Povodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje Plenkovićev koalicijski partner Milorad Pupovac manipulira “Srbima ubijenim prije ‘sukoba’ u Vukovaru”.
“Ove godine je način obilježavanja kombiniran. SNV će sutra položiti vijenac u Dunav, za stradale Srbe prije izbijanja i na početku izbijanja sukoba, a onda ćemo položiti vijenac za stradale, odvedene iz vukovarske bolnice na Ovčari. Potom ćemo zapaliti svijeću u Sabornoj crkvi sv. Nikole u Vukovaru za sve stradale građane Vukovara”, kazao je u ponedjeljak predsjednik SDSS-a, koalicijskog partnera HDZ-a, Milorad Pupovac za N1 gdje je govorio o Koloni sjećanja u Vukovaru.
Govoreći o žrtvama u utorak Pupovac je iz Vukovara opet ponovio svoju tezu spominjući žrtve “pred rat, na početku rata i tijekom rata”.
Što se to dogodilo 17. studenoga u Vukovaru?
“Što se to dogodilo na današnji dan, 17. studenog u Vukovaru, samo jedan dan prije 18. studenog? Što je to što je zaslužilo polaganje vijenaca od strane Vlade RH u Dunav? Retorika SNV-a je poznata i ona je na tezi da je riječ o srpskim civilima ubijenim prije ratnih događaja u Vukovaru zbog kojih su se Srbi bili prinuđeni organizirati i braniti pa je tako započeo rat. Datum 17. studeni je odabran ciljano i bezobrazno uoči 18. studenog kako bi se umanjila hrvatska, vukovarska trauma i žrtva jer eto i druga je strana ima te kako bi se podijelila odgovornost za rat i žrtve”, ističe Penava.
Zamagljivanje istine pod tezom pomirbe
Podsjetimo, lani je Pupovac širio neistine kako je današnja Hrvatska faktor nestabilnosti, kako sve više pokazuje da je sljednica NDH i kako bi jednako tako mogla i završiti – a nakon svih tih laži Andrej Plenković ponovno ga je odabrao za svog koalicijskog partnera nagrađujući SDSS i dopredsjedničkim mjestom u Vladi RH.
> Kaznenu prijavu protiv Škalamere podnijelo je Srpsko narodno vijeće
> Premijer na liniji SNV-a: Ustraje u optužbama protiv Škalamere
Pupovcu je za te tvrdnje poslužio i navodni napad iz nacionalne mržnje u Viškovu u Rijeci, na bivše “vojno lice” u bivšoj JNA, aktualnog umirovljenika, srpskog povratnika, a istovremeno i ponosnog člana HDZ-a Dobrivoja Arsića, koji sve više podsjeća na “labradorski” rukopis, upozorila je Višnja Starešina. Na to je Milorad Pupovac zakucao NDH etiketu suvremenoj Hrvatskoj preko sarajevskog radija. Bio je to jedan od najotrovnijih udaraca Milorada Pupovca hrvatskoj državi otkad se javno bavi politikom.
Višnju Starešinu taj je napad podsjetio na druga dva Pupovčeva difamacijska udarca slične otrovne snage.
Kao mladi sveučilišni profesor Milorad Pupovac, koji je u Zagrebu ubačen u međunarodni mirovni proces kao urbani srpski mirotvorac, koji je odolio zovu velikosrpske “Krajine”, u veljači 1992. godine optužio je Katoličku crkvu u Hrvatskoj za pokrštavanje 11.000 srpske djece. Dakako, bila je to potpuna laž iz velikosrpske propagandističke kuhinje.
Drugu otrovnu laž Milorad Pupovac ponavljao je u kontinuitetu nakon uhićenja generala Gotovine, kad se počelo pripremati haaško suđenje za “Oluju”. A to je ona o likvidaciji 400 nevinih srpskih civila, razorenih 3000 objekata i 200.000 protjeranih Srba, pripremljena u kuhinjama srpskih obavještajnih službi i servirana haaškom tužiteljstvu kao temelj za optužnicu oslobodilačke operacije “Oluja” kao udruženog zločinačkog pothvata hrvatskog državnog i vojnog vrha. Milorad Pupovac dotad je za sebe već osigurao politički monopol na predstavljanje srpske manjine u Hrvatskoj. I napokon je ovih dana zadao i ovaj posljednji otrovni udarac, o Hrvatskoj kao izvoru regionalne nestabilnosti i suvremenoj inačici NDH, ocijenila je Višnja Starešina.
