Jure Vujić: Hrvatska je postala poligon za psihološko-propagandne manipulacije informacijama!

Foto: Narod.hr

Kad govorimo o pojmu “deep state”, odnosno “dubokoj državi”, neizbježno je vratiti se malo dublje u povijest Europe, čak do 19. stoljeća, da bi se razumjelo taj fenomen o kojemu se u posljednje vrijeme puno govori. S tim u vezi razgovarao je dr. sc. Jure Vujić za Glas Slavonije, koji se tom temom i sam puno bavio.

Gdje su korijeni tzv. duboke države, kad se kao politički pojam prvi put pojavljuje u javnosti?

– Što se tiče konspirativnog i ezoteričnog tumačenja pojma “duboka država”, on se prvi put pojavljuje u 19. stoljeću kod Alexandera Saint-Yvesa d’Alveydrea (1842. – 1909.), koji je napisao nekoliko knjiga krajem devetnaestog stoljeća u kojima oslikava teoriju sinarhije (synarchy). Sinarhija je početno bila shvaćena kao sveeuropska duboka organizacija koja je trebala posebnom tehnikom vladavine uspostaviti trajni svjetski mir. Kasnije se ista sinarhija spominje u vrijeme kolaboracionističke vladavine Vichyja, kao tajna organizacija koja je trebala uspostaviti nadmoć tehnokratskog pokreta i kontrolirati Vichyjev režim s maršalom Petainom. U Vichyjevu izvješću Chavin razotkrivena je urota sinarhije u kojoj su sudjelovali visoki politehničari, financijski inspektori i bankari banke Worms, a svrha je bila narušiti Petainovu nacionalnu revoluciju, kontrolirati industriju preko međunarodnih bankarskih krugova.

Mit o sinarhiji kao “tajnom masonskom društvu s divovskim okultnim moćima” i dalje je prevladavao u nekim političkim desno orijentiranim i antimasonskim krugovima i literaturi (E. Beau de Lomenie, Henry Coston). A. G. Michel ističe “Revolucionarni sinarhistički pakt za francusko carstvo”, napisan je 1936. godine, koji je trebao biti masonski politički program od 1945. do konferencije u Jalti. Sinarhisti su zagovarali sekularnu svjetovnu i socijalističku vladu pod kontrolom slobodna zidarstva Velikog Orijenta Francuske.

Prema mišljenju antimasonskog esejista Rogera Mennevée, sinarhija ima jedinstveno svjetsko središte odlučivanja – centar – koje djeluje oko tri osi: os P (protestanska os), kojom vladaju sjeverne i anglosaksonske lože; os C (katoličko-sinarhistička os) koja okuplja financijske interese koncentrirane oko Crkve i os K (komunistička) koja nastoji osigurati prevlast nad drugima. U svojim djelima Annie Lacroix-Riz, marksistička povjesničarka, pokušava akreditirati teoriju sinarhističke zavjere, navodeći da suvremena globalna sinarhija zastupa interese financijskih grupa i korporacija s najmoćnijim organizacijama poslodavaca. Međutim, francuski povjesničar Olivier Dard smatra da djela Annie Lacroix-Riz nastoje preko sinarhističke ideologije legitimirati antikapitalistički diskurs ekstremne ljevice.

No, pojam “duboka država” veže se i uz tursku povijest. O čemu je riječ?

– “Duboka država” kao politički pojam prvi put u javnosti pojavljuje se u Turskoj tijekom devedesetih aferom Susurluk. Ne postoji jedna definicija, ali najčešće pojam “duboka država” opisuje interesnu skupinu unutar neformalnog entiteta koji tajno kontrolira i utječe na glavne državne političke odluke, moć države, izvan i iznad legalne moći. “Duboku državu” mogu činiti razne lobističke grupe, vladajuća klasa ili interesne skupine unutar birokratskog aparata ili tehnostrukture. U intervjuu magazinu Diplomacy u lipnju 2011. Peter Dale Scott, profesor engleske književnosti na kalifornijskom sveučilištu Berkeley, ističe pojam “duboka država” kao “nadsvijet” koji utječe na američku vladu. On naglašava kako ono što nazivamo “dubokom državom” u SAD-u nije formalna institucija, niti tajni tim, nego krug visokih, često osobnih kontakata, među kojima postoji uska isprepletenost i međuovisnost političkih i gospodarsko-financijskih interesa.

