Jure Vujić: Taj Ur-antifašizam koji se vječno vraća

Foto:Fah; fotomontaža: Narod.hr

Neki kažu da su se „iskreni antifašisti“ mogli posramiti na prošlom antifašističkom skupu „Antifašizam moj izbor“ održanog u ime navodnog „zatiranja antifašizma“, i zbog isticanja SFRJ zastave, i drugih simbola komunističke ikonologije i totalitarne jugoslavenske prošlosti, međutim naprotiv mislim da je na tom skupu hrvatski antifašizam pokazao svoje pravo lice, pun prozivanja, mržnje, histerije, frustracija i iracionalne mitologije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Da ne kažem da je učinjen veliki propust od državnih institucija koji su pred očima imali školski primjer isticanja i veličanja simbola totalitarnih režima, a ostali su kao i uvijek pasivni, što zasigurno ne bi bilo slučaj kad bi se pojavio bilo koji simbol iz NDH. Među brojnim nostalgičarskim parolama, tipa“ ‘Tito zauvijek!’ ipak jedna na transparentu zavrjeđuje pažnju „: „antifašizam zauvijek! „ što bi podrazumijevalo da antifašizam kao pokret i ideološka sintagma treba vječno živjeti poput svete mantre, unatoč promjene povijesnog konteksta i geopolitičkih promjena pogotovo od 89. na dalje pa i same transformiranja društvene demokratske zbilje.

Unatoč tome što takva hipotetična politička i simbolička vječnost zadire u društvenu patologiju i duboku kolektivnu psiho-analizu protagonista skupa, poučno se poslužiti s jednim tekstom Umberto Ecoa Esej o vječnom fašizmu“ Ur-fašizam“, ali obrnutim i komparativnim značenjem u odnosu na dva komplementarna mitologizirana kontra-svijeta: fašizam i antifašizam. Naime, po Ecovom mišljenju, fašizam nije predstavljao totalitarizam u klasičnom smislu, jer je totalitarizam podrazumijevao strukturiranu i totalitarističku ideologiju, dok je on smatrao da Mussolini nije imao fiksnu i dogmatsku misao već samo retoriku.

Po njemu je fašizam fluidna misao i prvenstveno zasebni jezik, riječi, diskurz prije negoli praktična politika. Umberto Eco govori o Ur-fašizmu aludirajući na iskonski prvi otkriveni grad u Mezopotamiji, kao metafora utemeljiteljskog, primarnog fašizma. Naravno postoje zajedničke crte u kojima se fašizam prepoznaje, ali iznad teorije, on je prvenstveno retorika, fluidna ideologija koja se neprestano vraća u novom ruhu i pod različitim oblicima , kombinirajući kulturni sinkretizam, redukcionističku Orwellovsku „Nova langue“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Slične elemente Ecove teze o Ur-fašizmu pronalazimo i kod suvremenog anti-fašizma koji je mutirao u novi liberalno-lijevi „Ur-antifašizam“ koji u potpunosti povijesno dekontekstualiziran i istrošen, zapravo opstaje na razini sinkretske ideologeme, koja poput sekularne religije se poziva na vječnost i kolektivno spasenje u obrani fiktivnog „fašizma“.

Taj „Ur-antifašizam“ ima svoj kler, svoje rituale inicijacije, svoj ezoterični jezik a poput mitskog grad Ur-a u Mezopotamiji, njegovi vjernici-hodočasnici posjećuju Kumrovec, utjelovljene nove Ur-prijestolnice anti-fašizma, obećani novi Sion anti-fašizma „mjesto gdje „čisti u srcu žive“. Pa nije ni čudo da su se u takvoj fluidnoj epistemologiji razvili paranoidnih dispozitivi i semantičke mutacije koje su iz povijesnog antifašizma iznjedrile srodne „fašistoidne „ prijetnje i nove figure neprijatelja suvremene antife; nacija, rasizam, seksizam, homofobija, tradicija, patrijarhat itd…nove matrice liberalno-lijevog socijetalnog diskurza UR-antifašizma.

