Josip Manolić primio sakrament ispovijedi od svećenika Zvonimira Alojzija Sekelja čije su djeda i oca ubili partizani.
Pred sam Božić, u ovaj četvrtak, 21.12. popodne Josip Manolić se ispovijedio i primio sakramente.
Ovaj 103. godine star bivši komunist i djelatnik tajne službe režima, u javnosti često nazivan tamničarem Alojzija Stepinca, zatražio je sakrament ispovijedi.
Dodajmo kako je Manolić u mladosti kršten, pričešćen i krizman u sakramentima Katoličke crkve
Monsinjor Sekelj
On je, u trenutku odluke, prema navodima svjedoka, bio lucidan, nije bio na umoru, ali sve slabiji, kopneći. Bilo mu je drago što će ga ispovijediti njegov zemljak, Podravec, monsinjor Zvonimir Alojzije Sekelj. Ovaj umirovljeni svećenik, nekadašnji župnik župe sv. Blaža, prebendar, poznat je mnogim zagrepčanima koji odlaze kroz tjedan na sv. Misu u Crkvu Ranjenog Isusa na Trgu bana Jelačića.
Poznat po svojoj pobožnosti i blagosti, Monsinjor Sekelj nikad nije upoznao svog oca. Njegovog su tatu, Zvonimira Juraja Sekelja partizani kao ratnog zarobljenika streljali u svibnju 1945. na Dravogradu. Njegovi su roditelji bili dvije godine u braku. Ubijeni Zvonimir Juraj Sekelj diplomirao je pravo i bio pozvan na služenje kadrovskog vojnog roka. Bio je dodijeljen domobranima. I kao osobi sa završenim fakultetom dodijeljen mu je čin opskrbnog časnika, poručnika.
Prema svjedočenju očevica koji je igrom slučaja preživio to strijeljanje, partizani su ga ubili u svibnju. Njegov sin, svećenik koji je ispovijedio u četvrtak Josipa Manolića rodio se u prosincu, 13.12.1945. Njegova majka mu je dala dva imena. Prvo, po ubijenom ocu, Zvonimiru. A drugo, po djedu, Alojziju Novoselu.
Njega su također ubili partizani tijekom rata. Kad su partizani 1943. zauzeli Koprivnicu, pohapsili su veliki broj uglednih građana i sve ih streljali u Velikom Poljancu. Među njima i djeda svećenika koji je dao odriješenje Josipu Manoliću. S tim zločinom, pored ostalih, bavi se knjiga Zvonimira Despota „Vrijeme zločina: novi prilozi za povijest koprivničke Podravine“
No, podsjetimo se tko je Josip Manolić.
Manolić u Jugoslaviji i Hrvatskoj
Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je na čelu Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku. Po ustroju OZN-e počeo je djelovati u njoj, a potom i u UDB-i. Djelovao je i u Sekretarijatu za unutrašnje poslove te u toj funkciji provodi utamničenje nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Možda će vas zanimati
Manolić, nekadašnji visokopozicionirani pripadnik UDB-e: 'Bleiburg se morao dogoditi, a Perković je savjesno radio svoj posao'
Josip Manolić, nekadašnji visokopozicionirani pripadnik UDB-e, dao je intervju za Glas Istre.
Postulator kauze za proglašenja bl. Alojzija Stepinca svetim, mons. Juraj Batelja, tvrdi kako je Manolić sustavno nastojao prikriti istinu o trovanju Alojzija Stepinca u vrijeme dok je bio u zatvoru. Batelja navodi da su sudske medicinske komisije proučavanjem Stepinčevih posmrtnih ostataka utvrdile da je on bio zračen, a u njegovim kostima su pronađene toksične supstance kadmija, kroma, olova i arsena.
Batelja iznosi da je J. Manolić vlastoručno potpisao da se nakon obdukcije iz sudske medicine izuzmu svi instrumenti (škare, noževi, stakalca, posude) koji su bili u kontaktu sa Stepinčevim mrtvim tijelom ili organima.
Nakon sloma komunizma velik dio Udbaša u Hrvatskoj pod operativnim nadzorom Josipa Manolića prelazi u novouspostavljene hrvatske tajne službe.
U ožujku 1993. Josip Manolić postaje predsjednikom Županijskog doma Sabora. Također svima je bilo poznato da se radi o čovjeku koji je niz godina bio na visokim položajima u tajnim službama totalitarne diktature u Jugoslaviji. Ovaj bivši istaknuti komunistički vođa i pripadnik tajnih službi obnašao je najviše dužnosti u nezavisnoj Hrvatskoj.
Zatvaranje kruga
Povijesna uloga Josipa Manolića čini se kako je neodvojiva od Alojzija Stepinca, gotovo kao što je sjena neodvojiva od tijela.
Prisjetimo li se u tom smislu izjave Ive Banca, kako je Alojzije Stepinac zapravo fokalna točka hrvatskog 20. stoljeća, teško se oteti dojmu simboličnosti ovog Manolićevog čina. Čovjek koji je bio zadužen za njegovo sprovođenje u Lepoglavu i nadzor nad njegovom tamnicom, sad je primio sakrament odriješenja od svećenika koji potječe od žrtava režima po čijem nalogu je Manolić djelovao i čiju je ideologiju prihvaćao.
Nekadašnji obavještajac i siva eminecija u vrhovima politike, čak i nakon hrvatskog osamostaljenja, s čijom su se dugovječnošću zbijale šale po društvenim mrežama, zatvorio je puni krug vlastite karijere.
Možemo li se nadati i da je to barem simbol konačnog zatvaranja kruga hrvatskog 20. stoljeća, odnosno njegovo spremanje u prošlost?
Pomirenje među ideologijama 20. stoljeća nije moguće, pa tako i danas imamo situaciju da oni koji ih još uvijek slijede, ne napuštaju 20. stoljeće i, tjerani vlastitim izborom, nastoje vratiti cijelo društvo vratiti natrag u godine kad se odlučivala sudbina ljudi poput Stepinca i obitelji monsinjora Sekelja.
Pomirenje u sakramentu i oko njega je, nasuprot tomu, kako nam zapravo pokazuje Manolićev slučaj, nešto sasvim drugo.
Stoga se doima kako je na djelu obrtanje stare balkanske maksime da se nije posvetio, onaj tko se nije osvetio.
Ako ovdje uopće možemo govoriti o takvom nečemu, onda je, u parafrazi, jedina osveta onih koje su Manolićevi istomišljenici progonili to što je on konačno za sve zatražio i dobio oprost, i to po rukama sina i unuka dvojice od njih.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