Dale Scott naziva rezultat njihova utjecaja “dubokom politikom”. “Duboka država” postala je s vremenom i područje znanstvenog istraživanja, pa tako istraživač Daniel Ganser ističe kako je američka “duboka država” neformalnog i nehijerarhijskog oblika, a razlikuje se od turske definicije, koja se odnosi na ono što možemo nazvati dualističkom državom. Andrew Korybko ističe pak da “duboka država” nije svojevrsni konspiracionistički koncept koji pripada teorijama zavjere, nego obuhvaća na jedan način stalne vojne, obavještajne i diplomatske elite i strukture bilo koje nacije. Ono što danas nazivamo “oligarhijom” “tehnokracijom”… koje iznad lijevo-desno podjele služe interesima “duboke države”, ima svoje premise u nastanku suvremene ere menadžera ili “organizatora”, koju je najavio sociolog Nove ljevice James Burnham u djelu “Menadžerska revolucija” (The Managerial Revolution), koje je utjecalo na Orwellov roman 1984. Burnham smatra kako vladajuća struktura totalitarnih, pa i demokratskih, država neizbježno sadrži u sebi sjeme menadžerske revolucije koja bi razvojem znanosti i tehnike trebala omogućiti nastanak nove posredničke društvene klase “tehničara” i “organizatora”, preteča današnje tehnokracije. Taj sloj “organizatora” na čelu državnog i gospodarskog aparata pronalazimo kod svih političkih režima, u kapitalizmu, komunizmu i fašizmu, ali i danas u liberalnoj demokraciji. Kasnije će Aronove i Galbraithove teze o tehnostrukturi potvrditi tezu kako su kapitalizam i komunizam nadmašeni novim društvom u kojemu vlada nova klasa menadžera.

Kakvo je glede toga stanje u Europskoj uniji?

– Javna je tajna danas da institucije Europske unije djeluju u interakciji s velikim brojem lobija, interesnih skupina i organizacija koje zastupaju određene gospodarske i financijske interese, koji utječu, usmjeravaju odluke, preporuke i direktive europskih tijela. Među više od 12.000 registriranih lobija, uključujući više od 1000 konzultantskih tvrtki / odvjetničkih društava, gotovo 6000 “unutarnjih predstavnika” (stručnih i sindikalnih i profesionalnih udruga) i više od 3000 nevladinih organizacija, najmoćniji su prehrambeno-poljoprivredni lobiji, lobiji šećera, lobi duhana. Moglo bi se reći da danas EU čini “duboku super-državu” koja utječe i usmjerava većinu političkih, društvenih (pa čak i svjetonazorskih, u slučaju Istanbulske konvencije), gospodarskih i monetarno-financijskih odluka vlada nacionalnih država, koje često drži u vazalskom statusu. Dobra ilustracija takve isprepletenosti lobija “duboke države” i EU institucija je činjenica da je bivši predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso krajem svog mandata dobio visoku poziciju u financijsko-bankarskoj grupi Goldman Sachs International.

Udar na demokraciju

Koliko je “duboka država” (ili “paradržava”, i taj se termin koristi) opasnost za demokraciju?

– Naravno da je “duboka država” opasna za demokraciju jer derogira sva poznata pravila i načela demokracije: konzultiranje i sudjelovanja građana u donošenju ključnih odluka za nacionalni interes, načela transparentnosti, načela trodiobe vlasti itd., jer se isti akteri “duboke države” stavljaju iznad demokratskih procedura i mehanizama, čak i iznad samog naroda. Riječ je o grupacijama i pojedincima koji nemaju nikakav izborni i demokratski legitimitet, ali uzurpiraju pravo donošenja strateških odluka koje angažiraju cjelokupno društvo. Danas je politička moć države u velikoj mjeri ograničena i podčinjena drugim centrima moći. Oni koji zaista imaju realnu moć, često pripadaju izvandržavnim ili ekstrateritorijalnim središtima i krugovima unutar kojih su često članovi imenovani, kooptirani, bez ikakvog izbornog demokratskog legitimiteta. I upravo zbog toga što takva središta moći bez demokratskog legitimiteta u stvarnosti odlučuju, može se objasniti i sama kriza demokracije i načela demokratske zastupljenosti. To bi se moglo nazvati “supletivnom demokracijom”, jer u biti na mjesto narodnog suvereniteta nameće volju takozvanih predstavnika koji su politička i legalna fasada “duboke države”. Nemojmo zaboraviti da akterima “duboke države” apsolutno nije stalo do poštovanje suverene narodne volje. Prisjetimo se slučaja poništenja francuskog referenduma iz 2005. godine, protiv prijedloga ustavnog europskog ugovora, referenduma na kojemu je većina Francuza glasala protiv, zatim poništenja nizozemskog referenduma iz 2016., kada većina Nizozemaca glasuju protiv sporazuma o partnerstvu (slobodna trgovina) između Ukrajine i EU-a, i još drugih primjera.
“TEKUĆE ZLO”

Govori se i o tzv. tekućem zlu, vezano uz “duboku državu”. O čemu je tu riječ?

