Ivica Šola: Kako je Orban pokorio Europu, a ne obrnuto

U analizama izbora u susjednoj Mađarskoj najlakše je reći da je Orban premoćno pobijedio na izborima zahvaljujući kontroli medija. I, dakako, svi (europski) mediji naglašavaju da je Orban pobijedio tako premoćno zahvaljujući ruralnim sredinama, dok je Budimpešta pokazala drugačije, što je uvredljivo za nas seljačine (i ja živim na selu) po cijelom svijetu, jer sugeriraju da netko samom geografskom činjenicom stanovanja u gradu jest pametniji i informiraniji, što, u 21. stoljeću, osim što je notorna budalaština, već ima jasan rasistički prizvuk, piše Ivica Šola za Glas Slavonije.

“Iznenađenja”
To je, osim što je površna, analiza koja ne shvaća bit Orbanova uspjeha: naglasak na identitetskim pitanjima.

Kada smo kod medija, HDZ je 2000. godine imao kontrolu nad svim važnim medijima, ali je spao na najmanji broj zastupnika ikada. I kada je inicijativa U ime obitelji išla s referendumom za ustavnu definiciju braka kao zajednice muškaraca i žene, svi, ama baš svi mediji bili su protiv njih, uključujući i cijeli tadašnji politički vrh, no unatoč tome narod je na referendumu rekao drugačije, suprotno od medijskih drukanja. Nije samo kod nas “svemoć” medija i “medijska manipulacija” za koju optužuju i Orbana, recept za (ne)uspjeh. U slučaju Trumpa bilo je isto, svi mediji i nevladine udruge promovirali su Hillary, ali je pobijedio Trump. I na posljednjim izborim u Italija Sjeverna liga, odmaknuta od Bossijeva nasljeđa, medijski je bila ignorirana, njezin grandiozan skup na središnjem trgu u Milanu uopće nije medijski registriran, ali je ostvarila povijesni uspjeh. S druge strane, Angeli Merkel sva ta silna medijska potpora nije pomogla pa je ostvarila jedan od najlošijih rezultata, tako da ovih dana istaknuti članovi i ministri CDU/CSU–a traže odmak od merkelizma.

Što je zajedničko posljednjim izborima u SAD-u, Italiji, Austriji, Poljskoj, Mađarskoj, Njemačkoj…, cijelom jednom političkom novom valu koji je najlakše nazvati populizam, neofašizam i drugim pogrdnim etiketama? “Iznenađenja”, kao Sjeverna liga u Italiji ili Slobodnjaci u Austriji, da ne nabrajamo dalje, kao i pobjednici od Trumpa do Orbana, obraćali su se prosječnom Mađaru, Amerikancu… (što se elitističko-populistički naziva populizam) u njegovu konkretnom doživljaju vlastitog identiteta, vlastitih zabrinutosti, pa i strahova. Svi odreda su suverenisti, a ne apstraktni globalisti na matrici kapitalizma reduciranog na financijski kojima identitet, obiteljski, nacionalni, religijski, ne znači ništa, dapače, jaki identiteti toj fluidnoj globalističkoj “identitetskoj” paradigmi, od spolnog do nacionalnog i kulturološkog, smetaju.

Kod mnogih od njih, pa i kod Orbana, jedan od glavnih aduta bila ja antiimigracijska politika, ilegalna, nekontrolirana na meltingpotovskoj multikulti matrici. Mainstream političari kojima je homoseksualac, transeksualac te sve to proizvođenje “istanbulskih” mikroidentiteta važnije od radništva, kojima je Soros važniji od Adenaurea ili De Gasperija, koji ovakvu identitetski bljutavu Europu bez korijena nisu željeli, kojima je važnije, kao Hillary, mišljenje feministica od mišljenja prosječnog Amerikanca koji šljaka sve više za sve manje novca, čude se kao pura dreku kada gube, kada nestaju.

Simptom
Ovdje ne govorim proorbanovski, niti je meta Orban ni u pozitivnom ni u negativnom smislu, već da je Orban simptom od kojeg se može učiti. To je, kada su migracije u pitanju, koncem prošle godine napravio šef Komisije Juncker u svom obraćanju EU parlamentu gdje je zapravo pohvalio zemlje koje su primijenile orbanovski antiimigracijski recept u tri točke: prvo, jačanje kontrole vanjskih granica, pomoći migrantima u Africi, da uopće ne krenu, i treće je politika vraćanja svih koji su ilegalno ušli. Tu je Juncker pohvalio posebno Francusku i Italiju, kao i spomenuo da su se uspješno oduprle nevladinim i humanitarnim organizacijama koje svaki dan, i Sorosevim novcem, dovoze imigrante u EU na ilegalan način. Dakako, nije to rekao Orbanovim riječima ni metodama, ali to je to, odmak od Merkeličine gluposti protiv koje je Orban ustao, kao i mnogi drugi. Dakle, dok iz EU-a kritiziraju i prijete Orbanu i zemljama Višegradske skupine, istovremeno šutke priznaju da su pogriješili. Orban u tom smislu nije pobijedio samo u Mađarskoj, prisilio je i EU na reteriranje. K tome, dok se svađa s Bruxellesom, u blagajnu EU-a Mađarska je uplatila 11 milijardi eura, a povukla 50!

Prvo Mađarska. No, ne i protiv EU-a, ali EU nije samo Bruxelles, veli Orban, već i Varšava, Bukurešt, Budimpešta…

Kod nas, prvo Istanbulska, a poslije ćemo vidjeti… Još kada ju ratificiraju, gdje će ovoj državi biti kraj. Kakav ćemo pljesak tek nakon toga, za razliku od Orbana, dobiti u Bruxellesu! Milina!

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr/Glas Slavonije