Srpsko narodno vijeće (SNV), nacionalna je koordinacija vijeća srpske nacionalne manjine, a djeluje kao politički alat Milorada Pupovca. SNV godišnje dobiva više od 3,5 milijuna kuna iz hrvatskog proračuna i umjesto da rade na suživotu, najčešće preko “Novosti”, glasila SNV-a, pozivaju na klanje, iskrivljuju povijesne činjenice i omalovažavaju hrvatski narod. Uz to izdaju i Bilten, koji se može okarakterizirati kao popis narodnih neprijatelja. U Biltenu se primjerice kritike političkog djelovanja Milorada Pupovca dovode u kontekst nasilja prema Srbima.
Štrbac braneći Pupovca napao Josipovića
Savo Štrbac, predsjednik dokumentacijsko-informacijskog centra Veritas, odigrao je veliku ulogu u pripremanju optužnica protiv hrvatskih generala u Haagu, između ostalog i protiv generala Ante Gotovine, a svojim krivotvorenim dokumentima uporno pokušava agresora prikazati kao žrtvu.
Štrbac, koji je osudio nazočnost predsjednika Srpskog demokratskog foruma Veljka Džakule na proslavi Oluje 2012., kazavši da je svojim izjavama podržao hrvatske teze o tome kako je Oluja bila \”pravedna legitimna i legalna akcija\, istovremeno je ustvrdio i da su izjave tadašnjeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića o Pupovcu napad na Srbe.
“Želim da Hrvati i Srbi u Hrvatskoj formiraju dobre odnose, koji se temelje na jednakosti svih građana, ali i na priznanju hrvatske države i njezinih vrijednosti. To je bio razlog zašto sam očekivao da će neki od političara s manjinske scene doći i na obilježavanje Oluje, a gospodin Pupovac to nije htio. To je bio povod cijele ove priče, a ne neka pisanja iz Novosti”, rekao je tada Josipović.
Štrbac, tajnik vlade fašističke tvorevine tzv. republike srpske krajine, prima hrvatsku mirovinu, što je uvreda za zdrav razum, upozorila je ljetos Karolina Vidović Krišto, saborska zastupnica Domovinskog pokreta.
Veritasove krivotvorine
Pupovac se u svojim izjavama po svemu sudeći poziva na Veritasove krivotvorine u obliku popisa nazvanog Srpske žrtve rata i poraća na području Hrvatske i bivše RSK 1990. – 1998. godine.
Ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra dr. sc. Ante Nazor podnoseći izvješće o radu te ustanove od njezina osnutka 2005. do 2009., istaknuo je da je napravljen popis poginulih u RSK, a prema njegovim riječima, prikupljeni podatci pokazuju da su brojke, koje iznosi Veritas, na čijem je čelu Savo Štrbac, pogrešne, ali te pogreške nisu slučajne.
“Primjerice, u svom popisu srpskih žrtava u Domovinskom ratu, za više od 500 ljudi koje je Savo Štrbac i njegov Veritas navodio kao žrtve Hrvatske vojske dokazalo se da su stradali pod drukčijim okolnostima. Frustrirajuće je kad čitate dokumente i gledate što rade neki ekshibicionisti koji, očito je, žrtve koriste za samoreklamu. Tu nema poštovanja prema žrtvama”, upozorio je dr. sc. Nazor za Slobodnu Dalmaciju.
“Prema podatcima kojima raspolaže Centar, na srpskoj strani, odnosno na okupiranim područjima, tijekom Domovinskog rata poginule su najmanje 6153 osobe, od čega oko 70 posto njih kao vojnici, uključujući i starije stanovništvo, koje nije bilo obuhvaćeno mobilizacijom, ali je zbog nedostatka vojnih obveznika naoružano i raspoređeno po naseljima, posebice od 1993. Isti je slučaj i sa ženama”, podsjetio je dr. sc. Nazor.
