Prije no što se pandemija rasplamsala u SAD-u govorio sam da jedino koronavirus može srušiti Donalda Trumpa. Do prije neki dan sve je izgledalo kao potvrda tih riječi, no, posve je očito, impulzivni američki predsjednik poprilično se pogubio tijekom građanskih prosvjeda protiv policijske brutalnosti, koji su se umnogome pretvorili u prosvjed protiv njega osobno. A možda su kao takvi otpočetka i zamišljeni, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Fascinantno je kako su se mase širom SAD-a uspjele identificirati s 47-godišnjim američkim sitnim kriminalcem, koji je posljednji put osuđen na 5 godina zatvora zbog oružane pljačke tijekom koje je trudnici u njezinom domu uperio pištolj u trbuh.
(…)
Ne mogu disati!, riječi koje je George Floyd ponavljao dok mu je Derek Chauvin, bijeli policajac znakovitog prezimena, bez milosti koljenom pritiskao vrat sve dok ovaj nije kolabirao. Riječi su to koje su kao svoj iskonski krik preuzele stotine tisuća Afroamerikanaca, kojima su se pridružile i stotine tisuća Amerikanaca svih boja i rasa. I taj krik još uvijek odzvanja. Čak i preko velike bare. I u Zagrebu smo tako, eto, imali prosvjed nekoliko stotina na kojem se vikalo “Black Lives Matter” i “Ne mogu disati”. Cilj je, kažu, iskazati solidarnost s pokretom u SAD-u, ali i skrenuti pozornost na lokalni kontekst. No, taj lokalni kontekst može se po potrebi, baš kao i u SAD-u, proširiti prema volji aktivista.
(…)
Očito, nekima je opravdano popaliti “bjelačku”, “većinsku” trgovinu. U hrvatski “lokalni kontekst” svakako se savršeno uklapaju stalne aktivističke optužbe kako hrvatska policija primjenjuje torturu i neviđenu brutalnost prema migrantima u dubini hrvatskog teritorija. Također, u Hrvatskoj iz koje je u posljednjih nekoliko godina krenuo pravi egzodus sasvim sigurno ima mnogo onih koji teško dišu ili jedva drže glavu iznad vode te im je sasvim prirodno posvojiti takve slogane.
Ali ni posljednji nastup Milorada Pupovca u kojem je posrbio retoriku “Black Lives Matter” također nije neko iznenađenje. Incidenti sa zlokobnim šovinističkim porukama navijačkih skupina došli su u pravi trenutak, kao naručeni, točno pet godina nakon svastike na Poljudu.
– I mi Srbi u Hrvatskoj, i Hrvatska sve teže dišemo, poput onog Afroamerikanca zbog kojeg je ustala cijela Amerika i pridružio joj se dobar dio svijeta, pa i mi iz Zagreba prije nekoliko dana, kaže Pupovac, dodajući: Morat ćemo ustati protiv ovakvih poruka!
Do jednog od srpskih ustanaka došlo je baš u vrijeme Američkog građanskog rata, kad su turski vojnici ubili srpskog dječaka na Čukur-česmi, a i nastavak povijesti umnogome im je kronologija pojedinačnih incidenata koji su se rasplamsavali u ratove, jednom su potpalili i cijeli svijet. Doduše, u XXI stoljeću, svega 25 godina nakon kraha agresije pod krinkom ustanka u Hrvatskoj, ratovi se sad vode drugačijim sredstvima, a među popularnijim pojmovima je hibridni rat. “Ustane” li Pupovac, taj “ustanak” sasvim sigurno to neće biti samo srpski, kao što ni “ustanak” u SAD-u nije samo crnački. U takvom ratu hrvatske navijačke (pod)skupine posve očito su nečiji korisni idioti.
Kao što zapravo ne želite susresti klonove Georgea Floyda u mračnoj ulici u američkom predgrađu, tako ništa više ne želite da vašu djecu u nekom hrvatskom haustoru ili portunu dočekaju takve spodobe sprženih mozgova. Postaviti se kao zaštitinik takvih huligana znači spremati klopku vlastitoj djeci. Jer, onaj koji koji je u stanju zaprijetiti “tuđoj” djeci, sutra će zaprijetiti i “našoj” djeci. To je takav mentalni sklop, koji traži najgoru uvredu trenutnom protivniku, tko god on bio. U Čavoglavskoj ulici na periferiji Zagreba pored ljuljački za djecu komunalci su brzo prebojali sramotni grafit “Srpsko obiteljsko stablo” s obješenim Srbima. No, trebali su potrošiti još koju kantu boje i prebrisati “Mamiću, Cigane”, “Ubi tovara” i “Noću sanjam mrtve tovare”.
Jer, baš s takvim grafitima zapravo je sve počelo, a ovakvih pak gadljivih šarotina o Srbima nije bilo niti na vrhuncu rata koji je Hrvatska vodila braneći se od srpskog agresora. Posve suprotno od aktivističkog narativa, prvo su došli po tovare i purgere, pa su zatim zaprijetili Luki Modriću i Janici Kostelić te podigli ruku na Zdravka Mamića. A sad se čeka se samo još jedan “pravi” incident pa da sve eksplodira. Onaj kome je sve to bilo normalno i koji tada nije digao pravednički glas protiv, nema na njega moralno pravo ni danas, zaključuje Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu koju djelomice prenosimo.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
