Ivo Džeba o medijskoj propagandi ili kad je postalo normalno hodati gol gradom, mokriti na Zrinjevcu, nositi vulgarne transparente

Foto: narod.hr

Nakon svibanjskog „Hoda za život“, Zagreb je prošle subote svjedočio još jednome „hodu“, ovoga puta riječ je bila o tzv. „Povorci ponosa“ organiziranoj od strane LGBT i drugih lijevo-liberalnih udruga. Ipak, bez obzira na to što ovaj drugi hod u imenu nosi riječ „ponos“, obzirom na medijski prikaz obaju ovih hodova, dalo bi se zaključiti da danas kod nas puno veću hrabrost i ponos zahtijeva marširanje u „Hodu za život“, negoli u „Povorci ponosa“. Ponos povorke ponosa sveo se na ponos što ih političke elite ljevice, baš kao i lijevo orijentirani mediji, tetoše, pa koliko god da su se oni svojim odijevanjem i ponašanjem trsili ne bi li skandalizirali javnost, toliko su se mediji još više trsili da u svakom izvještaju naglase kako nije bio nikakvih skandala. Očito smatraju da je posve normalno gol hodati gradom, nositi vulgarne transparente, nositi umjesto odjeće ženske uloške, a umjesto naušnica tampone, obavljati nuždu nasred Zrinjevca i sl. Za svaku od tih stvari bi u svim drugim prilikama sudionici zaradili prekršajne prijave, ali očito je da je tetošenje ove povorke prisutno na svim razinama.

U sveopćem medijskom odobravanju neki se nisu mogli suzdržati da ne povuku paralelu između „Hoda za život“ i „Povorke ponosa“, išavši toliko daleko da su ustvrdili kako je „Hod za život“ zapravo kopija „Povorke ponosa“(!?). Vjerojatno im je nezamislivo da bi se itko drugi mogao sjetiti hodati kroz grad u znak potpore bilo čemu, kao što su to ljudi činili dugo prije nego su se ikakve povorke ponosa počele odvijati, a uskoro bi nas mogli početi uvjeravati da su „Povorke ponosa“ zaslužne za to što ljudi uopće znaju hodati.

Ovakav stav nije ništa novo. Već je otprije poznato kako područje društvenog aktivizma, kao i općenitog sudjelovanja u civilnom društvu lijevo-liberalne udruge smatraju svojim zaštićenim područjem. Najveći proboj u to područje, dakako, bio je referendum o braku u kojemu se, između ostaloga, pokazalo koliko su ljudi bili željni izreći svoj stav za koji političke kaste nisu imale sluha. Panika koja je uhvatila političare u strahu da bi u demokraciji narod mogao uistinu početi utjecati na političke odluke rezultirala je time da su u narednoj referendumskoj inicijativi – za promjenu izbornog sustava – i HDZ i SDP, svi veći politički akteri, udružneno bili protiv ne samo toga nego i svih idućih referenduma, a što je najvjernije uprizoreno u Šeksovom tapšanju po ramenu Peđe Grbina uz komentar „Izvrsno ste govorili“, kada je ovaj kritizirao referendumsku inicijativu U ime obitelji „Birajmo zastupnike imenom i prezimenom“.

Povijesno gledano, prostor civilnog društva kod nas je dugo vremena u čitavome društvu percipiran kao područje u koje se ljevica „sklonila“ nakon što je desna opcija došla na vlast. Ljevica je u narednim godinama tom civilnom društvu davala novac kako bi promicali njihove ideje, a desnica kako ih ne bi napadali. Oni su se u takvim uvjetima, kako danas i sami priznaju, uljulkali, pa su se dobrim dijelom sveli na samodostane udruge koje žive od državnog proračuna, ali u realnosti ne mogu okupiti značajan broj ljudi, za što je najbolji primjer udruga GONG (Građani organizirano nadgledaju glasanje) koja uz milijunski proračun ne može organizirati više od 15 promatrača na izborima. Ono što im je davalo stvarni utjecaj nije, dakle, bila sposobnost da pokrenu civilno društvo, nego prisutnost u medijima, i to stalno istih ljudi, koje mediji neprekidno predstavljaju kao istinske tumače ljudskih prava, demokracije, tolerancije…

Time je civilno društvo kao takvo došlo na zao glas, kao svojevrsni predstavnik protunacionalnih elemenata, koji živi na grbači naroda kojega se istovremeno gnuša. No pozitivni primjeri referendumskih inicijativa, i nedavnog Hoda za život, pokazuju kako se nipošto ne smijemo odricati područja civilnog društva, čije važnosti sve više postajemo svjesni. Civilno se društvo kod nas u tim inicijativama pokazalo posebno važnim u smislu stvaranja prostora za otvaranje pitanja o kojima nije bilo političke hrabrosti, ili interesa, govoriti.

Obzirom da su političari osjetljivi na pritiske koji bi se mogli odraziti na njihovu popularnost, kvalitetno izgrađeno civilno društvo trebalo bi i u buduće poslužiti kao način vršenja pritiska kako bi se provodile politike u skladu s dobrobiti zemlje, ali ne na dosadašnji način da nekoliko istih ljudi monopolizira taj prostor, nego tako da civilno društvo uistinu postane odraz volje građana. Jedan od dobrih načina provjere proizlaze li uistinu pojedine udruge iz volje građana je i nedavno često spominjano smanjenje izdvajanja sredstava iz proračuna. U ovakvim će se okolnostima prepoznati oni koji su kao rezultat rada uspjeli privući volontere i one koji su ih spremni financijski podržati, dok će oni koji su postali sami sebi svrhom otpasti. Upravo je ova spremnost građana da se dragovoljno zauzmu za određene inicijative pravo mjerilo odgovaraju li one uistinu na neku potrebu u društvu ili im je svrha ostvarivanje vlastite koristi u služenju određenim političkim strankama u Hrvatskoj.

Ono što treba jasno reći i razgraničiti jest da civilno udruge nisu nikakav pandan, ili nadomjestak različitim crkvenim pokretima ili udruženjima, kako neki kod nas još uvijek smatraju. Postoji stanovito raspoloženje kako oni koji su vjernici sudjeluju u župnim aktivnostima, a oni koji nisu u civilnim udrugama, njihovim svojevrsnim sekularnim nadomjestcima. Ali to nije tako, civilne udruge imaju svoj sepcifičan prostor djelovanja koji, ako ga iskoristimo, može postati snažna poluga za donošenje promjena u društvu. Poziv župne zajednice nije sudjelovanje u kreiranju Obiteljskog zakona, ali civilne udruge poput U ime obitelji jesu uključene, a nitko ne može reći da je Obiteljski zakon sporedno pitanje. Stoga će rad na borbi za snažno civilno društvo biti jedan od ključnih elemenata kako bismo se u konačnici mogli izboriti za vrijednosti za koje se zalažemo, a iako smo još uvijek u poziciji da mnogi negoduju naviknuti na svoje privilegije, činjenica da su pojedine udruge civilnog društva jedine koje se izravno i jasno zalažu za ono što veliki broj građana smatra ispravnim govori u prilog tome da će prostor civilnog društva u budućnosti još više rasti. No koliki će utjecaj u konačnici ostvariti to primarno ovisi o spremnosti građana da ih podrže.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr
Photo: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.