U napomenama jasenovačkog popisa mogu se naći podatci koji negiraju navode iz samog popisa i ukazuju na lažne žrtve. Zbog brojnosti takvih podataka u ovom slučaju uzeti su u obzir samo oni podatci kod kojih se u napomenama kao jedan od izvora navodi projekt Dotršćina i s time povezane ekstenzije. Podatci iz projekta Dotršćina nisu u svim primjerima suprotni podatcima iz jasenovačkog popisa jer se može primijetiti da se pri sastavljanju jasenovačkog popisa pazilo da se ne uzimaju u obzir primjeri koji bi kvarili komunističku dogmu o Jasenovcu. Čini se da se već i na projektu Dotršćina iz sredine 1980-ih dobro pazilo da se ne odstupa od prevladavajuće crvene niti komunističke povijesti. Međutim prema zakonu velikih brojeva i najbudnijim čuvarima tekovina revolucije u njezinoj zadnjoj fazi prije konačnog kraha promakli su neki potpuno različiti podatci koji diskreditiraju podatke iz jasenovačkog popisa.
Do kojih karikaturalnih razina se može uzvisiti službena jasenovačka „istina“ možemo naslutiti na primjeru Matilde Karlo navodno iz Blata kod Zagreba. Prema napomenama u jasenovačkom popisu Matilda je muško („Hrvat“) i rođena je u selu Sputnik. Na hrvatskom životnom prostoru nema sela koje se zove Sputnik. Kako se na mrežnoj stranici Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac navodi da je popis jasenovačkih žrtava sačinjen „uspoređivanjem i kritičkim preispitivanjem podataka za svaku žrtvu ponaosob“ što je moguće vidjeti na stranici http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284, ne može se raditi o pogrešci, već se selo Sputnik mora nalaziti negdje izvan Hrvatske, u mentalnom SSSR-u ili možda u orbiti oko Zemlje. Utješno je da se za sada niti jedan Jurij, Valentina ili Lajka iz Sputnika ne nalaze na jasenovačkom popisu. Međutim unatoč uspoređivanju i kritičkom preispitivanju svake žrtve kako se reklamira na mrežnoj stranici JUSP Jasenovac na popisu se nalazi Josip Kramer, Židov iz Karlovca rođen 1877. godine. I to su svi podatci o njemu. Nema imena otca, godine smrti ni mjesta stradanja. Ne piše da su ga ubile ustaše, nema čak niti izvora podataka, pa nije jasno zašto se to ime nalazi na jasenovačkom popisu. Ime Josipa Kramera spominje se na popisu odvjetnika židovskog podrijetla iz 1942. godine. Znači ako se neko ime pojavi na nekom popisu, to je dovoljno da se kreira jasenovačka žrtva. Možda to nije jasno prema znanstvenim i logičkim kriterijima, ali je jasno prema političkim kriterijima antifa. Popis mora rasti. Po svaku cijenu. Debeli obraz i sigurna sinekura najbolji su lijek za vlastito javno sramoćenje. Rudolf Ječmenjak je bio član tzv. komunističkih ilegalaca tj. urbanih terorističkih grupa, a izgleda da je bio vrijedan za dvojicu bar sudeći po tome da je dva puta stavljen na jasenovački popis i to kao Rudolf Ječmenjak (Zagreb, 1908., otac Franjo) stradao nenavedene godine u Jasenovcu* ili Sing-Singu (kolokvijalni naziv za jedan zatvor u Zagrebu) i kao Rudolf Jačnenjak (Zagreb, 1906., otac