolji ljudi, posve je očito da će ona iz nekih izvući najbolje, iz nekih najgore, a iz nekih do samog konca možda – i jedno i drugo.
Milanovićevo atomski slijeva u Jasenovcu pokazuje da stare navike teško umiru. Ne, ne bi se reklo da je to bio samo još jedan nepromišljeni zoranizam, samo ona uobičajena rečenica viška. Da je Milanović rekao da već pomaknutu ploču treba još jednom maknuti, recimo, ovaj put pospremiti u muzej, bio bi to posve legitiman stav, s kojim bismo se mogli slagati ili ne slagati. Milanović barem nije prijetvoran poput Mesića, koji je birtijaški bio divanio kako su oni koji su živi stigli do Jasenovca u tom trenu zapravo bili spašeni. I nema ništa čudno u tome da nekome smeta slogan koji u tom obliku NIJE “stari hrvatski pozdrav”, osim ako se pod “staro” ne podrazumijevaju i 1930-e. No riječima da ploču s imenima ljudi koji su se, prema njegovim riječima, borili za obnovu NDH treba ne samo maknuti nego i baciti, Milanović je pljunuo ne samo po ploči nego i po žrtvi tih ljudi koji su dragovoljno išli u pogibelj dok su mnogi od nas bili na sigurnom.
(…)
“To treba maknuti, baciti negdje, to nema veze s Domovinskim ratom”, riječi su kojima je poginulim hrvatskim dragovoljcima lekciju s visine očitao današnji vrhovni zapovjednik hrvatske vojske, koji je u vrijeme njihove pogibije – hrabro šutio. To “baciti negdje” pokazuje krajnji prijezir prema onima koji nisu bili dovoljno mudri da izbjegnu rat. Tako je 1991. “bačeno negdje” i tijelo sad već legendarnog Žarka Manjkasa Crvenkape, momka iz zagrebačke Dubrave, za kojeg svjedoci kažu da je tijekom dva mjeseca bitke za Vukovar u uniformi HOS-a uništio 12 tenkova. Prije samo dva mjeseca njegovo tijelo ekshumirano je u Negoslavcima, još uvijek u vlastitom krvlju natopljenoj uniformi s tim istim znakom.
(…)
“Onaj koji se borio pod ‘za dom spremni’ nije se borio samo za hrvatsku državu nego i za restauraciju države iz ‘41. godine, to je potpuno jasno!”, kaže odlučno Milanović, sa svojim uobičajenim manjkom emocionalne inteligencije. Nema baš velike dvojbe o tome zašto su oni koji su stvarali HOS odabrali baš to znakovlje i jasno da to nema nikakve veze s ljubavlju prema domoljubnoj operi. To jest bio ustaški slogan. No dragovoljci sasvim sigurno nisu pristupali HOS-u zato što su bili fašisti koji bi obnavljali NDH, već su išli tamo gdje će im odmah dati strojnicu u ruke i gdje će se u prvim borbenim redovima izravno boriti protiv novog oblika fašizma koji je izvana i iznutra prijetio njihovoj domovini. A tu su i dragovoljci iz drugih europskih naroda.
Je li Jean-Michel Nicolier isto kao Crvenkapa izgubio glavu boreći se za “restauraciju države iz ‘41.”?!? Ili se borio za ono što je osjećao da je pravedna stvar? U nekom mirnodopskom slijedu događaja svi ti ratni pokliči koje je nemoguće oprati od bremena krvave povijesti normalno bi zamrli sami od sebe, no danas je to i dalje prije svega hrvatski inat onima koji to ne mogu ili ne žele razumjeti. Milanovićev ispad teško da je slučajan, dogodio se na dan komemoracije na kojoj su se napokon istovremeno okupili gotovo svi koji bi tamo inače trebali biti, ali s jasno izgovorenom prijetnjom da se to dogodine neće ponoviti ako Vlada ne ispuni očekivanja.
Jasan je to pritisak na donošenje zakona kojim bi se ponovno legalizirali progoni zbog izgovorene krive riječi. No, ako trebamo novi zakon, onda trebamo onaj koji bi konačno u povijesne ladice pospremio BAŠ SVE simbole totalitarnih sustava.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