I ugledni odvjetnik Luka Mišetić, haški branitelj Ante Gotovine, više je puta upozorio na dezinformacije koje širi Savo Štrbac.
Balvan revolucija – kako je počela oružana pobune dijela Srba u Hrvatskoj
Dio hrvatskih Srba blokirao je 17. kolovoza 1990. godine, prometnice oko Knina. Bio je to početak oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj protiv novoizabrane vlasti na prvim višestranačkim izborima. Zbog stavljanja velikih balvana i krupnog stijenja na prometnice ovaj događaj ostao je upamćen pod nazivom „balvan revolucija“, piše Borna Marinić za HKM.
Nakon masovnih mitinga obilježenih ratnim radikalizmom, najavljen je referendum o odcjepljenju, a Srbi su u Kninu 1. srpnja osnovali takozvanu „Srpsku Autonomnu Krajinu“.
Razlog za „balvan revoluciju“ pobunjeni Srbi pronašli su u pokušaju MUP RH da zbog najavljenog referenduma o odcjepljenju, oduzme oružje rezervnom policijskom sastavu na području gdje se prijetilo pobunom – u Kninu, Benkovcu, Obrovcu i Gračacu.
Takvu potpuno legalnu odluku beogradski i kninski mediji ocijenili su nasrtajem na “goloruki” narod. Namjera im je bila “zapaliti” pobunu te srpski narod izvesti na ulice kako bi srušili vlast u Hrvatskoj po već prokušanom modelu (Jogurt revolucija u Vojvodini).
Srpsko pobunjeničko vodstvo nastojalo je očuvati uspomenu na 17. kolovoz 1990. pa je taj dan proglasilo 1992. godine “Danom ustanka srpskog naroda u Hrvatskoj”. Zanimljivo, taj je datum prihvaćen i u Srbiji, odnosno Jugoslaviji, što je još jedan u nizu dokaza u umiješanost Srbije u agresiji na Hrvatsku. Naime Narodna skupština Srbije 1992. donijela je “Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju” kojim se vrijeme provedeno u oružanim snagama Jugoslavije nakon 17. kolovoza 1990. tretira kao beneficirani radni staž, navodi HKM.
Politički okvir i uzroci rata
Nakon Titove smrti postupno su do izražaja došle razlike između jugoslavenskih republika oko ustroja i opstanka federacije. U Srbiji se širilo nezadovoljstvo Ustavom iz 1974. zbog statusa autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova. Postupno se oblikovalo stajalište o njezinu neravnopravnom položaju i zakinutosti.
Ono je prvotno izneseno u akademskim krugovima (Memorandum SANU iz 1986), odakle se proširilo u javnost. Oživljeni su i tradicionalni nacionalistički mitovi te postavljeni zahtjevi za ujedinjenjem svih Srba u teritorijalnu cjelinu, navodi enciklopedija.hr. U tom kontekstu Hrvati su opetovano bivali optuživani za genocid nad Srbima u II. svjetskom ratu te za diskriminaciju nad Srbima u Hrvatskoj, koja se navodno nastavila i pod komunističkim režimom.
Godine 1987. na čelo SK Srbije došao je Slobodan Milošević i ubrzo se stavio na čelo svesrpskoga pokreta. Uz pomoć militantnih skupina, od ljeta 1988. počeo je organizirati masovne mitinge po svim većim gradovima u Srbiji, na kojima se zahtijevalo preuređenje Jugoslavije po mjeri Srbije (tzv. antibirokratska revolucija). Na udaru srbijanske promidžbe najprije su se našle Slovenija i Hrvatska, koje su zagovarale preustroj Jugoslavije na konfederalnom načelu.
Već prije demokratskih izbora 1990., iz Beograda je bilo poticano protuhrvatsko raspoloženje kod Srba u Hrvatskoj. Nakon izbora, pod optužbom da je na djelu obnova ustaštva, u kolovozu 1990. uslijedila je i njihova pobuna (tzv. balvan-revolucija), podignuta u punom suglasju s Beogradom i uz logističku potporu JNA.
