Kapa je važna, ali i ono ispod nje!

Šteta što kapa ministra Hasanbegovića ipak nije bila ustaška kako su prvi dan vrištale naslovnice, sve bi bilo sređeno u jednom trenutku. „ Antifašisti“ bi mogli viknuti „Oba su pala, oba su pala!“ i kao čopor vukova, uz potporu medija i HRT-a, krenuti na slijedeću treću žrtvu. I tako sve do omraženog Karamarka o kojem Manolić, eto slučajno, u 95-oj odlučio napisati knjigu. Same slučajnosti. A sve samo iz ljubavi prema Hrvatskoj i želje da nam svima bude bolje, kako su guslali 4 godine i uvjeravali ovce u svoje mirotvorstvo.

Čisti altruizam, domoljublje i tolerancija, niti mrvice progona, govora mržnje i demagogije.

Pojavio se međutim problem: kapa nije bila ustaška nego HOS-ova! Iako urlatori iz ratnih mišjih rupa i HOS-ovce velikim dijelom identificiraju s ustašama, ipak zbog zasluga HOS-ovih momaka i junaka od Vukovara do Dubrovnika ponekad stisnu kočnicu kada im se čini da su pretjerali.

Odjednom nova sintagma: kapa nije važna, nego ono ispod nje! Moralne i duhovne vertikale hrvatskog društva, učitelji slobodne riječi i misli, odjednom počinju čitati misli Zlatka Hasanbegovića ispod kape, sve u nemoći da mu pronađu nešto što bi bilo dovoljno za odstrel. Pamtimo kako su Milorad Pupovac i „dežurni antifašisti“ čitali misli Stipe Mesića kada je pjevao u čast zapovjednicima Crne Legije. I nikom ništa, malo maestrala u medijima i kod „antifašista“ za razliku od bure koja se digla oko kape koju je nosio u mladenačkoj studentskoj dobi Zlatko Hasanbegović. Mesić je u vrijeme pjevanja samo obnašao najviše državne dužnosti.

Nema što, pošteni kriteriji!

Drugovi i drugarice, dame i gospodo, kako svoje pozdrave često počinje „bivši Milanović“, svečano ipak tvrdim i govorim: kape su važne, ali i ono ispod nje!

Godine 2010. u Srbu prilikom proslave antifašisitčkog ustanka predsjednik Josipović izjavljuje pred okupljenom masom:“ Neki od vas nose i kape partizanke. To su lijepe kape, one su poruke ljubavi i mira, poruke da više nikada ne bude zločina, genocida i rata.“ Shvaćamo Josipovićevu naklonost prema partizanskim „kapama ljubavi“ zbog obiteljske pozadine i odgoja u drugačijem mentalitetu. Druga strana medalje, koju Josipović nije uračunao, da je tih „ustaničkih dana“ u okolici Srba, Drvara i Grahova ubijeno 300 hrvatskih hodočasnika na povratku iz Knina, svi Hrvati okolice Grahova i Srba, i sve hrvatsko što je bilo na putu „antifašistima“.

To je druga strana antifašističke kape – zločini nad ženama, djecom, starcima, nemoćnima koji su počeli na „ustanički dan“ (čak i prije), nastavili se kroz sve vrijeme rata, omasovili nakon završetka rata i hrvatsku zemlju napunili kostima ljudi koji se nisu mogli braniti ili opravdati. Svejedno jesu li vojnici, kuhari, žene, djeca ili starci – tisuće su ubijene bez suda i prava na obranu.
Stoga je partizanska kapa sa zvijezdom petokrakom bolna uspomena mnogih Hrvata, pa i Nijemaca, Mađara i Talijana koji su bacani u antifašističke jame i fojbe. Čak i ovom zadnjem ratu sjajila je „naša kapa ljubavi“ na glavama Ratka Mladića i Veselina Šljivančanina. O tome od Pupovca i „dežurnih antifašista“ ni glasa.

S moralnog gledišta, a posebno nakon jasnog određenja zapadne kulture prema komunizmu, izjavljujem: bitna je kapa! Ne smije i ne može hrvatski predsjednik veličati kapu pod kojom su nevini masovno ubijani. Jer ako može predsjednik, onda može i bilo tko.
To je prvi aspekt problema kapa na razini simbolike, a drugi je – podjela društva. Vječna tema koju namjerno još od 1945. do danas guslaju „antifašisti“ je mitska borba između partizana i ustaša. Samo problem je što su sve ustaše ubijene i više ne postoje, ali ovo dobro dođe da bi držali protvnika u šaci, etiketirali svako domoljublje i vladali gurajući na površinu vlastitu pravednost gazeći „mitskog protvnika“ kao arhetipsko zlo.

Podjelom društva i forsiranjem tema o kapama, privlegirane strukture društva nastoje zadržati stečene pozicije, uzburkati duhove, diskreditirati protivnike i održati vladajuće pozicije u medijskim, kulturnim, političkim i gospodarskim strukturama. Nanjušili su da ono što je ispod kape ministra Hasanbegoviča – inteligencija, poštenje i rad – može naštetiti njihovim privilegijama.

Zbog toga je dobro jednom zauvijek rasčistiti s kapama, posebno kada govor o njima dolazi sa pozicija visokih državnih dužnosnika (za razliku od mladalačkih nepodopština) i staviti točku na i!

Hrvatskoj nije prihvatljiv nikakav „komunistički antifašizam“ jer u svojoj suštini to nije antifašizam nego totalitarizam s doživotnim monarhom na čelu. Takav lažni antifašizam koriste različite prvilegirane strukture koje dobrim dijelom potječu iz obitelji koje su bile na vlasti, vrlo pažljivo rapoređene i umrežene u svim dijelovima društva.

Stoga je jasno određivanje prema kapama (simbolika sistema), pa i zakonsko ako treba, nužno da bi Hrvatska mogla ići u europski krug civiliziranih zemalja. To bi zakopale vječne teme post-komunista o iskonskoj borbi dobra i zla na kojima oni egzistiraju i u 21. stoljeću, uglavnom na novcu poreznih obveznika i uhljebljivanju u sve strukture društva.

Inače će sve ostati kao do sada: čopori vukova će tražiti među tisućama na Bleiburgu jednu ustašku kapu da bi diskreditrali sve žrtve komunizma i opravdali sebe, a u Kumrovcu i Srbu će aplaudirati „kapama ljubavi“ s petokrakama pod kojima su stradavali Hrvati i milijuni nevinih ljudi širom svijeta.

Treba li tome stati na kraj ili dopustiti da se lažne „antifašističe bitke“ protegnu u 22. stoljeće?