Franjo) stradao 1941. godine u Jasenovcu. Još je troje navodnih jasenovačkih žrtava stradalo u sličnim okolnostima. Viktor Werner je prema napomenama jasenovačkog popisa stradao u zatvoru u Zagrebu, Ivana Schwarz je strijeljana u Zagrebu, a kod Miloša Jednaka se navodi da je stradao 1941. godine u Zagrebu ili 1945. godine u Jasenovcu. Skoro pa hamletovska dilema o stradanju na početku ili na kraju rata. To dovoljno govori o znanstvenoj razini podataka iz jasenovačkog popisa. Milan Pavetič je zanimljiv ne samo zato što autori popisa ne znaju je li stradao 1945.* ili 1943. godine, već mu ne znaju ni prezime jer se u napomenama navode prezimena Povelič, Pavetić i Pavelić. Sličan je slučaj navodna žrtva Milan Strmota za kojeg ne znaju je li rođen u Sibinju u Slavoniji ili u ne baš tako bliskom Jastrebarskom, a i u ovome slučaju se navode i alternativna prezimena Stonata, Stunata i Strmata. Ako se ne zna prezime, ne može se utvrditi niti identitet, a samim time niti nečija sudbina, ali to su uobičajene „sitnice“ u jasenovačkom popisu. Zaharije Segal s jasenovačkog popisa sudeći prema podatcima rodbine iz digitalnog arhiva Yad Vashema rođen je u Brest-Litovsku pa to znači da nije rođen ni u Zagrebu, niti u Jaffi u Palestini kako se navodi u napomenama, a nije niti musliman. Prema iskazu rodbine stradao je u Jugoslaviji, ali ne precizira se ni vrijeme niti mjesto stradanja. Pavao Smolčič je prema jasenovačkom popisu stradao 1945. godine, a u napomenama se navodi dvojba o mjestu smrti Jasenovac ili Sisak. U jednom od prethodnih tekstova već je spomenut Sisak u kojem su partizani 1945. godine smaknuli veliki broj Hrvata.
Stradali u logorima izvan Hrvatske
Od 101 navodne jasenovačke žrtve kod koje se kao jedan od izvora podataka navodi projekt Dotršćina, a u napomenama se navodi neko drugo mjesto smrti, nalaze se i 23 navodne jasenovačke žrtve kojima se u napomenama navodi da su stradale u Auschwitzu. Kod nekih kao npr. Vilmi Heinrich se uz Jasenovac i Auschwitz kao mjesto smrti navodi i Karlovac, ali i da je mjesto smrti nepoznato. Kod Isaka Hochberga se uz Auschwitz kao mjesto smrti spominje i Poljska. Kod nekih kao primjerice kod Đure Aleksandera uz Auschwitz se navodi i neprecizno mjesto smrti Njemačka. Od ostalih iz ove grupe stradalih u Auschwitzu šestoro ih se preziva Fischbein. Redom to su: Aleksandar-Šaco, Desanka, Hinko-Vinko, Ilona-Jelena, Melanija i Vera. Nije jasno čemu služi navođenje nadimaka uz osobna imena. Ilona je Jelena na mađarskom, a Hinko sigurno nije Vinko. Hinko dolazi od Heinrich pa je u tom slučaju vjerojatno da je netko imao problema s vidom, latinicom ili općenito sa zapadnom civilizacijom. Ostale navodne jasenovačke žrtve, a prema projektu Dotršćina stradale u Auschwitzu su: Emanuel Frankl, Ivka-Hana Gleisinger, Frida Heinrich, Dari Hendel, Hugo Kohn, Aleksandar Kramer, Mirica-Mira Kuh, Draginja Nemšić-Lauš, Mavro Schlesinger, Berta Schlesinger-Friedmann, Paula Schwarz, Božidar Stern, Gizela Ungar i Nada Weinberger.
