“Ideologija uvijek pojednostavljuje, jer služi kao sredstvo razdvajanja – s ove strane “mi”, s one “oni”. S ove strane stabilnost, s one kaos i razdor”, piše u kolumni u Jutarnjem listu Ivo Banac.
Što učiniti kad ne možeš ponuditi baš ništa što bi poboljšalo život većine ljudi u jednoj političkoj zajednici, kad ti je jedini cilj konzervirati zatečeno stanje i odgoditi nužne strukturalne reforme? U takvim okolnostima moguća je jedino proizvodnja ideologije, što ujedno znači i proizvodnja neprijatelja. Ideologija uvijek pojednostavljuje, jer služi kao sredstvo razdvajanja – s ove strane “mi”, s one “oni”. Ako je smisao nove koalicije (Plenković kaže “male participacije” HNS-a u Njegovoj vladi) “izlazak iz ideoloških rovova” (Štromar), onda se mora iskopati novi ideološki rov između onih koji žele izaći iz ideoloških rovova i onih koji takvo što ne žele. S ove je strane “uključivo, tolerantno društvo”, s one isključivi “neodgovorni političari”, koji se mogu “tako šaliti u svom kružoku, u nekom podrumu uz pivo, ali ne u ozbiljnoj politici”. S ove strane stabilnost, s one kaos i razdor.
Da bismo bolje razumjeli “malo političke abecede”, bilo bi bolje, ako Majestät dopusti, napustiti polje ideologije i prijeći na polje povijesti. Hrvatsko je društvo tijekom dvadesetoga stoljeća doista u više navrata bilo duboko podijeljeno. Linije razdvajanja najviše su se zaoštrile u civilnim sukobima nakon raspada prve i uspostavljanja druge jugoslavenske države. To je bilo jasno i Vladimiru Bakariću, koji nije tajio “da smo u Hrvatskoj bili u razlaganju nacije i preformiranju na nove klasne osnove vrlo žestoki” (X. sjednica CK SKH, siječanj 1970.). Dok god je Jugoslavija bila realna opcija, “razlaganje nacije” nije imalo političke alternative: s ove strane vladajući “mi”, s one strane poraženi ili pasivni “oni”. Hrvatsko “pomirenje” u raznim izvedbama postalo je moguće u uvjetima “razlaganja” Jugoslavije, a nužnost tek u ratu za nezavisnost. Ipak, ne može biti sumnje da je projekt pomirenja pretpostavljao političku suglasnost nespojivu s pluralizmom modernog društva i, ništa manje važno, promicao ravnodušnost prema nepravdama iz prošlosti i potiskivanje nezadovoljstva prema njihovim trajnim posljedicama.
Možda takvo stanje i ne bi bilo posve politički neprihvatljivo da se rekonstrirana elita (proizašla uglavnom iz redova stare komunističke nomenklature) držala pravila kakvog-takvog nenapadanja. No, jedan segment (ovdje ne možemo ulaziti u njegove motive) odlučio je prekinuti i samu mogućnost naknade (zapravo, otkupljenja savjesti) kroz male simboličke geste (saborsko pokroviteljstvo nad obilježavanjem bleiburške tragedije), pa čak i povesti djelomičnu rehabilitaciju jugoslavenskog razdoblja. Karamarko je prekinuo taj trend ideologiziranom sintagmom “retuđmanizacije”, koja je bila u suprotnosti s njegovom stvarnom željom za dekomunizacijom društva, nešto čemu se Tuđmanov HDZ iz razumljivih razloga protivio. Ironično je da se moramo podsjetiti kako je dekomunizacija u našim uvjetima još uvijek nedostižna pretpostavka za demokratizaciju političkog društva. No kako to izbjeći ako je za dio javnosti demokratizacija zapravo “ustašizacija”? Izlazimo li iz tih ideoloških rovova, ili nekih drugih?
Danas, kad čitamo najnoviji uvodnik Ivana Miklenića, u kojemu se Plenkovićeva nova koalicija pripisuje djelatnosti “skrivenih centara moći” (“U Hrvatskoj se dogodila paradoksalna situacija: kontrolu vlasti preuzeli su skriveni centri moći, koji se brinu isključivo za svoje interese, a političke stranke i političari tek su postali izvršitelji tajnih naloga, drugim riječima umjesto da država drži poluge vlasti, sama je postala tek instrument, poluga tih skrivenih centara moći”, Glas Koncila, 18. lipnja), kao da se zaboravlja da je sve ono protiv čega Miklenić s pravom prosvjeduje (postojeći izborni sustav, partitokracija), uostalom i duboka država, koju možemo doživljavati i suštinom “skrivenih centara moći”, odreda naslijeđe Tuđmanova razdoblja. Karamarkovi (dobrim dijelom neuspjeli) pokušaji protiv takvog stanja stvari grubo su (i vrlo ideološki) dikvalificirani u medijskoj kampanji, započetoj neautoriziranim intervjuuom pod uredničkim naslovom “Moj antikomunistički manifest” (Globus, 22. svibnja 2015.). To je, dakle, suština one politike koja se, rječnikom iz 1940-ih, medijski demonizira kao proizvod “ekstremno retrogradne i nazadnjačke desnice”.
