“Nakon Istanbulske, eto novog papira koji promiče ljubav, mir i toleranciju. Sporazum iz Marakeša. Jedino što ne vidim ovih dana u medijima je makar i jedan miligram bilo kakve informacije o SADRŽAJU tog famoznog Marakeškog sporazuma”, ističe Krešimir Miletić, jedan je od koordinatora GI Narod odlučuje, diplomirani socijalni radnik i društveni aktivist, komentirajući Marakeški sporazum upozoravajući da “Hrvati u Hrvatskoj nemaju niti smiju imati nikakva prava na odlučivanje jer su im potpisi navodno nečitki, a možda nedostaje i poneka znamenka iz OIB-a, a ovima što s noževima u rukama mašu i prijete, gađaju kamenjem hrvatsku policiju i nasilno i ilegalno pokušavaju probiti granicu ne treba niti OIB niti ime i prezime”.
Komentar Krešimira Miletića prenosimo u cijelosti:
Fejk njuz? Ah da, pronašli smo čak i taj termin, da nam pomogne zatvoriti okice, da nam svima bude lakše ne vidjeti što se u stvarnosti događa.
Nakon Istanbulske, eto novog papira koji promiče ljubav, mir i toleranciju. Sporazum iz Marakeša.
Jedino što ne vidim ovih dana u medijima je makar i jedan miligram bilo kakve informacije o SADRŽAJU tog famoznog Marakeškog sporazuma.
No, s druge strane, oni isti mediji koji su po nalogu Vlade beatificirali Martinu Dalić, organizirali joj promociju i tiskali desetke tisuća besplatne knjige – sad su prepuni napada na predsjednicu koja ga ne želi ići potpisati. Pa ju poput bijesnog ćuke, namrgođenih obrva, napada elegantna kraljica ministarstva vanjskih poslova. Što ta žena uopće radi i čime se bavi, osim prikrivanja i zataškavanja korupcije u ministarstvu vanjskih poslova – ne znam – osim što dila novinarima HDZ-friendly Jutarnjeg lista informacije i na svakoj slici sjaji i blista poput voštane figure.
Aha, sad je problem predsjednica. I ona širi fejk njuz. Iako ne znamo što je to toliko bajno u tom sporazumu jer su nam ga zaboravili prepričati iz svoje perspektive.
To je ona perspektiva iz koje Martina Dalić ispada spasiteljicom slobodnog tržišta u Hrvatskoj i heroina borbe protiv ortačkog kapitalizma.
Iz te perspektive Hrvati u Hrvatskoj nemaju niti smiju imati nikakva prava na odlučivanje jer su im potpisi navodno nečitki, a možda nedostaje i poneka znamenka iz OIB-a.
Iz te perspektive, ovima što s noževima u rukama mašu i prijete, gađaju kamenjem hrvatsku policiju i nasilno i ilegalno pokušavaju probiti granicu ne treba niti OIB niti ime i prezime. Svi se redom mogu predstaviti s istim imenom i prezimenom, rođeni baš istog datuma, iste godine. Oni su famozni, superiška, baš nekak che-che.
Iz te perspektive ako si primjerice hrvatski branitelj u šatoru ispred ministarstva branitelja i demokratski tražiš neka svoja prava, onda si ‘šatoraš’, fašist, problem društva, neodgojeni ognjištar, lovac na privilegije, izrugivan na naslovnici svih režimskih medija.
Ako si s druge strane tzv. migrant u istom takvom šatoru, ali ispred granice, s koljačkim nožem u ruci, onda si super, onda si vjekovima žuđeni oplemenitelj našeg fašističkog društva u kojem nas klerofašisti i katolibani žele vratiti u pećine, šireći nerazuman i neopravdan strah od tamo nekih finih i ljubaznih ljudi s noževima u rukama. Jer, u čemu je problem što ovi imaju noževe u rukama, kad su naši zatvori prepuni katolika.
Predlažem da im netko u trenucima odmora između dva obroka, dok im Bojan Glavašević čisti wc, podijeli fotografije kako su prošli tzv. ‘migranti’ iz Srbije kad su isto pokušali početkom devedesetih. Primjerice, kako je završila naoružana kolona koja je ‘bez papira’ prešla granicu i dospjela do Trpinjske ceste. Kao dobronamjerno upozorenje, u ljubavi. Jer ovdje su, unatoč Sorošu i profesionalnim ‘antifama’, ljudi nezgodni kad im netko šeta oko kuće s letvom, nožem ili bilo kakvim oružjem u rukama.
A onda im poslati nekog profesora geografije, kojeg bi Blaženka Divjak izbacivala iz strukovnih škola, da im održi kratak tečaj iz prepoznavanja bogatih i razvijenih država u neposrednom okruženju država iz kojih su, navodno zbog rata i ugroze, pobjegli.
Moguće je i kako su oni zapravo proizvod reforme obrazovanja kojeg je provodio nekakav muđahedinski HNS u njihovim državama iz kojih su nahrupili, jer su im iz strukovnih škola izbacili geografiju, pa su promašili sve države iz svog prirodnog okruženja i došli slučajno baš u – Hrvatsku i Europu – taj zli nevjernički zapad.
Tako bi im taj višak kadrova u Vrdoljakovoj ‘Školi za život’ dobro došao da im pokaže put nazad. Da odu lijepo tamo gdje nema ugroze, nema fašista, groznih katolika kojih su prepuni zatvori. I, ako je moguće, povedu Blaženku, Ivana, Vesnu, Bojana, Martinu, Andreja i ostatak razdragane ekipe sa sobom.
A nas puste na miru da polako, skriveni u pećinama, učimo čitko pisati svoje ime i prezime, broj OIB-a i lijepo se i čitko potpisati. Jer narod kojem je da bi odlučivao potrebno skupljati potpise, najbolje je uškopiti tako da djeci u školama oduzmeš olovke, zabraniš pisanje u bilježnice i sve staviš u – tablete.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