Još je petnaest navodnih jasenovačkih žrtava kojima je jedan od izvora projekt Dotršćina, a kojima se u napomenama navodi da su stradali u nekom logoru u Njemačkoj ili Poljskoj. Najčešće se ne spominje naziv logora, ali primjerice kod Josipa Capeka navodi se logor Beosinger, a kod Nade Kaufmann logor Birkenau. Zanimljiv je slučaj Stevana Galogaže koji spada u mali postotak jasenovačkih žrtava kod kojih se osim mjesta smrti navodi i točno stratište gdje su ubijeni. U ovom slučaju to je „zloglasna“ Donja Gradina. Međutim u napomenama je podatak iz projekta Dotršćina da je Galogaža stradao u njemačkom logoru Dachau. Znači da je u napomenama u potpunosti diskreditiran „precizni“ znanstveni podataka iz jasenovačkog popisa. Usput Galogaža je djelatnicima JUSP Jasenovac očito važan kad su ga posebno istakli na stranici http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5677. Čak ni u takvim slučajevima nema znanja ili volje za doći do istine, a laž je sklizak teren. Ostali iz ove grupe navodnih jasenovačkih žrtava stradalih u Njemačkoj ili Poljskoj su: Tina Baum, Branko Blauhorn, Ivo Dirnbach, Elli-Elza Ebenspanger, Jozefina Egri, Zoran Fürst, Zlatko Grünwald, Imbro Jakopović, Julio Kraus, Gizela Löwy, Greta i Josip Weiss. Neki nisu stradali tamo daleko, već puno bliže u Srbiji. Josef Carfati i Hilda-Katarina Kaiser su prema napomenama jasenovačkog popisa stradali u srpskim logorima Topovske šupe u Beogradu i u Zemunu tj. u logoru Sajmište.
Đakovo
U jasenovačkom popisu su 23 navodne jasenovačke žrtve kod kojih se kao jedan od izvora navodi projekt Dotršćina, a kojima se u napomenama navodi da su stradale u logoru Đakovo. Niti jedno od tih imena se na nalazi na popisu žrtava iz Đakova dostupnom na mrežnoj stranici http://elmundosefarad.wikidot.com/spisak-zrtava-fasistickog-terora-logora-dakovo, ali neka od tih imena nalaze se u digitalnom arhivu Yad Vashema kao žrtve iz logora Đakovo. Popis žrtava iz logora Đakovo je vrlo precizan i nema baš previše prostora za beskrajno povećanje žrtava kao u slučaju Jasenovca. U nekoliko sljedećih primjera pokazat će se da je dio tih žrtava u stvari stradao u nacističkim logorima u Njemačkoj i Poljskoj, a ne u Hrvatskoj. Prema jasenovačkom popisu Cipora Adižes (Sarajevo, 1908., otac Mojsije) je stradala 1942. godine, ali mjesto smrti Jasenovac je od samih autora popisa označeno kao nepouzdan podatak. U napomenama se navodi da je rođena 1905. godine i da je stradala u Đakovu. Ime Cipore Adižes na nalazi se na popisu žrtava iz Đakova. U digitalnom arhivu Yad Vashema je iskaz rođakinje Nurit Mazur koja navodi da je Cipora Adižes (Sarajevo, 1905., otac Moše) stradala u njemačkom logoru smrti Birkenau. Prema iskazu brata Shlome Katana njegova sesta Cipora Adižes je za vrijeme rata bila u Skoplju, u kako se navodi južnoj Srbiji. Temeljem tih podataka može se reći da Cipora Adižes nije bila niti u Jasenovcu ni u Đakovu. Ti podatci su nastali u komunističkoj tvornici mitova. Naime u srbijanskom Spisku žrtava rata koji je u biti samo novija inačica komunističkog popisa iz 1964. godine nalaze se sensu lato tri Cipore Adižes. Cipora Adižes (Sarajevo, 1905.), otac Mojsije, stradala u Đakovu 1942. godine. Zatim Cipora Adižes (Sarajevo, 1908.). Ime otca je Majs. Tu se već može prepoznati udbaški rukopis. Ova Cipora Adižes je stradala u Jasenovcu, a autori znaju da je to bilo u travnju 1942. godine. Treća povezana žrtva nije Cipora, već Dipora Adižes. Taj pomak po abecedi valjda je vrhunac udbaške lukavosti. Mogli su bar napisati Debora, ali bahatost je vjerojatno komunistička nirvana. Ta