Formulacija “presuda je nepravedna, ali mi je prihvaćamo” za svako inteligentno biće predstavlja uvredu zdravoj pameti. Kad je izrekne sudac, kao što je to učinio Turudić, čovjek se zapita – gdje je taj studirao pravo? Zašto bismo prihvatili kao pravdu nešto za što znamo da je nepravda, osim ako ne patimo od shizofrenije ili potpunog manjka zdravog razuma?
Sličnu glupost ponavlja premijer, manje više svi hrvatski političari, ali osobito je bilo teško tu poruku čuti od Predsjednice RH u Vijeću sigurnosti. Na tome je mjestu trebala nedvosmisleno i jasno odbaciti presudu i ustvrditi da je RH ne priznaje. I pri tome, naravno,
ne pozivati se na to da sud nije razumio ovo ili ono, da Hrvati nisu agresori i sl. Trebala je – a za to su je njezini savjetnici trebali pripremiti – upotrijebiti pravo, tu čeličnu šaku u svilenoj rukavici. Čak i mi, laici, možemo jasno vidjeti argument pa je žalosno da ga ne vidi ni ona ni premijer (pravnik!) ni sva sila savjetnika.
Presuda Haaškoga suda generalu Slobodanu Praljku i ostalima temelji se na “zajedničkom zločinačkom pothvatu”, što je samo fraza za osudu bez dokaza (jer Praljak je osuđen između ostalog i za nešto što se dogodilo 250 km dalje, nad čime nije imao nikakvu ni kontrolu ni zapovjednu odgovornost, što se u pravu obično naziva alibi).
Taj je institut konstrukcija haaških sudaca MKSJ i nije propisan Statutom tog istog tribunala, a niti međunarodnim pravom, tj. Statutom Međunarodnog suda u Haagu koji se odnosi na izvore međunarodnoga prava. S druge strane, kao i u svim drugim zemljama kontinentalnog prava, na snazi je načelo zakonitosti koje u hrvatskome zakonodavstvu ima “ustavni rang”. Ono je određeno načelom “nullum crimen sine lege”, tj. načelom po kojem je zakon izvor kaznenog prava i, uz ostalo, ovdje možda relevantnog načela “nullum crimen sine lege certa”, tj. načela prema kojem zakonski opisi kaznenih djela moraju biti točno određeni.
Navedeno načelo zakonitosti dio je javnoga poretka, tj. skupa pravnih pravila nacionalnoga prava kojima se štiti pravni poredak države od primjene stranoga prava koje bi bilo protivno tim osnovnim načelima. Pokojni akademik Ibler opisao ga je kao ono što čini “osnovna obilježja vlastitog historijskog puta” države i “njezinu državnost i društveni sadržaj”. U tome smislu presuda koja se poziva na nevažeća načela međunarodnoga prava i, naravno, domaćeg zakonodavstva, protivi se javnom poretku RH pa je treba odbaciti.
Presudu Praljku i ostalima treba odbaciti isto onako kao što bismo, barem se nadamo, odbacili presudu bilo kojeg suda koji bi presudio prema nekom npr. rasnome zakonu, a ne postupili prema njoj – i rekli, naravno, da je to nepravedno, ali… Međunarodni pravni poredak i načelo zakonitosti upravo zato i postoje.
Ne treba nužno biti pravnik, samo treba znati čitati. Ako se iz nekoliko knjiga može vidjeti argument, to bi svakako trebala moći čitava visoko plaćena bulumenta savjetnika i visokih državnih službenika. Pa makar ne postigli uspjeh! Najgore je ne poduzimati ništa.
Za takvu argumentaciju u diplomatskome smislu saveznike možemo naći u mnogim zemljama kontinentalnoga prava, u međunarodnoj pravnoj javnosti, pa čak i u Srbiji. Bolji put prema pomirenju nego što je to Haaški sud. Da stvar bude gora po sadašnji politički vrh, ovaj se tjedan u Haagu održava Konferencija o pravu na Međunarodnome kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju i na njoj će sudjelovati pravni stručnjaci iz cijeloga svijeta.
Zamislite, predsjednik Vlade RH Andrej Plenković odlučio je prošli tjedan – priča se, uplašen pisanjem Guardiana, dakle, uplašen za neku svoju buduću bruxellesku sinekuru, da nitko iz Hrvatske ne ide na tu konferenciju! Izdaja i nakon izdaje.
