Kao jedan od prvih Tuđmanovih suradnika i prijatelja, mogu reći sljedeće: Politika sadašnjega vodstva HDZ-a potpuno je antituđmanovska, piše Ante Beljo za Hrvatski tjednik.
Suvremena demokratska društva i države svoj način vladavine zasnivaju na višestranačju i trodiobi vlasti kao dosadašnjem najboljem i optimalnome civilizacijskom dostignuću prihvatljivom za većinu stanovništva. Osnovne ćelije u takvu sustavu stranačke su organizacije, od mjesnih zajednica pa naviše prema vrhu stranačke piramide. Od pravilnoga demokratskog ustroja i funkcioniranja tih osnovnih demokratskih ćelija i njihovih legalno izabranih predstavnika ovisi sav daljnji ustroj države i funkcioniranje demokratskoga sustava. Ali baš u ovomu segmentu u Hrvatskoj stvari ne funkcioniraju. U 30 godina hrvatske samostalnosti i demokracije društveni sustav nije napredovao nego je, posebice nakon 2000. godine, rapidno padao u negativu i raznim unutarstranačkim manipulacijama pretvarao se od proklamiranoga demokratskog u demonkratski.
Čelnici svih stranaka u Hrvatskoj čvrsto drže takav kastinski ustroj, neovisno o tomu gubili ili dobivali na parlamentarnim izborima. Još se nije dogodilo da se predsjednik neke stranke poslije izgubljenih izbora (bilo kojih) zahvalio na dužnosti i prepustio vodstvo novoizabranima, kao što je običaj u zapadnim demokracijama. Nije se dogodilo da unutarstranački izbori budu prijateljsko nadmetanje poslije kojega se od više timova stvara zajednički tim sastavljen od najboljih za nadmetanja sa suparničkim timovima. Na žalost, kod nas to obično završava u unutarstranačkim svađama, razdorima i eliminacijama, zato i imamo toliki broj stranaka i strančica.
Za eliminaciju pojedinca iz stranke nisu bile dovoljni unutarstranački nadzorni odbori i sudovi časti, nego je na 7. Općem saboru HDZ-a u Ciboni 21. i 22. travnja 2002., u doba Ive Sanadera i njegovih pomoćnika, prepadom i ‘aklamacijom’ uneseno u Statut da Predsjedništvo stranke može raspustiti svojom odlukom stranačke organizacije i u njihovu zamjenu oformiti svoje. Na toj razini i završava unutarstranačka demokracija. Ne moramo ovdje navoditi unutarstranačku ‘demokraciju’ u HSS-u i još učinkovitiji obračun s protukandidatima. Unatoč tomu, neke ga stranke i dalje smatraju valjanim koalicijskim partnerom.
Nije li ovakav način ponašanja i stanja u hrvatskome društvu jedan od glavnih razloga za nevoljno uključivanje mladih ljudi u stranački rad kroz koji bi im bilo omogućeno praviti promjene u društvu u svrhu boljitka svojih obitelji i društva, a ne tjerati ih beznađem i bespomoćnošću da napuštaju najljepšu pa i potencijalno najbogatiju zemlju na svijetu.
Obično se kaže da svaka kampanja za dolazeće izbore počinje prvim danom poslije završetka prošlih što znači da je i najbolji način sagledavanja onoga što je sadašnje vodstvo stranke napravilo dobroga ili lošega u vremenu od prošlih izbora. Neki će reći u slučaju HDZ-a da je napravljeno dosta dobroga, ali većina biračkoga tijela HDZ-a očito to nije prihvatila i dobro je upamtila sve frustracije koje im je nametnula stranačka vrhuška, kao i bahato odbacivanje svega što su članstvo i birači zamjerali.
