Ivo Džeba košarkaškoj i rukometnoj reprezentaciji: Volimo pobjedu, ali vas volimo još više!

Foto: Oliver Bešić

Izbornik hrvatskih rukometaša Željko Babić je prorokovao. Nakon veličanstvene pobjede nad Poljacima na ovogodišnjem europskom prvenstvu, naš izbornik je u nastupu o kojemu se kasnije dosta raspravljalo, između ostaloga rekao rekao „To je Božje čudo i ja bih mu zahvalio još jedanput. Nažalost, Poljacima ovaj put nije pomogao, al’ valjda će im pomoć drugi put“ I stvarno, ostvarilo se. Ovaj puta su Poljaci ostvarili neočekivanu pobjedu. Istina, niti približno toliko neočekivanu kao što je bila naša pobjeda sa četrnaest razlike, ali dovoljno neočekivanu da Poljaci ovaj puta mogu govoriti o velikom iznenađenju, posebno s obzirom da u dosadašnjem dijelu turnira nisu briljirali, a da su naši apetiti bili minimalno medalja.

Zbog svoje se izjave izbornik Babić od toga dana, pa sve do danas našao na meti kritika. Nema poraza hrvatskih rukometaša koji „dobronamjerni“ komentatori po raznim portalima ne poprate već odavno otrcanim parolama „Gdje ti je sad Bog Babiću?“, „Nije Babić stigao iz Brazila do Međugorja“, „Gospa prespavala utakmicu“, i tako dalje. Po ovim pitanjima se slažem s mišljenjem slavnog njemačkog filozofa, Ratzingerovog učitelja, Josefa Piepera koji kaže: „Nitko ne može samostalno zaključivati o bilo kojem događaju tako da ustvrdi: “Bog je očitovao svoju namjeru u ovoj ili onoj nagradi ili kazni, prihvaćanju ili odbacivanju.” Niti je pobjeda nepobitan argument za Božju naklonost, niti sada nakon poraza bilo tko može govoriti da nam Bog nije bio naklon, ali dok je Babić čovjek iskrene vjere i dobrih namjera, sumnjam da se to može reći za one koji ga na tako nizak način pokušavaju diskreditirati, likujući nad porazim vlastite reprezentacije kako bi dokazali svoje „pravo“.

Osim rukometnog, dogodio nam se još jedan poraz. Onaj košarkaški. Tako da je u četvrtak većina onih koji su bdjeli uz naše olimpijce otišla mrzovoljna na posao. I tako treba biti. Logično je da s onima s kojima se radujemo, ujedno i tugujemo. Kad nas porazi ne bi bolili, tada nas niti pobjede ne bi veselile. Ali tugu ne treba povezivati s osjećajem manjeg ponosa, ili manjeg entuzijazma koji osjećamo prema našoj reprezentaciji. Onaj tko nakon poraza diže ruke od reprezentacije, taj nije navijao za reprezentaciju, navijao je samo za osjećaj superiornosti koji je želio doživjeti nakon pobjede. Mi navijamo za našu reprezentaciju, ne kako bismo tek osjetili neku prolaznu emociju i doživjeli katarzu u slučaju pobjede, nego jednostavno zato što su oni naši, kao što bismo navijali za člana obitelji zato što je naš i zato što smo s njime povezani više nego pukom željom za slavljenjem pobjede. Nemamo što drugo reći osim toga. Bodrenje vlastite zemlje nije neki racionalni proračun. Nijedan pravi navijač ne kaže „Navijat ću za Hrvatsku zato što u većini slučajeva pobjeđuje, što će rezultirati mojim većim zadovoljstvom.“ Ne, mi navijamo za Hrvatsku jednostavno zato što je Hrvatska, ne zato što je pobjednička, ili zato što nam se sviđaju kockasti uzorci. Istina je da svijet voli pobjednike, ali mi se u navijanju ne postavljamo kao neutralni promatrači koji će na kraju slaviti pobjednika tko god da on bio, nego gotovo kao sami akteri zbivanja, te ćemo radije odabrati biti poraženi zajedno sa svojom reprezentacijom s kojom se poistovjećujemo.

Ponekad se pokušava podmetnuti da smo mi navijači naivci koji se vesele dok sportaši zarađuju novce, ali jasno je da nije sve u novcu. Većina onih koji su igrali su afirmirani igrači koji se ne trebaju nikome dokazivati. Imaju ugovore sa svojim klubom i nije im primarni cilj izlagati se na sportskoj tržnici kako bi ih neko primijetio i kupio, i nisu za ovu olimpijadu izdvojili samo par tjedana olimpijskog turnira, nego, kako je Domagoj Duvnjak rekao, par mjeseci vrlo napornih i zahtjevnih priprema. Sjetimo se samo također da je znalo biti i onih koji su odbijali igrati za reprezentaciju jer nije bilo interesa. Hrvatski reprezentativci, košarkaši, rukometaši i svi drugi – oni su heroji.

Nisu nam ništa dužni, dužni možemo biti samo mi njima. Nebrojeno su puta nama koji smo sjedili u foteljama pružili ponos gotovo jednak onome kao da smo sami na postolju. Oni su radili, mučili se, trenirali, i onda su s nama podijelili svoje plodove. Možemo reći da smo sa svakom njihovom pobjedom mi želi tamo gdje nismo sijali. S kojim se onda pravom pojedinci žale ako plod nije uvijek olimpijska medalja? Čime je bilo tko od nas zadužio ikoga od njih da mu ima pravo bilo što prigovoriti? Osjećaj pritiska koji igrači imaju često rezultira na način da se ispričavaju javnosti zbog poraza, iako su dali sve od sebe, umjesto da budu ponosni na svoje veliko ostvarenje. Dečki, nemate nam se što ispričavati, bili ste sjajni! S vama smo u pobjedi i porazu!

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr