Dr.sc. Ivo Lučić, poznati povjesničar u svom razgovoru za Večernji list govorio je o Sigurnosno-informativnoj službi Hrvatskog vijeća obrane, koju se utemeljio i bio njezin načelnik, što je široj javnosti manje poznato. Ta je služba prikupljala i podatke o ratnim zločinima te se ovih dana postavilo pitanje nije li te dokumente trebalo uništiti. U razgovoru Lučić otkriva detalje o toj građi.
Kako ste i odakle došli na mjesto načelnika SIS-a HVO-a?
Nema tu tajni. Studirao sam 1980-ih, radio na obiteljskim poslovima i bavio se sportom, karateom. Kad sam završio Pravni fakultet, počeo sam raditi u odvjetničkom uredu Tomislava Zelića u Ljubuškom. Za vrijeme komunističke vlasti ni jednog dana nisam radio u nekoj državnoj ustanovi ili javnoj instituciji. Potkraj 1989., kad sam imao tek nešto više od 27 godina, uključio sam se u inicijativu za osnivanje HDZ-a. Tada je to u BiH značilo otvoreno i beskompromisno založiti se i izložiti za “hrvatsku stvar”. U početku nas nije bilo puno. Na prvim višestranačkim izborima u studenome 1990. izabran sam za zastupnika u Skupštinu BiH i to tako što sam u svom Ljubuškom dobio više od 90 posto glasova. Nakon preuzimanja vlasti u prosincu 1990. kratko sam radio u općinskoj upravi, a u svibnju 1991., na prijedlog Općinskog odbora HDZ-a Ljubuški, imenovan sam u MUP BiH za načelnika CSB-a Mostar, odnosno za prvog čovjeka policije u Hercegovini (17 općina), što je razina veće policijske uprave u Hrvatskoj.
Eskalacijom rata, potkraj srpnja 1992. prešao sam u HVO na mjesto načelnika Uprave SIS-a, odnosno pomoćnika predstojnika Odjela obrane, gdje sam ostao do sredine siječnja 1994.
Ta vaša funkcija u MUP-u BiH mnoge zbunjuje pa tvrde da ste radili u jugoslavenskoj miliciji, odnosno Udbi?
Nije tu riječ o zabuni, već o smišljeno plasiranoj dezinformaciji i podmetanju. Izbori u BiH i promjena vlasti bili su u studenom, odnosno prosincu 1990., a ja sam kao izabrani zastupnik pola godine poslije, na prijedlog HDZ-a, kao diplomirani pravnik i majstor borilačkih vještina otišao u MUP. Prijedlog za moje imenovanje išao je u vrijeme “afere Špegelj” kad je bilo jasno da nam prijeti rat. Nisam ja u svibnju 1991., odmah nakon zaustavljanja tenkova u Pologu, otišao u MUP da bih gradio policijsku karijeru, nego da bih s te pozicije mogao što aktivnije sudjelovati u pripremi obrane. A tada su se i s tog mjesta branile i Hrvatska i BiH.
Koja je bila uloga SIS-a HVO-a, čije je interese štitio? Je li to bila svojevrsna podružnica SIS-a Republike Hrvatske?
Sigurnosno-informativna služba Odjela obrane Hrvatske zajednice Herceg Bosne, odnosno od kolovoza 1993. Ministarstva obrane Hrvatske Republike Herceg Bosne, bila je, kako to i samo ime kaže, sigurnosna i informativna služba.
Bavili smo se sigurnošću postrojbi te smo o svim važnim događajima i procesima informirali Ministarstvo i Glavni stožer. Štitili smo HVO od neprijateljskog obavještajnog rada, ali i od kriminalnih, odnosno destruktivnih pojava u postrojbama. Prikupljali smo podatke i o ratnim zločinima te ih slali nadređenima. Imali smo korektnu suradnju s Ministarstvom obrane Republike Hrvatske, ali nismo bili nikakva podružnica.
Vi ste general-bojnik HVO-a i stožerni brigadir Hrvatske vojske. U drugoj polovici devedesetih percipiralo vas se kao moćnog čovjeka, bliskog suradnika Miroslava Tuđmana, Gojka Šuška, ali i predsjednika Tuđmana. Bili ste vrlo visoko pozicionirani i u obavještajnom sustavu Republike Hrvatske. Jeste li ponosni na to vrijeme i na svoj rad?
Kao što sam već naznačio, sudjelovao sam u političkom životu i obrani domovine od kraja 1989. pa do 8. veljače 2000., odnosno do promjene vlasti i izbora Stipe Mesića za predsjednika Republike, kad sam podnio ostavku i otišao na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu na poslijediplomski studij. Devedesetih sam bio na odgovornim dužnostima te sam prijateljski ili službeno bio povezan s Miroslavom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i brojnim visokim državnim dužnosnicima, časnicima i vojnicima. Imao sam priliku u više navrata razgovarati i s predsjednikom Tuđmanom.
Naravno da sam ponosan na to razdoblje svoga života i da sam sretan što sam imao priliku i čast služiti svojoj domovini na tako odgovornim funkcijama.
Neki tvrde da je svu tu dokumentaciju nakon rata trebalo uništiti. Mislite li da je dobro što je sačuvana?
Uvjeren sam da su Hrvatska i Hrvati u BiH vodili jedan i jedinstven Domovinski rat, koji je bio legitiman, pravedan, obrambeni i oslobodilački. Siguran sam da će dokumentacija koja je u tom ratu nastala to i potvrditi.
