Jurić: Čak 40 posto Hrvata u Hrvatskoj ima obiteljske korijene u BiH

Demografska kriza u Hrvatskoj najčešće se promatra kroz prizmu u kojoj gotovo potpuno izostaje jedan od najvažnijih čimbenika koji je tijekom posljednjih stoljeća oblikovao hrvatsko društvo: Hrvati iz Bosne i Hercegovine, piše izv. prof. dr. sc. Tado Jurić.

Povijest hrvatskog naroda teško je razumjeti bez migracija između Hrvatske i BiH. Te migracije nisu bile iznimka nego pravilo. Stoljećima su Hrvati iz BiH naseljavali hrvatske prostore nakon ratova, popunjavali demografske praznine, sudjelovali u gospodarskom razvoju zemlje te ostavili dubok trag u hrvatskoj politici, kulturi, znanosti, sportu i Crkvi. Ono što su druge europske države pokušavale ostvariti osmišljenim useljeničkim politikama, Hrvatska je desetljećima imala prirodnim putem: demografski oslonac u vlastitom narodu preko granice. Taj je obrazac funkcionirao gotovo neprekinuto od osmanskih osvajanja pa sve do početka 21. stoljeća, a danas se taj demografski kontinuitet prekida.

Naše najnovije istraživanje upućuje na procjenu da približno 40 % Hrvata u Hrvatskoj ima neposredno obiteljsko podrijetlo iz BiH. Riječ je o fenomenu koji u europskim okvirima gotovo da nema usporedbu: stoljećima je jedna nacionalna zajednica obnavljala vlastiti demografski potencijal migracijama unutar istoga kulturnog, jezičnog i nacionalnog prostora. Pritom se pod tim pojmom ne misli isključivo na osobe rođene u BiH ili na njihove roditelje, nego i na one kojima je barem jedan predak: roditelj, baka ili djed, odnosno prabaka ili pradjed, rođen na području današnje BiH.

Zbog metodoloških ograničenja takvu procjenu nije moguće egzaktno dokazati, ali jednako ju je teško i opovrgnuti. Ono što je, međutim, potpuno jasno jest da bi bez višestoljetnog doseljavanja Hrvata iz BiH demografska slika današnje Hrvatske bila bitno drukčija. Upravo zato pitanje opstanka Hrvata u BiH nije samo pitanje položaja jednoga konstitutivnog naroda u susjednoj državi, ono postaje pitanje dugoročne demografske stabilnosti Hrvatske.

Hrvatska nije izgubila samo stanovništvo, nego i svoj prirodni demografski oslonac

Desetljećima se u Hrvatskoj stvarao dojam da će se demografski gubici nastali zbog iseljavanja ili niskog nataliteta nekako sami od sebe nadoknaditi. Tako je uostalom bilo tijekom gotovo cijelog 20. stoljeća. Svaki veći val iseljavanja iz Hrvatske pratio je val doseljavanja Hrvata iz BiH. Taj je proces bio toliko prirodan da ga politika gotovo nije ni primjećivala.

Danas se pokazuje koliko je takvo razmišljanje bilo kratkovidno. Hrvatska je izgubila svoj najveći demografski rezervoar: zajednicu ljudi koja je dijelila isti jezik, kulturu, povijest i nacionalni identitet te kojoj integracija u hrvatsko društvo praktički nije predstavljala izazov. Dok mnoge europske države ulažu goleme napore kako bi privukle kulturno bliske useljenike, Hrvatska je takvu prednost imala desetljećima, ali je nije pretvorila u dugoročnu demografsku strategiju. Paradoks je da Hrvatska ozbiljnost toga potencijala počinje shvaćati tek onda kada ga gotovo više nema.

Istodobno, Hrvati u BiH prolaze kroz najtežu demografsku krizu u svojoj povijesti. Iseljavanje više nije privremena pojava nego trajni proces, a prirodni pad stanovništva dodatno ubrzava nestajanje. Prema našim projekcijama, nastave li se sadašnji trendovi, broj Hrvata koji stvarno žive u BiH mogao bi se do 2035. godine smanjiti sa sadašnjih približno 400 tisuća na oko 200 tisuća stanovnika, uz prosječnu starost veću od 53 godine. Takva populacija više nema demografsku snagu za vlastitu obnovu.

Brojke govore više od politike

Službeni popisi stanovništva jasno pokazuju razmjere toga procesa. Već 1961. godine u Hrvatskoj je živjelo više od 132 tisuće osoba rođenih u BiH. Do 1991. njihov se broj povećao na gotovo 318 tisuća, a nakon rata u BiH i novih migracijskih valova popis iz 2001. bilježi više od 456 tisuća osoba rođenih u BiH. Ni danas se taj broj bitno ne razlikuje: oko 400 tisuća stanovnika Hrvatske rođeno je u BiH. To su samo doseljenici prve generacije. Međutim, stvarni demografski utjecaj mnogo je veći.

