Koić i Banić: Dotrščina je još jedno mjesto iz komunističke topografije mitova za koje nedostaje dokaza

Mogu se zvati zeleni, liberali ili globalisti, ali komunisti su uvijek isti. Uvijek nastoje naći neke njima pogodne trenutke u povijesti ili događaje u društvu i onda izobličavati činjenice do te mjere kad se više ne zna što je istina. Upornim ponavljanjem istih izmišljotina pokušavaju podvaliti laž kao svoju „istinu“. Za Hrvatski tjednik pišu Nikola Banić i M. Koić.

Jugokomunistički projekt „Dotršćina“ i lokalitet Dotrščina

Prema ljevičarskim medijima u nekakvim istraživanjima iz 1985. godine procijenjeno je da je u Dotrščini pogubljeno oko 7.000 antifašista među kojima oko 2.000 članova KPJ i SKOJ-a. Projekt jugokomunističkih historičara pod nazivom „Dotršćina“ nastao je sredinom 1980-ih u terminalnoj fazi tako zvane SFR Jugoslavije. U 8.517 stranica iz nekoliko desetaka mikrofilmiranih knjiga iz projekta „Dotršćina“ nema potvrde o navodno 7.000 strijeljanih u zagrebačkoj Dotršćini. U tom projektu kojem u naslovu piše Zagrepčani – revolucionari, antifašisti i žrtve fašističkog terora 1941 – 1945. nalaze se i Purgeri koji su ubijeni 1943., 1944. i 1945. u bombardiranjima zapadnih „saveznika“.

1 od 7

Primjerice, prema projektu „Dotršćina“ kuharica Ana Krznar je ubijena u „savezničkom“ bombardiranju Zagreba 1943. godine, kućanica Ena Krivanek i njezin četvrogodišnji sinčić ubijeni su u bombardiranju 1944., domobranski poručnik Antun Krsnik je poginuo u bombardiranju 3. travnja 1945. godine isto kad i kućanica Marija Krsnik. U projektu „Dotršćina“ se nalazi i vlakovođa Anto Krznar poginuo od mine na pruzi kod Banove Jaruge u veljači 1944. godine. Tako prema projektu „Dotršćina“ žrtve antifašističkog terora postaju antifašističke žrtve. Morbidno kako to samo komunisti mogu i znaju.

„Osloboditelji“ iz Šumadije

Strijeljanja koja se spominju su na raznim mjestima oko grada kao Mraclin i Horvati ili se navodi da su strijeljani na neutvrđenom mjestu. Prema svemu sudeći Dotrščina je još jedno mjesto iz komunističke topografije mitova za koje nedostaje materijalnih dokaza. Možda Dotrščina jest mjesto masovnih ubijanja, ali za to bi najviše mogli biti zaslužni „osloboditelji“ iz srbijanskih brigada koje su 8. svibnja 1945. ušle u glavni grad Nezavisne Države Hrvatske. Neki od tih „osloboditelja“ također se nalaze među „Zagrepčanima“ iz projekta „Dotršćina“ kao na primjer izvjesni Krstić iz nekog sela kod Krupnja u Srbiji koji je kao pripadnik 3. bojne 4. brigade 21. srpske divizije poginuo kod Cerja (Sesvete) na istočnim prilazima Zagrebu. Začudno, ali još nitko iz gomile političkih rex inclusivija nije došao na ideju da i „osloboditelj“ Krstić u Zagrebu dobije dostojan mauzolej kao „osloboditelj“ Šoškočanin u Vukovaru.

Oglas

U Oglasu od 10. srpnja 1941. godine (vidi fotomonografiju Hrvatska u NOB, 1986., str. 37) piše o ubojstvu Ljudevita Tiljka koji je 4. srpnja 1941. godine nađen mrtav i unakažen u jednoj bari kod Petruševečke šume kraj Radničke ceste na periferiji Zagreba. Zbog tog zločina je za odmazdu strijeljano nekoliko komunista zatočenih u Kerestincu. Među strijeljanima su između ostalih navedeni Božidar Adžija, Ivo Kuhn i Viktor Rosenzweig. U Oglasu piše da je smrtna kazna izvršena 9. srpnja 1941. godine. Znači bar bi to trebalo biti nedvojbeno. Međutim, čini se da nije jer na primjer prema jugokomunističkom popisu žrtava rata iz 1964. godine (digitalna srbijanska inačica) Viktor Rosenzweig je stradao 9. srpnja 1941. godine u Zagrebu, Božidar Adžija 15. srpnja također u Zagrebu.

