Ivan Miklenić: Predsjednički izbori – poruka o toliko potrebnoj trećoj opciji, stranci kojoj bi opće dobro bilo jedina svetinja

Drugi krug predsjedničkih izbora, održan 5. siječnja 2020., potvrdio je da Hrvatska po nositeljima vlasti politički skreće ulijevo, a tomu kursu svoj su važan doprinos dali i političari i birači koji se inače zaklinju da pripadaju hrvatskomu političkomu centru ili političkoj desnici.

Izborna pobjeda Zorana Milanovića, kojega su na tim izborima poduprli Socijaldemokratska partija Hrvatske – SDP, Hrvatska seljačka stranka – HSS, Istarski demokratski sabor – IDS, Hrvatska stranka umirovljenika – HSU, Narodna stranka – reformisti, Demokrati, Građansko-liberalni savez – GLAS, Primorsko-goranski savez – PGS, Snaga – stranka narodnog i građanskog aktivizma – SNAGA, Hrvatski laburisti – stranka rada – laburisti, Stranka umirovljenika – SU, Međimurski demokratski savez – MDS i stranka Zeleni savez – zeleni, nije samo povratak u Predsjedničke dvore na Pantovčaku predstavnika ljevice, nego i učvršćenje Hrvatske na putu skretanja ulijevo, i to kako sadašnjega tako i, osobito, budućega.

Da je Hrvatska bila na kursu lijevoga skretanja u novije doba potvrđuje činjenica da je vodstvo vladajuće političke stranke izabralo kao koalicijskoga partnera minornu lijevu političku stranku, koja je poznata po štićenju svojih grupnih i pojedinačnih interesa, nerazmjerno svojoj stvarnoj političkoj snazi, a koja je dobila na ravnanje ni više ni manje nego iznimno osjetljiv sektor odgoja i obrazovanja u državi.

Ovčja koža liberalizma

Političke opcije lijevoga predznaka legalne su i legitimne na hrvatskoj političkoj sceni i da je Hrvatska barem približno dovršila proces tranzicije, demokratizacije i dekonstrukcije komunističkoga nasljeđa i mentaliteta, bilo bi to normalno, kao što je normalno da ljevica pobijedi na izborima u zemljama sa stabilnom demokracijom. No problem je Hrvatske što već 30 godina (!) neuspješno pokušava razviti svoju normalnu pluralnu demokraciju poput zemalja s dugom demokratskom tradicijom jer ju sputavaju baštinjeni ostatci totalitarizma, ideološko-političkoga antihrvatstva, odnosno jugoslavenstva, kao i ostatci kadra koji je još u komunizmu uveo nepotističko obiteljsko nasljeđivanje.

Doda li se tomu da ni u Hrvatskoj ni igdje na teritoriju bivše savezne države nikada nisu čak ni formalno raspuštene komunističke tajne službe poznate u javnosti kao Udba i KOS, jasno je da pred hrvatskom ljevicom stoji velika zadaća da se potpuno očisti i oslobodi te baštine, kojom je moguće demokraciju samo zlorabiti, a nipošto razvijati. Osim toga, mnogi pripadnici ljevice u Hrvatskoj samo su umjesto svoje vučje navukli ovčju kožu liberalizma, a uspjeli su inficirati i dio mladih koji ne znaju dovoljno što je komunizam i što je značio hrvatskomu narodu i drugim hrvatskim građanima.

U tom kontekstu iznimna je odgovornost na novom hrvatskom predsjedniku. Premda je ponikao u obitelji bliskoj Komunističkoj partiji, funkcija predsjednika države zahtijevat će od njega, ako želi biti u službi svih hrvatskih državljana, suprotstavljanje svim pritiscima da se zaustavi ili barem uspori neumitan proces demokratizacije koji nužno vodi oslobađanju od komunističke baštine i njezinih posljedica. Koliko je to važno potvrđuje i izjava engleskoga i hrvatskoga državljanina i povjesničara Robina Harrisa da se »EU mora pridružiti borbi protiv novoga komunizma u Hrvatskoj«.

Treća opcija

Pitanje oslobađanja Hrvatske od ostatka komunizma bitno je jer bez toga oslobođenja Hrvatska ne može naprijed ni u kojem segmentu društvenoga života, a upravo su ostatci komunizma glavni razlog što se u Hrvatskoj odgađaju potrebne reforme. Premda u predizbornoj kampanji novi predsjednik zapravo nije iznio nikakav program, i premda je nezaboravna njegova izjava o Hrvatskoj kao »slučajnoj državi«, njegovi potezi i javni istupi brzo će pokazati koliko mu je stalo do boljitka ukupnoga stanja u Hrvatskoj, a boljitak nije moguć bez pravde, cjelovite istine, slobode, solidarnosti i sloge.

Novi hrvatski predsjednik, bez obzira na to što ga je javno podupiralo čak 13 političkih stranaka, ne bi bio izabran na taj položaj da nije dobio i dio glasova onih koji se ne smatraju pripadnicima ljevice. Naime, vrlo je izvjesno da je dio birača, duboko razočaran vodstvom i smjerom vladajuće stranke, svoj glas dao izabranomu predsjedniku prosvjedujući tako protiv te stranke, odnosno njezina vodstva, pa je kandidatinja za predsjednicu postala tako kolateralna žrtva. Premda je takvo ponašanje na izborima krajnje politički nezrelo i naivno, pa zbog toga zaslužuje ne samo čuđenje i osudu, ne može se poreći da je na taj način ipak odaslana vrlo važna politička poruka koja ne bi smjela ostati bez odjeka.

Bez svake sumnje upravo je izabranomu predsjedniku išlo na ruku također onih 5 posto birača koliko ih ie bilo manje nego na predsjedničkim izborima 2014., kao i, kako je službeno objavljeno, čak 89 415 birača koji su izišli na izbore i svoj listić poništili. Također i to ponašanje birača šalje važnu poruku ne samo vodećim političkim strankama na hrvatskoj političkoj sceni, nego i dobrohotnim građanima da što prije oblikuju toliko potrebnu treću opciju, zapravo stvarno prohrvatsku, stvarno demokratsku političku stranku kojoj bi opće dobro bilo jedina svetinja.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Glas Koncila