Dipora je navodno iz Skoplja, rođena 1905. godine, a kao ime otca navodi se vjerojatno najčešće židovsko ime David. Prema tim podatcima stradala je u njemačkom logoru Treblinki i znaju čak i točan datum smrti – 12. travnja 1943. godine. U travnju je koincidentno stradala i jedna od jasenovačkih Cipora Adižes. Čini se da nije travanj bio fatalan za Adižese, već je komunistima travanj tj. april na partijskom tzv. „našem jeziku“ bio sinonim za šalu, makar i nastranu. Autori jasenovačkog popisa su od dvije navodne žrtve iz jasenovačkog popisa kreirali jednu jednake pouzdanosti misleći kako će tako ubiti dvije ptice jednim udarcem.i Moglo bi se reći da komunistički izvori nisu lažni samo onda kada se to nije moglo izbjeći i morala se napisati istina. Ako istraživači nekritički preuzimaju takve podatke, moraju znati da makar i nesvjesno promiču laž kao što je prikazano i u ovom slučaju. U digitalnom arhivu Yad Vashema nema navodne jasenovačke žrtve koja bi odgovarala Anki Abeles iz Sarajeva s jasenovačkog popisa, već je nekoliko podataka o Anki Abeles iz Zagreba. Primjerice Arie Shtern navodi da je Anka Abeles bila u Đakovu i da je ubijena, ali ne navodi izrijekom da je ubijena baš u Đakovu. U digitalnom arhivu Yad Vashema je iskaz u kojem Ljudevit Pecsi, bratić Anke Abeles rođ. Mautner, navodi da je stradala u Đakovu, ali u popisu pokopanih logaoraša na Židovskom groblju u Đakovu nema Anke Abeles. Zanimljivo da se u jasenovačkom popisu nalazi Aranka Mautner. Za A(ra)nku Mautner jedini podatci koji se mogu naći u digitalnom arhivu Yad Vashema su iz srbijanskog Spiska žrtava rata, memorandumskog pamfleta koji je u biti velikosrpska inačica komunističkog popisa iz 1964. godine. Komunistički popis je bio desetljećima skrivan od javnosti što dovoljno govori o njegovoj pouzdanosti i uvjerljivosti. Unatoč tome taj popis je izvor podataka za tri četvrtine svih žrtava s jasenovačkog popisa na mrežnoj stranici JUSP Jasenovac. Adela Frey (Zagreb, 1900., Adolf) prema autorima popisa priznato nepouzdanom podatku navodno je stradala u Jasenovcu, a u napomenama se navodi Đakovo. Zanimljivo da je u digitalnom arhivu Yad Vashema podatak iz srbijanskog Spiska žrtava rata prema kojem je Adela Fraj iz Sarajeva stradala u Đakovu 1942. godine, ali nema podataka o nekoj Adeli Frey/Frei/Fraj stradaloj u Jasenovcu pa je očito da je to novi podatak ili novija konstrukcija. U digitalnom arhivu Yad Vashema prema iskazu sestre Adela Frei (Zagreb, 1897., Avraham) je stradala 1943. godine u Poljskoj. Zanimljivo da kad se dublje istraži sudbina navodnih jasenovačkih žrtava kod kojih se navodi i da su možda stradale u Đakovu krajnji rezultat gotovo u pravilu vodi prema mjestu smrti u Poljskoj ili Njemačkoj, a ponekad je mjesto smrti nepoznato što je i logično s obzirom na ratni metež Drugog svjetskog rata. Ostali iz ove grupe navodnih jasenovačkih žrtava za koje postoje podatci da su stradali u Đakovu su: Eda, Lea i Livija Adler, Ida Bienefeld, Haja Bienenfeld, Regina Biller, Josip Braun, Rudolfina Brecher, Elza i Jelka Bröder, Regina Brodmann, Ruža Friedman, Erika Goldstein, Melita Hembach, Sida Klein, Hana Levi i Ilonka Schwabenitz. Primjerice za neke od navodnih žrtava iz Jasenovca tj. iz Đakova kao što su Eugen Bruchsteiner i Edita Weisser nema podataka u digitalnom arhivu Yad Vashema pa je upitno radi li se uopće o žrtvama, Židovima i/ili stvarnim osobama. Navodna žrtva iz Jasenovca ili Đakova Any Goldstein zaslužuje više prostora kao i njene imenjakinje Ani i Ana Goldstein, o čemu će biti više riječi u nekom od idućih tekstova.
Gospić, Jadovno i Pag
Petnaestak je navodnih žrtava iz jasenovačkog popisa gdje se kao jedan od izvora navodi projekt Dotršćina, a gdje se u napomenama iz tog ili nekog drugog izvora navodi mjesto smrti Gospić, Jadovno ili Pag. Kada kod nekoga kao u slučaju Tereze Friedfeld (Zagreb, 1892.*) u jasenovačkom popisu pišu četiri različita mjesta smrti (Jasenovac, Stara Gradiška, Gospić i Jajce), vjerojatnost da ništa od toga nije istina eksponencijalno raste sa svakim novim navedenim mjestom smrti. U srbijanskom Spisku žrtava rata navodi se da je Terezija Friedfeld stradala 1944. godine u Jasenovcu i taj podatak je iz starijeg izvora tj. iz komunističkog popisa iz 1964. godine (SZSJ64) preuzet i u jasenovačkom popisu. Moglo bi se postaviti laičko pitanje što su krvožedni ustaše čekali do 1944. godine? Odgovor leži u podatku iz digitalnog arhiva Yad Vashema prema kojem je Terezija Friedfeld do 1943. godine bila u talijanskom logoru u Kraljevici. Naravno nakon kapitulacije Italije 1943. godine ustaše bi teoretski imali vremena prevesti u Jasenovac logoraše koji nekim čudom nisu pobjegli iz tog logora nakon talijanske kapitulacije. Ima jedna misao koja se ponekad pripisuje Churchillu, a za ovu priliku može se parafrazirati da ono što je teoretski moguće, stvarno je uglavnom neizvedivo. U ovom slučaju je apsolutno neizvedivo jer sudeći prema podatku iz srbijanskog Spiska žrtava rata Terezija Friedfeld iz Gospića, rođena 1892. godine, stradala je u studenom 1943. godine kod Otočca u Lici tijekom borbi vezano uz titoističke i savezničke vojne formacije. Ostali iz ove grupe navodnih jasenovačkih žrtava stradalih u Gospiću, Jadovnom, na Pagu, a vjerojatno i na nekim drugim mjestima su Edo Bichler, Zlatko Blau, Franjo Blažić, Miroslav Brichta, Geza Frank, Walter Gostl, Fedor Häffner, Julio Kaiser, Zlatko Kardoš, Hinko Kisch, Josip Knjažinski, Nikola Lang, Aron Salom i bliski rođak ustaše Ive Korskog Vladimir Korsky-Kestenbaum.