U svojim nastojanjima Srbija se najviše oslanjala na saveznu vojsku, u kojoj su Srbi tradicionalno bili natprosječno zastupani. Postupna preobrazba JNA u srpsku vojsku započela je prije višestranačkih izbora 1990.
Istočnoslavonsko bojište obuhvaćalo je područje tadašnjih općina Beli Manastir, Osijek, Vinkovci i Vukovar. Prvi oružani sukob dogodio se 2. V. 1991. u Borovu Selu kada je ubijeno 12 hrvatskih policajaca. U svibnju i lipnju 1991. postale su sve učestalije provokacije u istočnoslavonskim selima, a Tenja kraj Osijeka i Mirkovci kraj Vinkovaca postali su glavna pobunjenička uporišta. Početkom srpnja postrojbe lokalnih Srba spalile su uz pomoć JNA selo Ćelije, a potkraj mjeseca prognana je većina Hrvata iz Aljmaša, Erduta i Dalja. Preko mosta kod Batine u Baranju su iz Vojvodine ušli tenkovi JNA i postupno zauzeli ključne točke u tom dijelu zemlje. Naselja s većinskim srpskim stanovništvom poslužila su kao uporišta iz kojih su napadana susjedna sela s većinskim hrvatskim pučanstvom.
Već od kraja kolovoza 1991. počeli su napadaji na grad Vukovar, najveće urbano središte na području. Vukovar je branilo 700 do 800 pripadnika ZNG-a i oko 1000 dragovoljaca. Branitelji su bili skromno naoružani, s ograničenim brojem protuoklopnih i protuzrakoplovnih sredstava. Dostava oružja i opreme bila je otežana zbog obruča koji se postupno stezao oko grada pa se nakon pada Marinaca i Bogdanovaca potpuno zatvorio. Unatoč neravnopravnu odnosu snaga, branitelji su uništili golem broj neprijateljskih tenkova, izbacili iz stroja tisuće vojnika, vezali na se velike neprijateljske snage te na taj način zaustavili napredovanje. Nakon gotovo puna tri mjeseca opsade srpske su snage naposljetku zauzele Vukovar 18. studenog 1991. Nakon ulaska u grad srpske su snage počinile teške zločine.
Virovitica-Sisak-Karlovac-Ogulin-Karlobag
Krajnji cilj srpske okupacijske politike bio je etnički očistiti okupirana područja u Hrvatskoj od svih Hrvata i drugih ne-Srba, kako bi ona postala isključivo “srpska” i kako bi se kao dio tzv. srpskih zemalja uključila u njihovu planiranu Veliku Srbiju, sa zapadnim granicama na crti Virovitica-Sisak-Karlovac-Ogulin-Karlobag, kako bi “svi Srbi mogli živjeli u jednoj državi”.
Balvan-revoluciju smijenila revolucija bez balvana
“Ovaj proces hrvatsko-srpskog tzv. pomirenja, sa sigurnošću mogu reći, nakon razgovora s mnogim ljudima, postiže kontraefekt. Mnogi su ogorčeni, posebno nakon Grubora, jer od predstavnika Srba nije bilo isprike za velikosrpsku agresiju, ljudi govore da izgleda kao da Pupovac vodi državu, da ovo nije nikakva pomirba, već zamagljivanje istine, utvrđivanje koalicije”, upozorio je nedavno koluminist Ivica Šola, ističući kako živi u istočnoj Hrvatskoj, području koje je velikosrpski agresor devedesetih izmasakrirao. Nekažnjeno.
> Ivica Šola: ‘Ovo nije nikakva pomirba, već zamagljivanje istine, a državu nam vodi Pupovac’
“To pomirenje je zapravo otvaranje novog rata, rata u kojem laž, obrtanje teza, izostanak istine i pravde, isprike za agresiju sije novo sjeme razdora sa srpske nepokajane strane, s patetičnim Pupovčevim prenemaganjem”, naglasio je Šola, zaključujući: “Stoga ovo nije pomirenje, već novi rat, samo drugim sredstvima, u kojem je balvan-revoluciju smijenila revolucija bez balvana: smjesa SDSS-ove mimikrije, beogradskog agresivnog negacionizma, i pravosudnog ostracizma hrvatske duboke države prema istoj državi i žrtvama”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa