Na okruglom stolu u Hrvatskom saboru u organizaciji Mosta nezavisnih lista koje se održalo u srijedu, povjesničar Ivo Banac u svojem je kratkom izlaganju naglasio što misli o “otvaranju arhiva” te se prisjetio vlastitih iskustava s dostupnošću građe u arhivima u Hrvatskoj i izvan nje.
Osvrnuvši se na izlaganje odvjetnika Siniše Pavlovića koji je govorio prije njega, Banac je iznio svoje viđenje utjecaja nedostupnosti podataka o hrvatskoj prošlosti na hrvatsku sadašnjost, kao i na one pojedince i skupine koji onemogućavaju spoznaju istine o toj prošlosti. Njegov govor donosimo u cijelosti:
Moram reći da sam izuzetno zadovoljan s ovim izlaganjem gospodina Pavlovića. On je vrlo iscrpno, vrlo detaljno predložio ono što ja također zastupam, a to je otvorenost bez ikakvih ograda. To je jedino što možemo učiniti u ovim okolnostima. Ja nisam pravnik, tako da ću dati par primjera iz vlastitog istraživačkog iskustva kroz zadnjih nekoliko desetljeća, s time što moram naglasiti da ja nikada nisam imao neke naročite prepreke u istraživanjima jer su i ravnatelji arhiva i arhivisti meni uvijek izlazili ususret, u nekim slučajevima, mislim, i više nego što je u tom trenutku bilo dopušteno. Ali to samo po sebi govori o stanovitoj arbitrarnosti sustava.
Naš cilj nije da zaštitimo one koji ionako imaju stanovite privilegije u istraživanju, koliko svakog građanina koji mora imati pravo dostupnosti u arhive, jer to je osnovno građansko pravo. Prema tome, ne smije se tu sada praviti nekakva naročita razlika između ljudi koji su priznati javni znanstvenici i anonimnih pojedinaca koji možda nemaju nikakvih naročitih istraživačkih iskustava, ali koji žele znati neke činjenice, eventualno, o vlastitim obiteljiima.
Dakle, ono što sam ja doživljavao kroz godine upravo je ta arbitrarnost sustava. Nekoliko primjera: ’90-ih godina, kada je arhiv Službe državne sigurnosti još uvijek bio ne u MUP-u, nego u jednom posebnom arhivu u Savskoj ulici, ja sam, istražujući neke podatke vezane uz Informbiro, došao do čitavog niza Udbinih arhiva koji su u tom trenutku bili apsolutno dostupni – nije bilo nikakvih problema što se tiče čitanja, što se tiče kopiranja tih dokumenata, zapravo, bez ikakve iznimke.
Taj se sistem bitno promijenio, otprilike kroz deset godina, tako da sam u drugoj polovici prvog desetljeća ovog stoljeća, tražeći iste materijale koji više nisu bili na mjestu u Savskoj, nego sada u Državnom arhivu, prije svega imao prepreku što to sada nisam mogao dirati rukama. Niste mogli papir otvoriti, čitati, vidjeti kakve je kvalitete, ima li nekih dodatnih naznaka na tom papiru, nego ste to mogli čitati samo preko snimljenih kopija, i to ne odmah, nego nakon što je došlo odobrenje SOA-e da se ne krši državna tajna čitajući te materijale.
Dakle, isti dokumenti, u ’90-ima potpuno otvoreni, sada klasificirani kao državna tajna, uz prepreke da se do njih dođe. Naravno, ja nisam dugo čekao – ja sam do tog odobrenja došao relativno brzo. Moram reći da sam u jednom trenutku jednostavno – zbog vlastite znatiželje – nazvao ravnatelja SOA-e i pitao ga što je tu na djelu, ‘zašto vi to radite?’. Njegov odgovor je bio da to uopće nije nešto na čemu djelatnici SOA-e inzistiraju, nego nešto što je nametnuto preko onih koji jednostavno ne žele da se arhivi otvore.
Jer u tome je stvar: mislim da je sramotno da u demokratskoj Hrvatskoj branimo jedan propali režim, jednu propalu diktaturu. To je trebalo biti otvoreno još 1991. godine. Nećemo se sada domišljati zašto to nije otvoreno, ali – da budemo do kraja jasni – mrtva ruka tog starog sustava je još tu, ona je prisuna, i ona koči – ona ovog trenutka koči upravo ono što vi želite otvoriti, i vi toga morate biti svjesni. Jer svaka opstrukcija koja je umotana u celofan ovakvog ili onakvog prava, je zapravo smetnja i odugovlačenje.
Da idem dalje, kad je riječ o apsurdnostima tog postupka – netko možda misli da na ovaj način priječi da dođemo do stanovitih informacija. Evo jednog apsurdnog primjera, vezanog uz jedno moje istraživanje, a znajući da postoji elaborat Državne sigurnosti o Komunističkoj partiji Bugarske, što nije nikakva jugoslavenska, da tako kažem, tajna. Tražio sam taj materijal, nisam ga mogao dobiti, po istim zaprekama, dakle tek nakon odobrenja SOA-e. Isti taj materijal može se dobiti bez ikakvog problema – i jedan moj suradnik je do njega došao izravno – u Ljubljani; a, naravno, kasnije sam u Beogradu vidio kopiju istog elaborata: jedno 200 stranica u čemu apsolutno ničeg važna nema, osim, naravno, što vidite kako su državne vlasti ondašnje Jugoslavije pratile što se događa u jednoj susjednoj zemlji, u organizaciji susjedne komunističke partije.
Ako već štitimo osobne podatke, morate znati da ima mnoštvo raznih personalnih – ili dijelova personalnih – dosjea, u ključnim zbirkama koje postoje i u Hrvatskom državnom arhivu i u Arhivu Jugoslavije u Beogradu. Primjerice, ja sam u Arhivu maršala Tita našao elemente osobnih dosjea koji imaju čitav niz krajnje kompromitirajućih informacija o nekim, doduše mrtvim, ljudima. U Bakarićevu arhivu, ovdje, u Zagrebu, našao sam dokumente koji također govore nešto o pojedincima što vjerojatno ne bi došlo do stanovitog screeninga sa strane arhivskih ili bilo kojih drugih vlasti da je nekome palo na pamet da i to na neki način klasificira i zatvori.
Ne možete stvoriti savršenu mrežu na način da ćete sve isključiti, i zato upadamo u čitav niz raznih kontradikcija kad je riječ o ovakvim stvarima. Možda treba naglasiti samo jednu stvar – ovdje nije riječ samo o potrebi znanosti – ja mislim da je to vrlo važno. Premda moram reći, što je točno znanost, volio bih odgovoriti na praktičan način. Kolega Pavlović zbog svojih istraživanja vezanih za slučaj Đureković kroz proteklih nekoliko godina, po mom dubokom uvjerenju, nakon što sam čuo neka njegova izlaganja, zna mnogo više o povijesti Hrvatske ’70-ih i ’80-ih godina prošlog stoljeća nego velika većina mojih kolega, uključujući i mene.
Ono što on zna je upravo ono što bismo mi morali znati da su arhivi otvoreni. Pod uvjetom, naravno, što mi ovdje ne možemo stvoriti sami po sebi da odgovarajući povjesničari, istraživači doista koriste te arhive i doista pišu na osnovu tih arhiva. To ne možemo stvoriti, to mora biti volja samih istraživača. Ali moramo učiniti sve da oni koji to žele doista imaju sve što im je potrebno da dođu do odgovarajućih zaključaka.
Kad bismo znali ono što je kolega Pavlović otkrio u slučaju Đureković – uostalom, to ćete uskoro vidjeti kada materijali sa suđenja u Münchenu budu potpuno dostupni – onda mnoge stvari koje se nama danas čine tajanstvene – pitanja Ine, recimo – odjednom postaju vrlo, vrlo jednostavne, jer vidimo kako postoji kontinuitet raznih utjecajnih skupina iz onog vremena još uvijek i danas. Upravo ti ljudi ne žele da se arhivi otvore.
Prema tome, ne dajte se impresionirati sa strane raznih ljudi koji su odjednom užasno uzbuđeni da bi zaštitili prava pojedinaca, jer oni nikada ničija prava nisu poštovali. I natjerajte ih na čistinu, da se ovo dovede kraju i da vas ne zavitlavaju s uobičajenim načinima da se ništa ne dogodi ida ovo ne bude pitanje koje će rješavati neka buduća generacija.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