Djeca i unuci tih doseljenika danas su rođeni u Hrvatskoj, evidentiraju se kao hrvatski državljani i više ih nije moguće izdvojiti službenom statistikom. Njihov doprinos nije ostao samo u statistici stanovništva. Danas među potomcima Hrvata iz BiH nalazimo istaknute znanstvenike, liječnike, poduzetnike, umjetnike, sportaše i političare. Time je njihov doprinos Hrvatskoj daleko nadmašio puki demografski učinak.

Ako postoji prostor na kojem se može vidjeti sva razmjera demografske katastrofe Hrvata u BiH, onda je to Bosanska Posavina. Prije rata ondje je živjelo više od 133 tisuće Hrvata. Danas ih je ostalo manje od 20 tisuća koji ondje doista žive. Nestali nisu samo ljudi. Nestala su sela, škole, župe, gospodarske veze i društveni život. Nestao je prostor koji je stoljećima bio jedan od najgušće naseljenih hrvatskih krajeva. Posavina je zato mnogo više od regionalne priče.

Ona pokazuje što se događa kada jedan narod izgubi kritičnu masu stanovništva. Najprije nestaju radna mjesta i škole. Zatim trgovine, ambulante i župe. Na kraju nestaje i osjećaj da taj prostor nekome pripada. Nažalost, isti proces danas, različitim intenzitetom, zahvaća i druge krajeve u kojima stoljećima žive Hrvati u BiH, naročito u srednjoj Bosni.

>Tado Jurić: Dijaspora ne odlučuje izbore; izborni sustav više ne prati hrvatsku demografsku stvarnost

Pitanje koje se više ne može odgađati

Dok je Poljska još prije rata planski privlačila kulturno i jezično bliske Ukrajince, Hrvatska nije razvila usporediv model prema Hrvatima iz Bosne i Hercegovine. Danas, kada je taj demografski potencijal u velikoj mjeri iscrpljen, posljedice takve politike postaju sve vidljivije.

U hrvatskoj javnosti često se može čuti kako Hrvatskoj nije cilj poticati iseljavanje Hrvata iz BiH. Takvo je stajalište razumljivo i politički korektno. Međutim, ono zanemaruje činjenicu da se iseljavanje već događa, samo što cilj više nije Hrvatska, nego Njemačka, Austrija, Irska i druge zapadnoeuropske zemlje. To bitno mijenja perspektivu. Pitanje više nije treba li Hrvate zadržati u BiH pod svaku cijenu.

Pitanje je kako spriječiti da, kada već odlaze, zauvijek nestanu iz hrvatskoga nacionalnog i društvenog prostora. Nije isto odlazi li mlada obitelj iz Orašja u Osijek ili u München. Nije isto napušta li Livno zbog Splita ili zbog Dublina. U prvom slučaju hrvatski narod mijenja mjesto stanovanja, ali ostaje unutar vlastitoga demografskog prostora. U drugom slučaju Hrvatska gubi dio svoga ljudskog, gospodarskog i kulturnog potencijala.

Naravno, cilj ne može biti poticanje iseljavanja Hrvata iz BiH. Primarni interes mora ostati njihov opstanak na prostorima na kojima stoljećima žive. Međutim, u okolnostima u kojima se iseljavanje već odvija velikim intenzitetom, legitimno je postaviti pitanje može li Hrvatska dio toga procesa usmjeriti prema vlastitom demografskom oporavku.

U međuvremenu Hrvatska, sve se više oslanja na useljavanje iz udaljenih dijelova svijeta. Međutim, dugoročna demografska strategija ne može se temeljiti isključivo na nadomještanju broja stanovnika. Ona mora voditi računa i o društvenoj koheziji, kulturnoj bliskosti, uspješnosti integracije te očuvanju nacionalnog i društvenog kontinuiteta. Upravo zato nestanak Hrvata u BiH nije pitanje nostalgije ni romantiziranja prošlosti.

Hrvatska je tijekom svoje povijesti više puta ostajala bez stanovništva. Jednako tako više se puta demografski obnavljala zahvaljujući Hrvatima iz BiH. Danas se prvi put suočava sa situacijom u kojoj taj prirodni demografski oslonac ubrzano nestaje. Zato pitanje opstanka Hrvata u Bosni i Hercegovini više nije samo pitanje jednoga konstitutivnog naroda. Ono postaje jedno od ključnih strateških pitanja hrvatske demografske, društvene i sigurnosne budućnosti.

Izvor: narod.hr