>Banić i Koić: Indoktrinacija učenika marksističkim floskulama uz sudjelovanje Documente

Obojica su prema Oglasu trebali stradati isti dan i pretpostavljeno na istom mjesto, ali prema jugokomunističkom popisu razlikuju se nadnevci smrti. Štoviše, prema istom izvoru Ivo Kuhn je stradao u Kerestincu. To znači da je u ovom slučaju i mjesto smrti problematično. Nakon neuspjelog pokušaja bijega iz Kerestinca u noći s 13./14. srpnja prema Oglasu od 17. srpnja dio bjegunaca je stradao u potjeri, a ostali su osuđeni na smrt i strijeljani. Među njima se prema nekim podatcima nalazio i August Cesarec koji je prema srbijanskoj inačici jugokomunističkog popisa žrtava rata stradao 13. srpnja u Zagrebu. Znači prema tom izvoru nije stradao u Kerestincu, već u Zagrebu, ali prije Adžije. Iz ovoga je jasno da se jugokomunističkih i srpskih izvora ne treba držati kao pijan plota.

Jugoslavenski popis protiv stručnjaka za političku ekologiju

Prema digitalnoj srbijanskoj inačici jugokomunističkog popisa žrtava rata iz 1964. godine u Zagrebu je tijekom cijelog rata uključivši i obližnja mjesta kao što je Dugo Selo stradalo je, poginulo, umrlo, ubijeno ili nestalo sveukupno 3.956 osoba. Od toga ih je 2.305 popisano u Hrvatskoj, a preostale dvije petine u drugim „socijalističkim republikama“ sad već davno propale Jugoslavije. Od ostalih najviše je popisanih iz Srbije i to 983, od toga 650 iz kategorije „NOB i savezničke vojne formacije“, odnosno partizana i četnika (kasnije transformiranih u partizane). U toj kategoriji je ukupno 1.219 pripadnika te komunističke vojske popisanih u cijeloj propaloj Jugoslaviji. Od toga su velika većina „poginuli“ u borbi. Samo kod trojice poginulih u borbi se kao „ubice“ navode ustaše. Još su 173 neprijateljska vojnika umrla, 33 su ubijena. Strijeljano je dvoje neprijateljskih vojnika, a od toga jedan u Maksimiru od nepoznatih počinitelja.

„Dotrčina“

Sveukupno ustaše su kao „ubice“ navedeni kod 79 od 3.956 stradalih u Zagrebu, odnosno u dva posto slučajeva. Tu su uračunate kategorije “logor“, „zatvor“, „direktni teror“, „zarobljenik …“ i „masovni pokolj“. Ova potonja kategorija je vrlo zanimljiva jer se navode samo dvije osobe stradale u „masovnom pokolju“. Prema tomu znači da je u jugokomunističkom načinu razmišljanja sve više od jedan masovno. Prema kategoriji u neimenovanim „logoru“ je stradalo 654, u „zatvoru“ 531, a u „direktnom teroru“ 641. Sveukupno je u Zagrebu „strijeljano“ 40 osoba, a od toga su 34 muškarca i 6 žena. Prema jugokomunističkom popisu „saveznici“ su ubili 27 Zagrepčana, a Nijemci su „ubice“ u 22 slučaja. Mađari su ubili „pravoslavnog Srbina“ Josipa Švarcberga, sina Judina, a sve ostale njih „samo“ 97 posto ubio je netko „nepoznat“.

Prema jugokomunističkom popisu žrtava rata iz 1964. godine (digitalna srbijanska inačica) ne spominje se mjesto smrti Dotrščina. Jedino je Josip Cesar iz Zagreba nepoznatog nadnevka 1943. godine u „direktnom teroru“ od nepoznatog „ubice“ ubijen u „Dotrčini“.

Zaključno, jugokomunisti su popisali jednog ubijenog u „Dotrčini“, 40 strijeljanih u Zagrebu, ustaše su označili kao ubojice u 79 slučajeva, a sveukupno su popisali manje od četiri tisuće stradalih u Zagrebu do 8. svibnja 1945. godine. Onda su u grad ušli antifašistički „osloboditelji“ iz Srbije. Prema deklasificiranom poslijeratnom izvješću CIA-e (CIA-RDP80-00809A000500840089-9) u Zagrebu su komunisti nakon završetka rata ubili najmanje 8 do 10 tisuća ljudi. U odnosu na to „procjena“ komunističkih historičara o 7 tisuća ubijenih u Dotrščini četiri desetljeća nakon rata čini se kao frojdovska inverzija povijesti, odnosno pranje nečiste savjesti pretvarajući vlastite masovne poslijeratne zločine protiv Hrvata u hrvatske zločine.

*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.