Na takvo ponašanje očekivano su uslijedili odgovori – porazi stranke na europskim i predsjedničkim izborima –nakon čega nije bilo ni najmanje volje za preuzimanjem odgovornosti. Vidio se samo pokušaj kompenzacije navodnim pravovaljanim sljedbeništvom osnivača stranke i države dr. Franje Tuđmana. S tim u svezi, kao jedan od prvih suradnika i prijatelja dr. Franje Tuđmana, još od 1985. godine, ne samo da nisam zapazio sljedbeništvo nego sam zapazio mnogo suprotnoga. Ne ću navoditi pojedinosti jer bi ih bilo previše, ali spomenut ću samo Tuđmanove zasade u samome imenu stranke, o čemu smo u užim krugovima toliko raspravljali, mnogo prije nego što je to ime stranke dobila: Hrvatska u samome imenu mnogo toga određuje, Demokratska govori o ustroju, a Zajednica o zajedništvu hrvatskoga naroda i državi kao instrumentu i svetinji njegova opstanka. Predsjednik Tuđman hrvatsku je državu posvetio kao socijalnu pravnu i pravednu, srednjoeuropsku, sredozemnu i podunavsku, daleko od bilo kakvih balkanskih kombinacija.
Navest ću i drugi Tuđmanov slogan: Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što! To je dovoljno za ocjenu rada i stranke i hrvatske Vlade u prošlom razdoblju. Pogledajmo samo državne proračune i potrošnju novca hrvatskih poreznih obveznika, prema komu su išli desetci i stotine milijuna kuna, a koliko od toga je otpadalo na hrvatske rodoljubne, kulturne i prosvjetne ustanove, udruge i projekte? Koliko je Hrvata u prošlom razdoblju napustilo Hrvatsku, a da se o tomu nije ni otvorila rasprava?
Od velikoga broja novodoseljenih u zapadnoeuropske države, a pripadaju biračkom korpusu, nije se našlo načina da i oni pristupe biračkim kutijama. Što je s realiziranjem biračkoga prava hrvatskim državljanima u iseljeništvu? Zašto na prošlim predsjedničkim izborima nisu otvorena biračka mjesta u gradovima i općinama u Hercegovini, nego tek nekoliko u Mostaru? U Sarajevu Komšić i njegovi likuju jer eto i RH je njemu kao ‘legalnom, a ne legitimnom hrvatskom članu Predsjedništva BiH’ priznala njegov status. Nisu li svi ovi gore navedeni legitimni hrvatski birači kojima je onemogućeno pravo biranja bili dovoljni za pobjedu Kolinde Grabar Kitarović na prošlim izborima? Nisu li oni u većini i pripadnici HDZ-ova biračkoga tijela pa nije li bilo logično da se sve učini u omogućavanju njihova glasovanja, ako to već nije bio interes nehadezeovskih vlada? Zašto se veliki dio HDZ-ova članstva pasivizirao pa niti ne izlazi na izbore, a veliki dio tradicionalnoga biračkog tijela prepušten je drugima?
I najbolnija točka koja duboko zadire u pitanje osobnoga i nacionalnoga digniteta – hrvatski branitelji, poginuli i živi, mučeni i nestali, Vukovar? Što je s počiniteljima, gdje su presude? Svijet nas to već pita. Ako toga ne bude, a do sada nije bilo, kao dio povijesti naših narodnih stradanja postat će laž o paljenim gumama u Dubrovniku u prosincu 1991.
I konačno, kod toliko već razvikanoga i razmetanoga europejstva, treba pitati što je s deklaracijama i rezolucijama Vijeća Europe i Europskoga parlamenta, pogotovu ovom zadnjom od 19. rujna 2019. za koju su glasovali i svi članovi EP i Hrvatske, a u izvješćima iz Bruxellesa o tomu nije rečeno ni riječi, ni u ostalim medijima u Hrvatskoj. Državne institucije nisu prenijele sadržaj Rezolucije, što im je bila obveza kao države članice EU. Za većinu Hrvata ni petokraka niti kukasti križ nisu simboli slobode!
Ne mislim da ovo stranačko vodstvo može ili želi bilo što tu promijeniti. Bojim se da ćemo i svi mi s njima pretrpjeti i podnijeti kaznu gubitkom dolazećih parlamentarnih izbora. Pa zbog svega navedenoga moja potpora na ovim unutarstranačkim izborima pripada promjenama i timu Kovač, Stier i Penava.
*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
