Brojni analitičari i eksperti diljem svijeta ovih dana govore o općem urušavanju zdravstvenog sustava, gospodarstva, naftne industrije, burzi, ali malo tko ističe da je na djelu možda generalna proba za buduće urušavanje istrošenog i destruktivnog društvenog modela koji pokazuje svoje limite, piše Jure Vujić za Vijenac.
Unatoč tome što cijeli svijet strepi zbog intenziteta širenja koronavirusa, globalna pandemija ujedno je simptom i indikator kraja „sretne globalizacije“ od 1990-ih pa nadalje, koja je unatoč konceptualnim retuširanjima u obliku „načela umjerenosti“ ili „održivog rasta“ bila glavna paradigma neograničenog rasta i blagostanja zapadnog svijeta, emancipatorske uloge ekonomije i neumjerene potrošnje. Pandemija koronavirusa razotkriva slabosti globalizacije i upozorava na konstante prirodnih zakonitosti opstanka bilo koje nacije i ljudske zajednice: jedino dobro organizirana suverena država kadra je zaštititi svoj narod, što pretpostavlja prihvaćanje uloge granica, kontrole i načela autoriteta, dok gospodarski i zdravstveni suverenitet nameću nužnost načela samodostatnosti na području poljoprivrede, prehrane i nužne nacionalne proizvodnje lijekova i primarnih proizvoda za potrebe vlastitih građana. Svi mitovi o globalnoj solidarnosti i bratstvu padaju u vodu u situacijama kolektivne ugroženosti, pa se tako vraćamo refleksu čopora Pavlovskog, instinktu opstanka i refleksu zaštite vlastita naroda. Dobra ilustracija toga refleksa aktualna je situacija u kojoj Njemačka, povijesni partner u konstrukciji Europe, zatvara granice s Francuskom i odbija joj izvoziti potrebne maske za zaštitu. S druge strane, zbog slabe solidarnosti i koordinacije zajedničkog pristupa EU, Kina je ta koja pomaže Italiji, a vjerojatno i Francuskoj u opskrbi medicinskim materijalom. Globalna pandemija koronavirusa pomela je dakle pseudovrednote linearnog napretka i progresivizma, borbe protiv nejednakosti i diskriminacije, fobijske mašinerije i ideologiju egalitarizma, u ime načela realnosti i živog opstanka.
Pojava konoravirusa može se sagledavati unutar geopolitičkog trokuta Rusija–Kina–SAD, u kojem se navedene velesile nadmeću u postizanju globalne hegemonije. Naime, u kontekstu gospodarskoga trgovinskog rata između Kine i SAD-a (a posebno nakon Trumpova stupanja na vlasti), u kojem su sredstva prisile daleko sofisticiranija od klasičnoga konvencionalnog rata, neki analitičari, iako ne postoje dokazi, ne isključuju mogućnost da je proizvedeno biološko oružje u obliku novoga koronavirusa – Covid-19. Hipoteze argumentiraju nekim činjenicama. Grad Wuhan u kojem se pojavio koronavirus početno je čvorište kineskog globalnog geoprometnog infrastrukturnog projekta „Jedan pojas – jedan put“ (engl. One Belt One Road – OBOR) kojemu se protivi SAD, a virus je ubrzo zahvatio Južnu Koreju i Iran, koji glasi kao neprijatelj broj jedan za SAD i Izrael, a nakon toga preselio se u Italiju i u zemlje EU. Italija je naime na području Mediterana i jugoistočne Europe glavna točka za kineski projekt OBOR. S druge strane, Kina i SAD zbog koronavirusa vode oštri politički i medijski komunikacijski „rat predočenja“, svojevrsni rat „semantičkih virusa“. Trump u javnosti često ističe da je riječ o „kineskom virusu“ i o opasnosti iz Kine, koju „treba kazniti“, dok je ured glasnogovornika kineskog Ministarstva vanjskih poslova priopćio da nije slučajnost da je virus potekao iz grada Wuhana jer su ga možda američki vojnici donijeli u taj grad nakon održavanja američko-kineskih vojnih igara u tome gradu. Iako je službena verzija oko pojave Covida-19 da potječe od šišmiša, druga zapanjujuća slučajnost jest da je grad Wuhan središte biološkog eksperimentalnog laboratorija virusa visoke rizičnosti (razina P4, posljednja razina patogenosti).
Radikalna neizvjesnost ili crni labud
Unatoč tome što je Unija donijela odluku o zatvaranju svojih granica, potpuno hermetične granice ne postoje i zatvaranje granice neće onemogućiti širenje virusa. Domet i ritam kontaminacije virusom nepredvidljivi su. Velika kuga u Ateni 430. pr. Kr. uzrokovana je dolaskom Perzijanca, španjolska gripa koja je uzrokovala između pedeset i sto milijuna žrtava 1918. nije uzrokovana Prvim svjetskim ratom nego navodno uvozom virusa američkih vojnika na europsko tlo. Sve se to događalo znatno prije high-tech-globalizacije. Crna kuga koja je razorila srednjovjekovnu Europu u 15. stoljeću i koja je uzrokovala smrt polovine europskoga pučanstva u razdoblju od pet godina nije nastala u globaliziranom kontekstu.
Ono što je sigurno jest da će pandemija, ako se nastavi, imati katastrofalne posljedice na gospodarskom planu. Zaustavljanje kineskog gospodarstva i proizvodnje imat će negativne reperkusije na globalnu ekonomiju i na financijski sustav, jer Kina pokriva dvadeset posto svjetskog BDP-a, a velik dio gospodarskih sektora u svijetu ovisi o kineskom pogonu. U tom pogledu, jedini pozitivni učinak te pandemije osvješćivanje je rizika gospodarske ovisnosti i povratak na politike gospodarske samodostatnosti i relokalizacije. Ono što se sa sigurnošću može reći jest da je koronavirus školski primjer crnog labuda. Naime, teorija crnog labuda Nassima Nicholasa Taleba, libanonsko-američkog publicista, označava iznenadne i nepredvidljive događaje kao ključne čimbenike utjecaja na konfiguraciju i smjer ekonomije. Prema Talebu, događaji koji definiraju globalne trendove nepredvidivi su, i često nadilaze okvire uobičajenih znanstvenih i financijskih očekivanja. S druge strane, gospodarski ciklus ne umire od starosti, već navješćuje i početak nove recesije, koju obilježava simbolički ekstremni događaj koji djeluje kao okidač, primjerice slom Wall Streeta 1929, financijska kriza iz 2008, a možda je trenutna pandemija koronavirusa takav događaj, kao uvod u novi gospodarski ciklus čije konture nitko još ne može predvidjeti.
Iznenadna pojava koronavirusa još jednom pokazuje ranjivost našeg „društva rizika“ o kojem govori Ulrich Beck, koji paralelno sa znanstvenim i tehnološkim napretkom generira i nove opasnosti i rizike, među kojima ekološke i zdravstvene, koje imaju globalne dimenzije i posljedice. Beck ističe kako „ne postoji više rezerva u kojoj možemo deponirati ‘kolateralne štete’ našeg djelovanja“.