Naši hibridni političari po svemu sudeći ne će učiniti ništa, njihovo ponašanje i zaobilaženje komemoracije za generala Slobodana Praljka govori da su oni zapravo „šaka jada“ koja unaprijed potpisuje predaju. Tako je Predsjednica između brojnih susreta i obaveza odabrala priliku posjetiti đurđevačke deve u ‘hrvatskoj Sahari’ te je tom prigodom „okinula“ i selfie s jednom od njih, ministar obrane Krstičević skrivao se poput malog miša u Lisinskom, Plenković je bio na „službenom putu“…Svoje sramotno ponašanje, u strahu od europskih superčinovnika, naši hibridni političari pokušali su prikriti izjavama: „Država se vodi razumom, a ne emocijama“ zaboravljajući da se prije svega vodi zakonom i prema zakonu i to uvijek, a ne samo kad im paše. Kako izgleda taj karijeristički „poslušnički razum“ koji uništava institucije hrvatske države pokazuju primjeri nekoliko izvješća iz najdražega veleposlanstva u Buzinu koja su objavljena na Wikileaksu.
Wikileaks kao dijagnostika hrvatske politike
U Hrvatskoj vlada začuđujuće prešućivanje dokumenata s Wikileaksa iako se na njemu mogu naći tisuće dokumenata koji se odnose na Hrvatsku. Da, tisuće jer su se razni hrvatski dužnosnici i političari, od predsjednika vlada i ministara pa do državnog odvjetništva i državnih tajnika natjecali u izdaji, kako bismo mogli nazvati „razumnu“ hrvatsku politiku od 2000. Isto tako, izdajnici se u velikome broju nalaze u svim strankama. Što je položaj viši, veća je vjerojatnost da imate posla s izdajnikom. Da ne bude zablude: najčešće se ne radi ni o kakvim „redovitim kontaktima” i uobičajenoj diplomatskoj praksi, za to je često dovoljno pogledati zaglavlja dokumenata. Riječ je o čistom odavanju tajnih podataka, uglavnom kako bi se postigla nekakva milost u tom našem najvažnijem veleposlanstvu i tako imaginarno unaprijedilo vlastitu karijeru (ili barem oblatilo suparnika za neku visoko plaćenu poziciju). O obavještajnome izvješću u kojem je potpuno razvidan odnos obavještajac – agent već smo pisali (izdajnik Benko, bivši ravnatelj policije). U tome smislu Wikileaks nam može poslužiti za definiranje glavne karakterne crte pripadnika hrvatske političke elite svih političkih orijentacija: spremnost na izdaju domovine – predsjednik Tuđman bi dodao – “za Judine škude”. Ali to već svi znamo ili bar možemo znati, dovoljno je ukucati odgovarajuće ime u tražilicu. Wikileaks je vjerojatno mnogo važniji zato što otkriva drugu, možda neobičniju konstantu hrvatske političke elite: posvemašnje ignoriranje institucija hrvatske države. Iako od njih često možemo čuti “neka institucije rade svoj posao”, ta je izreka čisto licemjerje jer oni unaprijed znaju da institucije ne će obaviti to što bi trebale, a kad čujete tu izjavu, to je da strpaju nekog političara iza rešetaka. Što nam to govori Wikileaks? Uzmimo za primjer obavještajno izvješće s kraja srpnja 2009; analizu hrvatske političke scene nakon Sanaderova odlaska. Izvješće ukratko govori o tome kakao je Sanader sam vodio svoju vanjsku politiku, dok je u MVP-u imao samo svojeg konfidenta, Bianku Matković. Kosorica, budući da ne govori strane jezike, mora se u vanjskoj politici osloniti na MVP pa se time osnažuje pozicija Gordana Jandrokovića koji, sa svoje strane, postavlja „svoje” ljude, među kojima je najvažniji Davor Božinović. On je, pak, važan zato što je bio Mesićev čovjek pa predstavlja vezu s drugim strankama na „političkom spektru”. Nehotice, taj je analitičar u američkome
veleposlanstvu otkrio u čemu je problem s hrvatskom političkom elitom: nema institucionalnog vođenja političkog sustava i razvoja institucija države. Vanjsku politiku ne vodi ili koordinira MVP, nego možda predsjednik Vlade, možda ministrov politički tajnik, a
možda i Predsjednik ili predsjednica. Ovisno o tome kako si slože “kadrovsku križaljku”.
Tako smo danas završili s vanjskim poslovima koji imaju desetak puta više zaposlenih u odnosu na devedesete, ali su u svakom relevantnom području potkapacitirani. Za ilustraciju, u slovenskom su desku samo dvije mlađe i neiskusne osobe koje se ne mogu nositi sa svim problemima koje imamo s tom državom baš da i mogu nešto učiniti. A ne će moći jer će probleme ionako izvaninstitucionalno, u biti, na svoju ruku “srediti” Plenković. U drugom izvješću, uostalom, svjedoci smo nekog poluprivatnoga pregovaranja Davora Božinovića s Beogradom, pregovora s kojim je upoznato tek nekoliko ljudi i koji, kako kaže američki diplomat, predstavlja „novi diplomatski kanal”. I pazite sad o čemu se razgovaralo: o hrvatskoj kompenzaciji Srbima koji žele ostati u Srbiji i pri tome mu je čak prihvatljivo da se osnuje neki međunarodni fond (naravno, znamo tko bi najviše uplaćivao). Kakvi su to pregovori, u čije ime, s kakvom institucionalnom pravnom podrškom MVP-a kad nije jasno niti zašto bismo taj razbojnički ološ kojeg smo se, hvala Bogu, riješili 1995. uopće danas smatrali izbjeglicama ili im priznavali nekakva stanarska prava i, zamislite, prema Božinovićevim pregovaračim dometima – plaćali im odštetu!? Dobro ste pročitali, Hrvatska država da kao pobjednička strana plaća poražene teroriste? To je domet tih tajnih
izvaninstitucionalnih kanala i diplomanata Općenarodne obrane i društvene samozaštite!
Vode li hrvatski političari hibridni rat protiv institucija vlastite države?
Bez kontinuiteta i bez ekspertize – u području u kojem je svaki zarez bitan – rješenja koja nude naši političari obično su amaterska, kavanska, štetna, a često i tupava. Uvesti red i izgraditi instituciju vanjskih poslova bila bi danas zadaća ministrice Pejčinović Burić, ali njezin je položaj sličan: ona je tu neko „kadrovsko rješenje” ne zbog sposobnosti, nego zbog tko zna čijeg interesa da progura projekt svojeg muža da sagradi štetnu i nepotrebnu plinsku centralu na Peruči. Izgradnja institucije kojoj je na čelu nije joj ni na kraj pameti. Kad u ovu jednadžbu uvedemo i Predsjednicu i njezinu vlastitu „vanjsku politiku”, pa velik broj jugoslavenskoga i izrazito protuhrvatskoga kadra u diplomaciji, jasno je zašto je hrvatska vanjska politika tako nedjelotvorna i štetna po Hrvatsku. Kako je bilo 2009; tako je i danas, samo su se imena malo zarotirala. Božinović je ministar unutarnjih poslova gdje daje isto tako stupidne naloge da policija podnosi prekršajne prijave za pjevanje pjesama,
Jandroković je predsjednik Sabora, a Matkovićka je zbrinuta. I u tome se iscrpljuju interesi svakoga od njih. To je i razlog zašto nitko ništa stvarno ne poduzima: ako stvari krenu krivo, izgubit će svoj položaj, svoju sinekuru i svoj plijen. Zbog toga oni neće poduzeti nikakav pravni korak da ospore presudu Praljku i šestorici. To što se o vanjskim poslovima vidi iz Wikileaksa, možemo lako prepoznati i u dokumentima o Državnom odvjetništvu (već smo pisali o njihovoj prljavoj i kriminalnoj raboti kad se radi o Wikileaksu i nezakonitoj dostavi dokumenata haaškom sudu), Ustavnom sudu (s predsjednikom koji je jedva položio ustavno pravo i članovima – isluženim političarima koji o pravu znaju manje od kakva prosječnog studenta, recimo, španjolske književnosti. Nepotrebni vanjski poslovi, ministarstva koja ne mogu predvidjeti ni najizravniju posljedicu svojih odluka, a kamoli dugoročno planirati, kadrovske križaljke kojima se uvijek isti nesposobnjakovići (popularno nazvani “uhljebi”) rotiraju po državnom aparatu skupljajući pri svakoj rotaciji goleme otpremnine ljude navode na zaključak da nam je politička elita odustala od države, ona im je zadnja briga! Jedini način da se to promjeni može biti ako na slijedećim izborima, znajući navedeno, budemo glasovali „razumom“ a ne emocijama!
