Službeni posjet premijera Plenkovića Ukrajini izazvao je rusku diplomatsku reakciju kao i negodovanja kod kuće. Ta negodovanja imaju dva lica. S jednim se možemo složiti. Naime, to se tako ne radi, ne treba jedna “velesila” poput RH povlačiti vraga za rep, to što je napravio Plenković, to nisu radili Rusima u vrijeme hladnog rata ni puno jači igrači. A ovo je hladni rat.
Ovdje pak brine nešto drugo. U RH prigovori Plenkovićevu potezu uglavnom se svode na negodovanje korupcijsko-ideološke filoruske struje koja je iznimno jaka, a kroz tzv. ”karizmu” Vladimira Putina povlači se, što je najbolje vidljivo na društvenim mrežama, i negodovanje tzv. hrvatske desnice koja sebi nerijetko prišiva i ekskluzivno pravo na domoljublje. Fasciniranost Putinom prosječnog i vrlo prosječno informiranog Hrvata ne razotkriva ništa drugo nego snažno mentalitetno komunističko nasljeđe idolopoklonstva.
Plenković u Ukrajini nije rekao ništa senzacionalno, ali je to kazao jasno. Za kraj rata u Ukrajini ponudio je hrvatsko iskustvo mirne reintegracije, što je posve legitimna pozicija s obzirom na to da su ukrajinski “martićevci i hadžićevci”, tj. proruski pobunjenici, proglasili dvije ukrajinske ”SAO Krajine”, Dombas i Lugansk. Promjenu ukrajinskog Ustava i dodjeljivanje autonomije tima dvjema samoproglašenim republikama predviđao je propali sporazum iz Minska kojeg su pod patronatom EU-a potpisali predsjednici Putin i Porošenko. Jasno je da Ukrajina nakon aneksije Krima neće pristati na svoj plan Z4. Uostalom, na iskustvu jedinog rata u srcu Europe u smiraju 20. stoljeća, onog obrambenog u Hrvatskoj, to i takvo iskustvo pokazalo se lošim i de facto neprovedivim rješenjem. Ukrajina je tada već bila članica UN-a i prva podržala prijam naše zemlje u tu svjetsku organizaciju. Sam Plenković bio je šef vanjskopolitičkog odbora Europskog parlamenta za Ukrajinu i situacija, ali i značaj i razmjer tog sukoba, vrlo dobro su mu poznati. U tom smislu, nisu u pravu svi koji tvrde da Plenković nije smio spominjati Krim. Zašto? On je zastupao poziciju vanjske politike Zapada za koju se Hrvatska odredila svojim članstvom u NATO savezu i EU-u. A ta pozicija je da je Krim protupravno anektiran.
Također, ono što je vrlo važno jest kontekst u kojem dolazi Plenkovićeva izjava u Ukrajini. Još 2014. Putin je nakon Krima zaprijetio i aneksijom baltičkih država koju bi ostvario invazijom. Izabrani američki predsjednik Trump tijekom kampanje izjavljivao je da se ne bi protivio Putinovoj invaziji na baltičke države, niti SAD priključio njihovoj obrani u sklopu NATO-ove intervencije ako te zemlje ne plate dva posto od svog BDP-a za obranu. Biznismen Trump pomalo počinje shvaćati da je NATO jedna od glavnih platformi američke vanjske politike i iz dana u dan korigira svoje stavove, ali tenzije na Baltiku nisu smirene.
Bez obzira na to što Trump pohađa ubrzani tečaj osnova politike SAD-a te u sklopu toga i razliku između američkog i ruskog suverenizma, predsjednica Litve na nedavnom je samitu šefova država i vlada zemalja članica EU-a jasno naglasila da ta i takva situacija može dovesti do ruba rata. Zanimljivo je i to da je EU vijeće predstavljajući polazišne točke za zasjedanje naglasilo kako Rusija svoje ciljeve ostvaruje cyber kriminalom, propagandom i korupcijom, osobito na Balkanu. Tako da Plenkovićevu izjavu u Kijevu možemo čak razumjeti i kao poruku dijelu naših političara, pripadnicima sigurnosnog sustava, pravosuđa, gospodarstvenika i medija, koji su korumpirani ruskim novcem. Ruski nelegalni novac, za čije transfere se debelo koriste i stare jugoslavenske veze preko političara, starih HDZ-ovaca i još starijih komunista, u Hrvatskoj je poput stihova hita Beatlesa ”here, there and everywhere” (ovdje, ondje i svuda).
Plenkovićevu izjavu svakako treba gledati i u kontekstu silovitog rusko-turskog ”savezničkog” udara na Zapad za koji je BiH idealan poligon za vježbe u srcu Europe. Stoga reakcija Kremlja prema kojoj je RH protjerala ”mitsku brojku” od 250.000 Srba nakon operacija Bljesak i Oluja zvuči prejeftino, ali opasno.
Cijeli tekst pročitajte OVDJE.