Plenkovićev zadatak bio je zaustaviti pretvaranje HDZ-a u instrument dekomunizacije. On se također, s više prava od Karamarka, poziva na Tuđmana, premda možemo sumnjati da je Tuđman svoju nišu vidio na “desnom centru” ili u “demokršćanskoj” opciji. Plenkovićev zaokret izveden je uz asistenciju Vrdoljakova poduzeća za male političke usluge, pod ideološkom formulom “tranformativnog procesa”, što je plenkovićizam za ono što je zaslužni Hrvoje Hribar već 9. listopada, možda s podsvjesnom aluzijom na čehoslovački kolovoz 1968., nazvao “normalizacijom” (“Promjene kojima se nadamo možete nazvati jednom riječju: normalizacija” (Večernji list, 9. listopada 2016.). Tužno je gledati kako se nešto relativno jednostavno, premda ne pretjerano maštovito, dodatno ideologizira kao pobjeda europskih uzanci, posve uobičajena konzervativno-liberalna koalicija, slabljenje ideoloških sukoba, čak (ah, tužni Škegro!) “Zdrava politika prva, ekonomija će slijediti” (Večernji list, 10. lipnja). Rijetka su trezvena iščitavanja, poput onog Tomislava Krasneca (“način na koji su HDZ i HNS formirali novu saborsku većinu nije nikakav primjer ‘uobičajene europske prakse’, upravo suprotno”, Večernji list, 14. lipnja). I jasno je da transformativnog učinka neće biti. Krpaj se do sljedeće krize.
Jedna je novost. Što više mijenja Vladu i politiku, Plenković je sve usamljeniji. Smanjuje se staro društvo. Otišao je i “kolega” Stier. Kad već insistira na razotrivanju, bilo bi dobro da premijer uzme u obzir koliko se od 27. travnja i sâm razotkrio, koliko je ostalo od preciznog, kontroliranog uglednika, resko formuliranih i pomalo stranih rečenica, čovjeka iz jednog drugog svijeta. Usamljeni ljudi skloni su hubrisu. Podcjenjivački, ciničan stil, šikaniranje novinara i zastupnika, posudba predsjedničke šarene garde za premijerske parade, govori o procesima koje na Markovu trgu nismo vidjeli više od dvadesetak godina. Vjerojatno nije ugodno čitati kako je pred kamerama, po mišljenju komentatora, “hladnokravan kao profesionalni politički kiler” (Jutarnji list, 10. lipnja). Nažalost, sve se to događa u odsutnosti stvarnih postignuća.
Nije ovo jedini takav slučaj u Europi. Španjolski narodnjački premijer Mariano Rajoy Brey je sklupčan u palači La Moncloa, a glavni su mu prioriteti održavanje vlasti, što pretpostavlja izbjegavanje sukoba s parlamentom. Tako mu je upravo pošlo za rukom progurati proračun za 2017. kroz donji dom parlamenta – Kongres zastupnika, u kojemu kontrolira samo trećinu mandata: “Neće biti ranih izbora”, rekao je u svibnju, “Nakon besmislica iz 2016., nemojte računati da ću u Španjolskoj proizvoditi nestabilnost”. Štoviše, gospodarstvenike je upozorio da neće biti reformi: “Moja najveća briga je kako izbjeći reforme”, što zapravo znači pustiti da pozitivna klima u eurozoni čini ono što vlada ne može (Politico, 7. lipnja). To je tek tranformativno razotkrivanje, ali u nešto stabilnijem ozračju jugozapadne Europe.
P.S.: Novi prilozi za bibliografiju antifašističke historiografije i borbe protiv povijesnog revizionizma (6) – “Najčešće predstavljen kao ideološki, ovaj sukob unutar komunističke obitelji bio je uglavnom osobni sukob između Tita i Staljina. U ovom ratu taština svaka pobjeda i svaki poraz nosili su dodatnu težinu, bez obzira na to je li bila riječ o važnoj diplomatskoj bitci ili samo o jednostavnoj nogometnoj utakmici”, slobodni prijevod sa zabavnoga engleskog završne rečenice članka doc. dr. sc. Hrvoja Klasića pod naslovom “The Tito-Stalin Football War”, u: Radovima Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu”, vol. 48, br. 1. veljača 2017., str. 402. Ni neprijateljska buržujska historiografija nije ovako nisko pala!