Skup „Antifašizam moj izbor“ koji je teatralno odigran na Trgu žrtava fašizma kao repriza, happy hours prošlih prosvjeda na trgu Maršala Tita, i ako je medijski „ prenapuhan“ razotkrio je lice šarolike skupine nabrijanih penzića i proletera iz Radničke fronte koji nisu u životu „prismrdili“ ni blizu radnika i tvornicu, polusvijet izgubljen u vremenu i prostor pod pokroviteljskom svojih mentora apologeta jugoslavenske „odrmule države“ sa FPZG, vračara-gurua u potrazi „guja i ustaških zmija“, stranačkih mentora, novinara-pamfletara, i „subverzivnih“ nerealiziranih umjetnika kulturnjačkih „pasionaria“ i sistemskih oportunista.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Svakako je bilo zanimljivo promatrati sa sociološko-antropološkog kuta čudnovatu militantnu faunu koja se svake godine naslađuje s operetnim „komemorativnim „rigolettama, ceremonijalima, neo-štafetama, dernekovanjima, uzavrelih rukovanja i drugarskih oblizivanja. Kao da se svake godine povijesni „operativni“ paleo-antifašizam” pretvara u „špekulativni“ slavodobitni potrošački Ur-antifašizam, reaktivni, prozivateljski, grčeviti antifašizam pun Ressentimenta, koji zbog povijesne istrošenosti i dekontekstualizacije traži nove „fantome“, neprijateljske kontra-figure, koje kotiraju poput eliksira mladosti.

Ali ništa od toga, samo bijedni spektakl jednoga globalnog „kavijarskog lijevog kružoka“ koji se već odavno pomirio s činjenicom da je postao (kao i neoliberalna desnica) konzervativni stroj za održavanje globalnog tržišta, vjerni čuvari svojih lokalnih sinekura i naslijeđenih sitnih povlastica sistema.

Očito je kako je uzalud ponavljati bolnu lekciju povijesti i gole činjenice, likvidaciju političkih neistomišljenika u Sovjetskome Savezu i u satelitskim komunističkim državama, staljinistička ubojstva španjolskih anarhista u Španjolskome građanskom ratu, likvidacije ruskih anarhista za vrijeme boljševičke revolucije, prisilnu kolektivizaciju, militarizaciju, posijana stratišta naroda, od Gulaga, Katyna do Bleiburga.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Nema više „Bandera rosa“, danas se kitimo s crvenim šalom i ružom, slušamo Verdijev „Nabucco“ ili „Himnu Europi“, sve su to retuširani novi koloriti političko-korektnog građanskog liberalnog antifašizma, „credo“ dobromisleće klase, amnezijska kura za okorjele prvoborce. Poput podgrijane pizze, ovaj skup miriše na „deja vu“ ritualnih menija pozdravnih govora slavica i zdravica, odlikaških isprsivanja i pijetlovih poskakutavanja nekoga čudnovatog poluurbanog ljevičarskog neo-risorgimenta.

Samo, eto, nema više ni druga Tita, ni Lenjina ni Staljina. Ostaje samo ta siročad postkomunizma i tamo negdje daleko prašumske paljbe izgubljenih maoista „Senderoa Luminosa“ i deklaracije nafiksanih kokainskih dilera FARC-a u Kolumbiji, i sjećanje na balzamiranog Fidela Castra.

A gdje je tu inteligencija, tračak istine ili pak trunka savjesti dosljednosti?

Bojim se poput Maurassa, da je inteligencija odavno napustila aleju zaslijepljene ideologije. Kako opravdati poslijeratnu „čistku“ tisuće „nepodobnih“ intelektualaca, pjesnika i filozofa? A i možda postoji razlog svemu tome, dobre namjere (ako ih je uopće bilo) i ideali na kraju su uvijek izdani i izokrenuti u ime već sile, sustava, partije, „Raison d’Etat“, ili pak u ime osobnih bolesnih interesa pojedinaca… Hegelovska „lukavost uma povijesti ili dijalektička eshatologija“. Zbog toga je trebalo „izići iz povijesti„ odnosno izbjeći povijesnu odgovornost i sve prenijeti na razinu „metafizičkog otkupiteljstva“ do simbolične i ceremonijalne sublimacije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Od antifašizma oslobođenja odveli su nas do „antifašizma zastrašivanja“ i „sustavnog zatupljivanja“, Orwellov svijet „pun slogana ressentimenta“. Ništa drugo negoli parabola svijeta „pun bijesa i buke“. Svakako očekujem svibanjsku povorku ispaljenih mobilizatorskih parola ujedinjenja, zastrašivanja i prozivanja kriptofašističkih konspiracija… Na skupu se moglo čuti na oprez prema neprestanoj prijetnji „puzajućeg fašizma“. Očekivali smo naravno i riječi izgovora za počinjene zločine, ignoranciju, zaokupljenost, više imperative i epohalni metež, dobre namjere i vjeru u bolju budućnost… sve mi je to suvišno poznato.

„No pasaran“. I te kako su „prošli“, valjak mentalnih manipulacija, generacijskih pranja mozgova i kolonizacija dječjih mašta, intelektualni terorizam i politička korektnost i uvjetovani refleksi, još uvijek neminovno valja, gazi i izravnava krivovjerne, i političku herezu. Današnji vječni Ur-antifašizam nalikuje na „Isušenu kaljužu“ Janka Polića Kamova, ali još ostaje pun rezervoar daljnjih aktivnih mistifikacija.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.