Povratak granica i Keynesova recepta
Globalna kriza uzrokovana koronavirusom nije samo sanitarna kriza, već razotkriva realnost globaliziranog individualističkog liberalnog svijeta, koji se neprestano degradira: nestanak socijalne solidarnosti, osjećaja odgovornosti i dužnosti prema zajednici, urušavanje odgojno-obrazovnog sustava, kriza identiteta, moralna kriza i kriza povjerenja u institucije. Ista kriza najavljuje povratak Keynesova modela političke ekonomije i podsjeća koliko je važna i spasonosna regulatorska i intervencionistička uloga u vrijeme takvih kriza, jer prepuštanje fluidnoj dinamici Smithove „nevidljive ruke“ tržišta imalo bi katastrofalne učinke za zaštitu nacionalnih interesa. Sve su države zahvaćene pandemijom primijenile državni intervencionizam i putem centralnih banaka provodile emisiju potrebnih likvidnosti. Prepuštena samima sebi, financijska tržišta urušila bi se u tjedan dana. Pandemija razotkriva negativne posljedice globalizacije zbog pojačane cirkulacije i diseminacije bakterija i virusa, hipermobilnosti i povezanosti na globalnoj razini, ovisnosti o Kini i ideologiji liberalizma koja počiva na slijepoj vjeri u neprestani rast i napredak.
Lekcije biopolitike i uvod u izvanredno stanje
Današnja zdravstvena kriza pokazuje krhkost neoliberalnoga modela globalizacije i utopijsko odbacivanje koncepta i uloge granica. Takva je pandemija kontrapunkt treće velike svjetske krize od kraja bipolarnog svijeta i raspada komunističkog bloka 90-ih. Prva velika globalna kriza 2001. s terorističkim atentatima 11. rujna 2001. otvorila je sigurnosnu globalnu krizu, koja se mogla pretvoriti u globalni generalizirani rat. Druga globalna financijska kriza iz 2008. proširila se iz SAD-a na cijeli svijet i ugrozila funkcioniranje globalnoga gospodarskog i bankarskog sustava izazivajući generalnu paniku i strah od mogućnosti urušavanja financijskog sustava. Kriza uzrokovana koronavirusom deset godina poslije ukazuje na vrlo slične pouke iz globalnih kriza 2001. i 2008, to jest da unatoč određenim signalima i prijetnjama globalnoga kaosa, optimizam kao i zaslijepljenost svjetskih gospodarskih i političkih aktera, uvijek odražavaju uvjerenje u nemogućnost globalnog i sistemskog urušavanja. S druge strane, kada se globalna kriza pojavi kao danas u obliku zdravstvene krize, nastaje slični scenarij medijske amplifikacije i histerije, kolektivne panike i psihoze. Sve su prošle krize, uključujući i suvremenu krizu pandemije, izravne posljedice globaliziranog i međuovisnog svijeta koji opisuju Joseph Nye i Robert Kehoane sredinom 70-ih, što dokazuje ranjivost i krhkost našeg svijeta. Problem je što zapadni svijet i dalje ne želi učiti iz prošlih iskustava, jer kada kriza prođe, on se brzo vraća destruktivnim modelima neoliberalnoga kapitalističkog izrabljivanja, šireći obmanu o trajnom i samoobnovljivom sustavu upravljanja. Kada je Kina promptno reagirala drastičnom mjerom stavljanja u karantenu više od pedeset milijuna svojih građana, Europa je u tome vidjela ponajprije daleki azijski problem, ne želeći se suočiti s nužnim mjerama zatvaranja granica zbog političke korektnosti, smatrajući da bi takve mjere podsjećale na rasizam i nacionalizam. Slično je bilo i raspoloženje kada se Italija suočila s brzim širenjem pandemije, dok su istovremeno Austrija ili Švicarska reagirale i zatvorile granice s Italijom.
Svi analitičari, eksperti, komentatori govore o općem urušavanju: urušavanju zdravstvenog sustava, gospodarstva, naftne industrije, svjetskog BDP-a, burzi… ali malo tko ističe da je na djelu možda generalna proba za buduće urušavanje istrošenog i destruktivnog modela koji pokazuje svoje limite. Nije riječ, kako bi htjeli razni katastrofičari i proroci apokalipse, o kraju svijeta, već o kraju jednog svijeta, svijeta neoliberalne hiperglobalizacije, utopijske vjere u vječnu i sretnu globalizaciju i neprestani rast, koji pokazuje svoju definitivnu povijesnu istrošenost.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