Lepoglava i Loborgrad
U jasenovačkom popisu je devet navodnih žrtava kod kojih je jedan od izvora projekt Dotršćina, a kod kojih se u napomenama navodi da su stradali u zatvoru Lepoglava. Primjerice u slučaju Gustava Pfeiffera (Sisak, 1900.) čak i notorni srbijanski Spisak žrtava rata navodi da je Gustav Pfeiffer stradao u Lepoglavi. Istovjetan podatak je i prema Židovskoj općini Zagreb, ali u takvim slučajevima autori jasenovačkog popisa ne uzimaju u obzir te podatke jer im se vjerojatno ne uklapaju u shemu povećanja popisa pod svaku cijenu. Ostali iz te grupe navodnih jasenovačkih žrtava stradalih u Lepoglavi su Dane Babić, Mato Drobnjak, Mijo Franješ, Vladimir Galić, Milivoj Gavrančić, Stanko-Čo Komavli, Jagica Ladiš i Vinko Uroić. Zanimljivo je da se jedino kod Jagice Ladiš čak ni u napomenama ne navodi da je stradala 1945. godine kao ostali. Ivan Vukelić je prema napomenama jasenovačkog popisa stradao tijekom transporta iz Lepoglave, a kod Elizabete-Lili Deutsch se uz dvije različite godine smrti u napomenama navodi i da je stradala u njemačkom logoru u Loborgradu.
Godine za pamćenje
Kod tri navodne jasenovačke žrtve kod kojih se kao jedan od izvora navodi projekt Dotršćina u napomenama su navedeni blago rečeno vrlo diskutabilni datumi smrti. Kod Borivoja-Cvikeraša-Filozofa Petreševića (točno tako piše u jasenovačkom popisu) navodi se da je spaljen između 18. i 24. travnja 1945. godine. Prema poznatim podatcima tzv. proboj se odigrao 22. travnja 1945. godine pa nije jasno zašto bi bio ubijen i spaljen prije tog datuma, tj. zašto bi se čekalo još dva dana da ga se ubije i spali nakon tog datuma, tim više što je logor Jasenovac praktično prestao postojati odmah nakon tzv. proboja. Da se puno ne filozofira, ako ovaj slučaj možda i nije svima jasan, sljedeća dva će to sigurno biti. Prema jasenovačkom popisu Matija Jurkov i Ljubica Weiss stradali su 22. travnja 1945. godine u Staroj Gradiški. Za one koji nisu detaljno upoznati s tim dijelom povijesti, logor Stara Gradiška rasformiran je u rujnu 1944. godine i logoraši su prebačeni u logor Jasenovac pa nije moguće da su navedeni stradali u Staroj Gradiški, bar ne od ustaša. Jedina mogućnost je da su stradali od partizana, ali to onda spada pod drugu temu o partizanskim logorima. U slučaju Ljubice Weiss bilo bi nemoguće i da je stradala 24. travnja 1945. godine u Jasenovcu jer prema komunističkoj interpretaciji povijesti do proboja logoraša 22. travnja 1945. godine navodno je došlo zbog toga što su vidjeli da su dan ranije poubijane sve logorašice. Matija Jurkov i još osam Matija/Mata Jurkovića su poseban slučaj koji će biti detaljnije obrađen u dogledno vrijeme. Na kraju vrijedi spomenuti Stjepana Kudeka kojeg su prema jasenovačkom popisu ustaše ubili 1944.* godine, a prema napomenama u popisu Kudek se “zadnji put javio 23. 3. 1945.” Jasenovac je stvarno čudno mjesto u kojem se javljaju duhovi, prirodni zakoni ne vrijede, vrijeme nema svoj slijed pa tako ni autori popisa nemaju vremena za elementarnu logiku. Informacije radi partizani i njihovi saveznici su iz zrakoplova bombardirali logor Jasenovac na Veliki petak 30. ožujka 1945. godine i pri tome su ubili dio logoraša.
Projekt Dotršćina uglavnom reciklira stare komunističke bajke pokušavajući im udahnuti uvjerljivost kroz nekakav privid znanstvenog pristupa. Znanstveni pristup bajkama rezultira samo znanstvenom fantastikom, a ne znanstvenim radom. Međutim čak i takav pun mana projekt Dotršćina se čini uvjerljivijim od jasenovačkog popisa. I ovo svakako nije pohvala projektu Dotršćina jer u komunizmu se je radilo po principu – pošteno ako već ne može drugačije.