– Paradoks “duboke države” jest u tome da zbog svoje duboke ukorijenjenosti i umreženosti unutar vladajućih poslovnih, gospodarsko-financijskih i upravnih struktura, ona može opstati netaknuta i samoodrživa prilikom izbornih smjena političkih vladajućih klasa. Jedino se tako može razumjeti kako su poslovne i obavještajne i paraobavještajne strukture bivšeg jugoslavenskog sustava ostale netaknute od 90-ih pa nadalje. Strukture “duboke države” često nadžive političke promjene i dobro se akomodiraju s današnjim postmodernim “tekućim društvom”, kako to iznosi Zygmunt Bauman, društvom koje je suočeno s neprestanim fluidnim i mobilnim tokovima koji osim pasivnog konzumerizma onemogućuje i jasno identificiranje izvorišta “političkog zla” i pružanje mogućih alternativa i otpora. Moglo bi se reći da je “duboka država” ono “tekuće zlo” o kojemu govore Z. Bauman i Leonidas Donskis, koje se skriva u svim porama društva kapilarne korupcije i privatiziranog javnog političkog života. S obzirom na to da je model države-nacije pod prisilom odstupio od dijela svojih suverenih nadležnosti u nadnacionalnim tehnokratskim strukturama, suvremene države same su se isključile iz uloge pružanja jednakosti i pravde često u korist interesa dubljih i udaljenih centra moći.

Duboka država i uloga medija, kakvo je tu stanje, može li se i o tome doći do nekih relevantnih zaključaka? Može li se zaključiti da i u RH imamo u određenoj mjeri (paraobavještajno podzemlje, ostatci UDBA-e, recimo) elemenata “duboke države – paradržave”?

– Mediji kao “četvrta moć”, osim zakonodavne, izvršne i sudske, zasigurno predstavljaju jedan od ključnih stupova “duboke države”.

Potpuna sloboda i neovisnost medija dječja su bajka, a mediji su često po strukturi vlasništva velikih medijskih kuća glasnogovornici lobija, interesnih grupacija ili političkih stranaka. Naime, na domaćem planu, s obzirom na to da u Hrvatskoj nije provedena prikladna lustracija te da nikada nisu službeno raspuštene strukture UDBA-e i KOS-a, od 1990-ih bez nadzora i sankcija prosperiraju i javno djeluju razne medijske, “kulturnjačke” paraobavještajne ispostave istih struktura koje su provodile specijalni rat protiv hrvatskih vlasti i države tijekom i poslije Domovinskoga rata, sve do danas. Hrvatski je prostor postao poligon za slobodno vođenje psihološko-propagandnih akcija, ponajprije kontrolom i manipulacijom informacija te plasiranjem fake newsa, a na osobit smo način svjedočili međunarodnom diskreditiranju Hrvatske.

Na drugu stranu, slučaj Agrokor razotkrio je javnosti koliko je veliki stupanj isprepletenosti između bankarskih, financijskih i trgovinskih, prehrambenih struktura i političkih struktura. Naime, postoji jedna prirodna konstanta i politološka zakonitost tijekom povijesti država, a to jest da kada se država, koja utjelovljuje vrhovni opći interes i javnu sferu koja bi trebala nadilaziti sve privatne interese i sukobe, previše poveže i ispreplete s novčanim silama i moćnicima, otvara se put postupne privatizacije ili, kako ističe Habermas, vlastelizacije države i refeudalizacije društva.

Slučaj Trump

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Kod se povede riječ o “deep stateu”, često se spominje SAD. Zašto, ima li uporišta za tezu da je Amerika pod nadzorom “duboke države” ili je to pretjerivanje?

– Nije ni čudno da se upravo pojam “duboke države” (deep state) ponovno reaktualizira u povodu predsjedničke izborne pobjede Donalda Trumpa. Naime, treba podsjetiti da je Trump artikulirao populistički diskurs o jazu i odcjepljenju naroda od vrha političkog establišmenta – što simbolički održava jasan prekid osiromašenih i napuštenih narodnih slojeva s vladajućom povlaštenom elitom. Ne mislim da je pretjerano reći da je model “duboke države” model upravljanja i vladanja u SAD-u, koji često poprima oblike dinastičke demokracije ili “demokracije lobija”, bila ona demokratske ili republikanske franšize. Poznato je kako je Kongres emanacija heterogenog skupa središta moći, konzultanata, lobista, donatora i poslovnih ljudi. Pritom ne treba zaboraviti ni velik utjecaj moćnih financijaša s Wall Streeta te vojnoindustrijskog kompleksa koji kontrolira sve poluge političke, ekonomske i financijske moći. Stoga je uvijek jedna od konstanti političke povijesti ta da je predsjednička uloga u SAD-u često simbolička funkcija, iza koje vladaju moćne strukture “duboke države” koje ostavljaju suženi manevarski prostor za bilo kakvo “političke soliranje”

Izvor: narod.hr/Glas Slavonije