Hrvatski građani će zbog ‘politike distanciranja od Rusije’ plaćati plin četiri puta skuplje

Dok se Europa suočava s geopolitičkim izazovima i pokušava redefinirati svoju energetsku ovisnost, Europska unija ni 2025. godine nije uspjela u potpunosti prekinuti uvoz ruskog plina. Iako su energetske sankcije uvedene s ciljem smanjenja ovisnosti o Rusiji, rezultati su pokazali sasvim suprotan učinak – rast cijena, pad industrijske proizvodnje i povratak uvozu ruskog energenta, posebno u obliku ukapljenog plina. I hrvatski građani osjetili su na svom džepu cijenu tzv. energetske neovisnosti. Za hrvatske građane ruski plin bio je daleko prihvatljiviji, a sada će zbog nove političke strategije EU-a plin plaćati četiri puta više.

S druge pak strane, Bruxelles nastavlja govoriti o energetskoj tranziciji, no brojke pokazuju da EU i dalje godišnje uvozi oko 50 milijardi kubika ruskog plina – trećinu predratnog volumena.

U tom složenom europskom kontekstu, Hrvatska se pokušava pozicionirati kao novo energetsko čvorište. Premijer Andrej Plenković na summitu Inicijative triju mora u Varšavi naglasio je važnost LNG terminala na Krku i povezanost Hrvatske s američkim energetskim interesima. No iza strateških izjava i savezništava krije se ključno pitanje: Koliko nas ta tzv. energetska neovisnost stvarno košta? I dok Hrvatska građanima isporučuje američki LNG koji je i do četiri puta skuplji od ruskog plina, zemlje poput Mađarske osigurale su povoljne uvjete izravnim sporazumima s Gazpromom, omogućivši svojim građanima višestruko niže cijene.

Europa je, čini se, na energetskoj prekretnici, a Hrvatska se našla u središtu te dileme.

Pitanje koje ostaje otvoreno je plaćamo li visoku cijenu slobode, ili samo skuplju iluziju energetske neovisnosti?

>Hrvatska preuzela predsjedanje Inicijativom triju mora: Koji su prioriteti?

Koliko nas košta američki LNG i zašto ga plaćamo više od ruskog plina?

U posljednjih nekoliko godina, osobito nakon izbijanja rata u Ukrajini, Hrvatska, poput većine zemalja Europske unije, prestala je kupovati ruski plin i počela se oslanjati na američki ukapljeni prirodni plin, poznatiji kao LNG. No ta promjena nije prošla bez posljedica. Naime, američki LNG je osjetno skuplji od ruskog plina koji smo ranije uvozili plinovodima. Mnogim građanima nije jasno zašto sada plaćaju više za energent koji im je do jučer bio višestruko jeftiniji, pa se postavlja logično pitanje: zašto je američki LNG skuplji i ima li to opravdanja?

Da bismo to razumjeli, važno je najprije objasniti razliku između dvaju oblika opskrbe. Ruski plin dolazio je u Hrvatsku izravno plinovodima, najprije iz Ukrajine, a kasnije i kroz plinovod Turski tok. Takav način dopreme plina je tehnički jednostavniji i jeftiniji jer podrazumijeva direktnu isporuku bez dodatne obrade.

Za razliku od toga, američki LNG prolazi kroz složeniji i skuplji tehnološki proces. Najprije se prirodni plin ukapljuje, hladi se na temperaturu od minus 162 stupnja Celzijeva kako bi prešao u tekuće stanje. Zatim se taj tekući plin ukrcava na brodove i transportira preko oceana, a nakon dolaska u Hrvatsku ponovno se pretvara u plinovito stanje na terminalu na Krku, gdje ulazi u našu plinsku mrežu. Svaki od tih koraka uključuje dodatne troškove, od tehnologije do logistike, što u konačnici čini LNG skupljim proizvodom.

>Starešina o važnom sastanku ministra Filipovića u SAD-u: Zašto je to gotovo pa prešućeno?

Koliko više plaćamo američki LNG u odnosu na ruski plin?

Usporedimo li konkretne brojke, prije izbijanja rata u Ukrajini, Hrvatska je plaćala ruski plin po cijeni od otprilike 10 do 20 eura po MWh. Tijekom energetske krize 2022. cijena LNG-a skočila je na više od 300 eura po MWh. U međuvremenu situacija se donekle stabilizirala, no američki LNG i dalje je ostao skuplji. Prema aktualnim podacima, cijene prelaze granicu od 50 eura po MWh.

To znači da hrvatska kućanstva, koja u prosjeku godišnje potroše oko 10.000 – 15.000 kWh plina (ovisno o grijanju i veličini kućanstva), plaćaju između 450 i 675 eura, dok su s ruskim plinom za istu količinu energije izdvajali oko 200 eura. Drugim riječima, zbog geopolitičke odluke prelaska na LNG, kućni budžet svakog građanina opterećen je s dodatnih 250 do 500 eura godišnje.

Unatoč višim cijenama, ova promjena ima stratešku logiku. Prekidom uvoza ruskog plina, Hrvatska i ostale članice Europske unije smanjile su energetsku ovisnost o Rusiji. To se smatra ključnim korakom prema većoj političkoj i sigurnosnoj samostalnosti. LNG je postao simbol energetske neovisnosti, čak i po cijenu, prema nekima privremenog, financijskog pritiska na građane.

>Vlada proširuje LNG; podsjetite se kako je došlo do realizacije terminala na Krku

LNG terminal na Krku može nam dugoročno donijeti stabilnost

Posebnu ulogu u tome ima LNG terminal na otoku Krku. LNG terminal na Krku završen je i pušten u komercijalni rad 1. siječnja 2021. godine. Nakon početka rata u Ukrajini postao je ključna energetska točka za regiju. On ne samo da omogućuje Hrvatskoj stabilnu opskrbu energijom, nego je postao i regionalno čvorište za distribuciju plina prema Sloveniji, Mađarskoj, Austriji i Ukrajini.

Država od terminala zarađuje kroz najam, tranzit i regasifikaciju, a istovremeno jača politički utjecaj kao pouzdani energetski partner EU.

Terminal je prvotno bio projektiran za kapacitet od 2,6 milijardi prostornih metara godišnje. No zbog povećanog interesa i potražnje, njegova se sposobnost planira povećati na čak 6,1 milijardu godišnje. Time Hrvatska dobiva ne samo sigurnost opskrbe za vlastite potrebe, već i priliku za izvoz i ostvarivanje dodatnih prihoda.

Dakle, iako trenutno plaćamo skuplji plin, ta investicija u energetsku neovisnost dugoročno može donijeti stabilnost, zaradu i stratešku prednost. Premijer Plenković i predstavnici LNG Hrvatske izjavili su da bi dugoročno terminal mogao dovesti do smanjenja cijena plina zbog povećane konkurencije i diversifikacije izvora, ali to još nije ostvareno.

Ključno pitanje za nadležne institucije ostaje – kako i kada će se te strateške prednosti pretočiti u vidljivo smanjenje cijena za krajnje korisnike?

>U Europi porasle cijene plina nakon što je Ukrajina prekinula tranzit iz Rusije

Hrvatska i Mađarska: dvije tranzitne zemlje, dvije energetske politike, dvije različite posljedice

Rat u Ukrajini presložio je energetsku kartu kontinenta. Dok su mnoge članice Europske unije požurile zatvoriti vrata ruskom plinu, Mađarska je odabrala drukčiji smjer. Hrvatska i Mađarska postale su tranzitne zemlje u isto vrijeme, ali su otišle u potpuno suprotnim smjerovima.

Hrvatska se oslonila na zapadne izvore, posebno američki LNG, dok je Mađarska učvrstila energetske veze s Rusijom. I dok hrvatski građani plaćaju sve skuplji plin, Mađari ga dobivaju po gotovo dvostruko nižoj cijeni. No, to nije stvar tržišta – već politike.

>Ništa od sankcija: Mađarska pregovara o većim isporukama ruskog plina

Mađarska – energetski savez s Istokom

Za razliku od Hrvatske, Mađarska nije raskinula veze s Rusijom. Naprotiv, ojačala ih je. I dok ostatak Europe traži alternative Gazpromu, Mađarska preko plinovoda Turski tok i dalje uvozi goleme količine ruskog plina. Taj plin dolazi preko Srbije, a Mađarska ga koristi ne samo za vlastite potrebe, nego i za regionalni izvoz – prema Slovačkoj, Austriji i BiH. I ona je tranzitna zemlja, ali za ruski, a ne zapadni plin.

Mađarska je tako također ”profitirala” od rata, ali na drugi način. Zahvaljujući bilateralnim sporazumima s Rusijom, mađarski državni proračun osigurava povlaštene cijene plina. Orbánova vlada izdašno subvencionira račune građanima, razliku između tržišne cijene i one koju plaćaju potrošači pokriva država. Tako Mađari plin plaćaju oko 0,025 do 0,03 eura po kWh. To znači da prosječno kućanstvo u Mađarskoj, za istih 3000 kWh godišnje, plati oko 75 eura – dvostruko manje nego u Hrvatskoj.

Ova politika ima svoju cijenu – ali ne u eurima, već u geopolitici. Mađarska održava energetske veze s Rusijom, unatoč europskim sankcijama i pritiscima iz Bruxellesa. Bruxelles i Washington je optužuju za kršenje europske solidarnosti i podilaženje Putinu, što nije u potpunosti točno. No ipak, dugoročna energetska ovisnost o Rusiji nosi sigurnosne rizike. Ako Rusija jednom odluči zatvoriti plin, Mađarska će biti među prvima pogođenima. Viktor Orbán pak otvoreno brani svoju energetsku suradnju s Rusijom, ističući kako je sigurnost opskrbe važnija od ideoloških stavova Bruxellesa.

>Napad na plinovod Turski tok: Europa kao žrtva globalnog energetskog rata

Hrvatska i Mađarska – dvije strategije, dvije realnosti

I Hrvatska i Mađarska su zaradile na tranzitu – Hrvatska kroz LNG terminal, Mađarska kroz ruski plinovod. Obje su u središtu regionalnih tokova energije. No razlika je u cijeni i pristupu.

Hrvatska je platila cijenu političke lojalnosti Zapadu – viši računi za građane, ali niži sigurnosni rizik i rastući međunarodni ugled. Mađarska je stavila kao prioritet trenutni nacionalni interes – niži računi za građane, ali uz cijenu ovisnosti o Rusiji i sve veće izolacije od energetske politike EU-a.

Pitanje koje ostaje otvoreno je tko će dugoročno platiti veću cijenu? Hrvatski građani koji trenutno plaćaju više, ili mađarski građani čija energetska sigurnost ovisi o stabilnosti geopolitički nepredvidive Rusije?

>Otvaranje Sjevernog toka 2 kao preduvjet mira u Ukrajini?

Energetske sankcije Rusiji nisu dovele do ‘energetske neovisnosti’ već do gospodarske krize

Unatoč službenim sankcijama i ambicioznim planovima za smanjenje energetske ovisnosti o Rusiji, Europska unija ni 2025. godine nije uspjela u potpunosti prekinuti uvoz ruskog plina. Dapače, zbog visokih cijena alternativnih izvora, uključujući američki LNG koji Hrvatska plaća i do četiri puta skuplje od ruskog plina, mnoge članice EU-a i dalje pribjegavaju kupnji ruskog energenta. Posebno u obliku ukapljenog prirodnog plina koji se uvozi preko terminala u Francuskoj, Belgiji i Španjolskoj. U 2024. godini EU je od Gazproma kupila čak 22,6 milijardi kubika LNG-a, što je povećanje od 20% u odnosu na prethodnu godinu.

>Njemačka stagnira zbog energetske politike: Hoće li posrnula sila obnoviti opskrbu ruskim plinom?

Najveći apsurd energetske politike očituje se upravo u Njemačkoj, nekadašnjoj industrijskoj lokomotivi Europe, koja je službeno zatvorila vrata ruskom plinu nakon invazije na Ukrajinu. Ona neizravno nastavlja koristiti taj isti energent kroz europsku plinsku mrežu. Rezultat energetske tranzicije pod političkim pritiskom nije smanjenje ovisnosti, već gospodarska kriza. Rastuće cijene energije dovele su do zatvaranja brojnih proizvodnih pogona. Industrijski giganti poput Volkswagena i BASF-a bilježe gubitke i selidbu kapaciteta izvan Europe. U takvom kontekstu, ponovno se otvara pitanje obnove Sjevernog toka.

Zemlje poput Mađarske, Slovačke i Austrije, bez pristupa moru i LNG terminalima, i dalje ovise o ruskom plinu. Nakon što je Ukrajina krajem 2024. prekinula tranzitni ugovor s Rusijom, te države okreću se alternativnim rutama, poput Turskog toka koji zaobilazi Ukrajinu.

>EU od 2022. uplatila Rusiji 200 milijardi eura za naftu i plin

EU još uvijek uvozi oko 50 milijardi kubičnih metara ruskog plina godišnje

Istodobno, Bruxelles ne uspijeva uvesti ni potpune sankcije na ruski LNG. Šesnaesti paket sankcija, predviđen za veljaču 2025., nije uključivao zabranu uvoza ruskog ukapljenog plina. I to zbog protivljenja ključnih zemalja članica. Cilj Europske komisije da se do 2027. u potpunosti prekine uvoz ruskog plina ostaje više deklarativan nego realan. EU i dalje godišnje uvozi oko 50 milijardi kubika plina, što čini otprilike trećinu predratnog volumena.

Konačno, ideja o obnovi Sjevernog toka ponovno se spominje u pozadini spekulacija o mogućem prekidu vatre u Ukrajini. Njemački poslovni krugovi i dio političke elite smatraju da bi energetski dogovor mogao biti dio šireg mirovnog paketa, iako se toj ideji oštro protive Poljska i baltičke zemlje, koje ruski plin vide kao instrument političkog utjecaja i financiranja rata.

U takvoj slici Europe, postavlja se pitanje je li Hrvatska, koja ulaže milijarde u LNG terminal i plaća najskuplji plin u Europi, doista kupila slobodu, ili tek privremeni osjećaj energetske neovisnosti koji nitko drugi oko nas zapravo ne prakticira?

>Sjeverni tok: Tko ga je uništio i zašto? Tko je profitirao, a tko izgubio?

*Ovaj je članak plod istraživačkog novinarstva redakcije Narod.hr-a. Neovisno i profesionalno novinarstvo važno je za demokraciju u svakom društvu. Podržite rad portala Narod.hr putem DONACIJE.

Izvor: narod.hr