Svjedoci smo da mnogi domaći i međunarodni faktori taj rat ocjenjuju kao “udruženi zločinački pothvat”. Oni bi bili sretni da te dokumentacije nema. Tako bi njihova ocjena, koja je nastala na propagandi i lažnim svjedočenjima, ostala jer se ne bi imala čime pobiti.
Tko je onda htio uništiti ratnu građu?
U prvom redu oni koji su u tom ratu počinili ozbiljne zločine, od kojih se neki mogu okarakterizirati i kao ratni zločini, ili različite kriminalne radnje – pronevjere, krađe i slično. Oni bi bili sretni da te dokumentacije nema jer se boje njezina sadržaja. Navodno su dio građe i uništili. Pretpostavljam da je riječ o financijskoj, odnosno logističkoj dokumentaciji kojom su raspolagali.
Što sadržava sačuvana dokumentacija?
Dokumentacija HVO-a i HV-a svjedoči o najslavnijim danima naše povijesti, o pokušajima da se nakon raspada Jugoslavije kao države što prije uspostavi nova i učinkovita organizacija koja ljudima omogućuje koliko-toliko normalan život. Svjedoči i o ratnom putu postrojbi i pojedinaca i najbolji je dokaz da nikakvog “udruženog zločinačkog pothvata” nije bilo. Ta će dokumentacija omogućiti obranu državi koja je uspostavljena u tim prijelomnim vremenima, ali i svim lažno ili neutemeljeno optuženim hrvatskim dužnosnicima, časnicima i vojnicima.
Zato je ona dragocjena i treba je trajno i brižno čuvati. Uništiti građu značilo bi izbrisati povijest. Bio sam na čelu službe koja je temeljito i dosljedno istraživala i dokumentirala sve ratne zločine i druge kriminalne radnje.
Ne tvrdim da je svako izvješće do u tančine točno jer je najčešće bila riječ o obavještajnim informacijama, ali važna je činjenica da smo zločine istraživali i dokumentirali. Upravo ta izvješća SIS-a ruše tezu o “udruženom zločinačkom pothvatu”. Nije logično biti “udružen zbog zločinačkog pothvata”, a istodobno sustavno i kontinuirano istraživati i dokumentirati zločine.
Gdje je ta građa danas?
Čuva se u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu.
Premijer Plenković ističe da će Hrvatska učiniti sve da BiH postane članica EU i NATO-a. Može li BiH – s obzirom na to da se na njezinu prostoru prelamaju interesi SAD-a, EU, Rusije, Turske, Saudijske Arabije, Irana i drugih – uopće postati članicom EU? Kakva je njezina budućnost?
BiH ima priliku postati punopravna članica EU i NATO-a, može postati i neka vrsta Švicarske na jugoistoku Europe, ali može doživjeti i sudbinu Sirije. Što će se od toga ostvariti, ovisi prije svega o političkim i društvenim elitama u BiH. O njihovoj povijesnoj zrelosti i odgovornosti. Tu prije svega mislim na bošnjačko društveno i političko vodstvo, zatim na srpsko, a tek onda na hrvatsko, koje je u političkom smislu najslabije pa je i najmanje odgovorno.
Žele li Bošnjaci i Srbi zapravo članstvo u EU?
Bošnjačko političko vodstvo deklarativno se izjašnjava za EU i NATO, ali u praksi ne čini puno da se ti procesi ubrzaju. Upravo suprotno, njihova povezanost s Turskom i Erdoğanovim režimom udaljava ih od Zapada i europskih vrijednosti samim time što je tu riječ o islamističkoj političkoj orijentaciji koja je nepomirljiva s liberalno-demokratskim i sekularnim zasadama EU.
Srpsko je vodstvo pak puno više okrenuto prema Beogradu i Moskvi. Njima EU i posebno NATO sigurno nisu prvi izbor.
Hrvati su u najtežem položaju: u “svojoj” Federaciji BiH izvrgnuti su majorizaciji Bošnjaka, a u Republici Srpskoj etnički su očišćeni. Imaju li budućnost?
Ni najmanje ne sumnjam da će Hrvati u BiH uspjeti opstati, očuvati identitet i politički subjektivitet. Pitanje je hoće li to biti na prostoru cijele BiH u nekom obliku institucionalne zaštite i autonomije, što je danas manje izgledan scenarij, ili na dijelu BiH u formi federalne jedinice. Naravno, moguć je i spomenuti “sirijski scenarij” koji bi doveo do potpunog raspada BiH. Nadam se da se to ipak neće dogoditi.
Kada govorite o federalnoj jedinici, mislite li na treći entitet? Kako bi on izgledao i može li se ostvariti bez oružja?
To je jedno od neosporno legitimnih rješenja, koje se nameće samo po sebi imamo li u vidu da je BiH država triju konstitutivnih naroda i dvaju entiteta. Ako već postoje entiteti i ako su oni a priori nacionalno definirani – prvo je nastala bošnjačko-hrvatska federacija, a onda i Republika Srpska – tada bi najlogičnije i najpravednije bilo da postoje tri takva entiteta. I treći entitet i svako drugo politički legitimno rješenje može se ostvariti bez oružja ako oni koji upravljaju političkim procesima imaju razuma. Na oružje pozivaju oni koji se nelegitimnim sredstvima bore protiv legitimnih zahtjeva, i pritom misle da su važniji, jači, “temeljniji” i moralno superiorniji od ostalih.
To su oni koji se umjesto snagom argumenata koriste argumentima snage i nasilja. Ja sam zagovornik demokratske odgovorne politike, odnosno politike dogovora, bez ikakvog nasilja, a posebno bez upotrebe oružja.
Cijeli razgovor pročitajte u Večernjem listu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
