Ako je Plenković toliko uvjeren da vodi HDZ onako kako bi željeli branitelji i Tuđman, zašto se sramio pozvati svoje najvjernije partnere Milorada Pupovca iz SDSS-a, Furija Radina i Ivana Vrdoljaka iz HNS-a
Kakav desni centar, kakvi bakrači, desnica je ta koja je dovela do Hrvatske i koja ju je obranila. Oni s „desnoga centra“ – Plenković, Milanović i slični – pobjegli su u to doba u Bruxelles, a ostali su ju braniti djeca ustaša bez kojih ne bi bilo Hrvatske. To je govorio Tuđman, ali to nije shvatio Plenković, zato on ne može biti ni predsjednik stranke ni predsjednik Vlade RH
Da je to bio izborni, a ne izvještajni stranački sabor, predsjednik HDZ-a Andrej Plenković bi već danas vjerojatno bio politička prošlost jer bi u toj hipotetičnoj situaciji bio smijenjen. Iako se u Ciboni okupilo više od pet tisuća članova HDZ-a, predsjednik stranke dočekan je mlako. Mediji su izvijestili da su ga okupljeni pozdravili srdačnim pljeskom, no za HDZ-ove standarde javnih manifestacija to je bio više nego slab doček. Prvi put se dogodilo da je jedan predsjednik HDZ-a dočekan bez euforije, ovacija i skandiranja. Čak je i Jadranka Kosor svojedobno doživljavala ekstatične dočeke. Ovakav doček mogao biti Plenkoviću doista biti znak da je potrošio svoje vrijeme na čelu stranke, pa i prokockao. Ovaj dojam dodatno potkrjepljuje i činjenica da je neusporedivo veći pljesak, čak uz ovacije, kasnije u svojemu govoru doživio politički tajnik stranke Ivo Davor Stier iako je tada dvorana bila poluprazna. Od Plenkovića su bolje primljeni Miro Kovač, Ivana Maletić, Drago Krpina, dakle sve članovi tzv. oporbene struje u HDZ-u, frakcije koja je obrise dobila nedavno odbivši se pokoriti ideji predsjednika stranke Plenkovića da svi jedinstveno glasuju za ratifikaciju Istanbulske konvencije, piše Ivica Marijačić u Hrvatskom tjedniku od 30. svibnja.
(VIDEO) Davor Stier dobio najveći pljesak na izvještajnom Saboru HDZ-a
Općenito uzevši, HDZ-ov skup u Ciboni pokazao je da se Andrej Plenković još može neko vrijeme održati na čelu stranke, ali već danas može razmišljati o novoj dužnosti. Osim nekoliko poltrona, Jandrokovića, Bačića i još ponekih, Plenkovića više nitko ne smatra rješenjem za HDZ. On može ostati eventualno do izbornoga sabora za oko dvije godine, odnosno novih parlamentarnih izbora, s tim da su dogodine europski izbori i ako HDZ kiksa na njima, vjerojatno će uslijediti „požurnica“ da napusti vrh stranke.
Animozitet članstva i dobroga dijela stranačke vrhuške prema Plenkoviću posljedica je njegove ukupne politike u godinu i pol dana otkako je preuzeo stranku. HDZ je odveo posve ulijevo, za koalicijske partnere uzeo jugoslavenske stranke SDSS i HNS, afirmirao vrijednosti jugokomunizma, poveo borbu protiv tzv. nacionalizma i ekstremizma, procesuirao simbole Domovinskoga rata, doveo u vlast ljude bez ikakva legitimiteta, a otjerao one s najvećim legitimitetom, ljude sumnjive pa i udbaške prošlosti, služio Bruxellesu, a ne hrvatskome narodu, učinio mladima, ne samo iz materijalnih razloga, život u Hrvatskoj nepodnošljivim pa se iseljavaju, a kao kruna svega isplivala je afera Hotmail s Agrokorom koja pokazuje da je upetljan u korupcionašku klijentelističku hobotnicu, čime je pokazao da nema nimalo vjerodostojnosti jer ako je Karamarko morao otići zbog gotovo izmišljenoga sukoba interesa, zašto bi Plenković ostao kada je se iz aviona vidi da je sve kontrolirao oko Agrokora.
Uzalud Andrej Plenković pokušava uvjeriti članstvo da je politika koju vodi na crti Tuđmanove. Uzalud se posljednjih dana, kad je vidio da je vrag odnio šalu i da mu se trese stolac, pokušao svidjeti desnici u stranci i u desnome biračkome tijelu, koje prezire, i to tako što je za nasljednika Martine Dalić imenovao „Karamarkova“ čovjeka Darka Horvata, s kojim nije dvije godine razgovarao jer ga je smatrao ekstremistom. Uzalud je Plenković i na skupu u Zagrebu pokušao poentirati riječima da će zagrmjeti novonabavljeni vojni zrakoplovi na obljetnicu Oluje iznad Knina. Dvije godine on gasi svaki domoljubni žar u hrvatskome puku, a sada ga lošom nacionalnom retorikom pokušava upaliti. Na skupu u Ciboni vidjelo se da definitivno nije on taj koji može oživjeti zapretanu euforiju među članstvom i da ljudi čekaju nekoga drugoga s kima će slaviti svoje domoljublje. Ali u Ciboni se mogao vidjeti i tragikomičan Plenkovićev pokušaj da ne pokaže prljavo lice svoje politike. Jeste li vidjeli da na ovome Saboru HDZ-a nije, kao što je inače praksa, u prvome redu bilo predstavnika koalicijskih stranaka. Na svaki stranački sabor HDZ, ali i druge političke stranke, pozivaju svoje partnere ili srodne političke takmace. Ako je Plenković toliko uvjeren u ispravan put kojim vodi HDZ i ako je uvjeren da je to smjer kojim bi išli i Tuđman i hrvatski branitelji, zašto se sramio pozvati svoje najvjernije partnere Milorada Pupovca iz SDSS-a, Furija Radina, i Ivana Vrdoljaka iz HNS-a, zašto nije planirao da se i oni obrate okupljenima. Je li ga bilo više sram ili strah od reakcija više tisuća članova HDZ-a.
Ivo Davor Stier iskoristio je svojih par minuta da na stranačkome saboru progovori o borbi protiv klijentelizma poručivši da je on spreman boriti se protiv toga, a pozvao i ostale, što se smatra nekakvom najavom kandidature za šefa stranke na sljedećem izbornome saboru HDZ-a. Ivana Maletić govorila je o tome kako nitko ne može nametati mišljenje drugim članovima stranke, Miro Kovač o ugroženoj vjerodostojnosti, Drago Krpina o izopačenostima u politici poput one da Plenkovićeva Vlada izdašno financira srpske Novosti koje na naslovnici luđacima proglašavaju msgr. Bozanića i ostale moralne autoritete hrvatskoga naroda.
Sabor HDZ-a: Davor Ivo Stier – “Gledam vas u lice i kažem da sam ja spreman, a nadam se i vi”
Ovi govornici nisu se ponavljali, a dojam je da su se, barem prvih troje, dogovorili da svatko u svojoj implicitnoj kritici Plenkovićeve politike zahvate samo po jedan segment zbilje. Isto tako čini se da su odlučili ne ovome skupu ne poduzimati radikalne poteze, odnosno ne rušiti Plenkovića jer bi njegovim rušenjem srušili i izvršnu vlast, možda doveli do kaosa u državi koji bi bio poguban u situaciji kada se treba nositi s problemom Agrokora. To je logika ove „frakcionaške“ skupine. Upitan kasnije o eventualnome nadmetanju za predsjednika HDZ-a, Ivo Davor Stier rekao je da za to ima vremena, dakle gotovo je potvrdio da će se kandidirati za tu dužnost. Ima tu i jedan strukturalni problem: skupina nema tako karizmatičnoga lidera koji bi se mogao nametnuti kao neprikosnoveni vođa koji bi osvojio srca masa. No, ako je to htjela, ova skupina uspjela je u nakani da Plenkoviću suzi manevarski prostor i da mu potkreše krila u njegovoj ljevičarskoj i anacionalnoj samovolji jer mu je dala do znanja da je tu, unutar stranke, i da u svakome trenutku može izazvati krizu koja Plenkovića može stajati glave. Istodobno su mu neizravno poručili da ne će uspjeti s procesom „vađenja utrobe“, odnosno promjene identiteta HDZ-u, dakle da mu ne će uspjeti ili mu ne će dopustiti da pretvori jednu tako slavnu, konzervativnu, kršćansku i domoljubnu političku stranku u anacionalnu ljevičarsku. Plenković, naime, ustrajno pokušava pozicionirati HDZ na tzv. desni centar. Još se čeka da mu netko, prvo u HDZ-u kaže kako jednostavno govori gluposti. Desni je centar oksimoron, dakle nemoguća pozicija: ili si desno, ili si centar, nema trećega na tome dijelu političkoga spektra. Desni centar je zapravo imaginarni eufemizam za njegovo povlačenje HDZ-a na ljevicu. Plenkovićev bijeg od desnice može biti njegova prividna politička modernistička snaga, ali samo u Bruxellesu i u očima petokolonaških i jugonostalgičarskih medija u Hrvatskoj, dok je u očima hrvatskoga većinskog biračkoga tijela to kukavičluk, izdaja i slabost koja će ga stajati na sljedećima izborima. Suluda je Plenkovićeva politika istjerivanja ekstremizma i nacionalizma iz redova HDZ-a i Hrvatske jer ono što on i ljevica u Hrvatskoj smatraju ekstremizmom i nacionalizmom najnormalnija ja politika zaštite nacionalnih interesa i vrijednosti u svim uljuđenim državama.
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman prošao je u svome životu različite svjetonazorske, političke i vojničke pozicije. Njegova veličina bila je u tome što je na vrijeme shvatio vlastite zablude i odrekao ih se te se davno okrenuo svome hrvatskome narodu, a to okretanje platio je, kako znamo, i zatvorskim kaznama. Kada je ostvario sve svoje ciljeve 90-ih, Tuđman je svojim najbližim suradnicima govorio da bez djece ustaša nikada ne bismo ostvarili ni obranili hrvatsku samostalnu državu.
Kakav desni centar, kakvi bakrači, desnica je ta koja je dovela do Hrvatske i koja ju je obranila. Oni s „desnoga centra“ Plenković, Milanović i slični pobjegli su u to doba u Bruxelles, a ostali su ju braniti djeca ustaša. To nije shvatio, naučio ni prihvatio Plenković, zato on ne može biti ni predsjednik stranke ni predsjednik Vlade RH.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
