Pred Višim zemaljskim sudom u Münchenu danas je u 10 sati započelo suđenje dvojici visoko rangiranih dužnosnika komunističkih tajnih službi, Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, koje njemačko tužiteljstvo smatra suodgovornima za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.
Proces započinje čitanjem optužnice, punomoći odvjetnika i imena svjedoka i stručnjaka koji će se pojaviti pred sudom.
Bivši direktor u naftnoj kompaniji Ina i prebjeg iz socijalističke Jugoslavije Đureković brutalno je smaknut hitcima iz pištolja te udarcima sjekirom 1983. u Wolfratshausenu, tridesetak kilometara od Münchena. Ubijen je u improviziranoj tiskari smještenoj u garaži drugog hrvatskog emigranta, Krunoslava Pratesa, koji je istovremeno uređivao iseljenički tisak i informirao Udbu. Četvrt stoljeća nakon atentata Prates je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog pomaganja u ubojstvu, a tijekom suđenja su isplivala i imena djelatnika Udbe Perkovića i njegova šefa Mustača, koji će zajedno sjesti na optuženičku klupu.
No, o mogućem suđenju komunističkim špijunima u Njemačkoj govorilo se godinama, još od vremena kada je Perković, kao bivši dužnosnik Službe državne sigurnosti (SDS), poznatije pod starom kraticom Udba, postao jedan od šefova hrvatskih tajnih službi u novostvorenoj državi.
U optužnici koju je glavno državno odvjetništvo iz Karlsruhea podiglo krajem svibnja Perkovića se tereti da je planirao i organizirao ubojstvo.
Optužba
“U tu svrhu optuženi je stupio u kontakt sa svojim doušnikom Krunoslavom P. (Pratesom) koji je bio blizak Stjepanu Đurekoviću i čije je povjerenje uživao. Nakon što je optuženi svog doušnika uputio u planove o ubojstvu Đurekovića, odlučili su za mjesto ubojstva odabrati garažu u Wolfratshausenu pokraj Münchena u vlasništvu Krunoslava P. Nakon toga je Krunoslav P. optuženom predao kopiju ključa garaže koju je ovaj, direktno ili preko posrednika, dostavio počiniteljima ubojstva. S ovom kopijom ključa počinitelji su neopaženo ušli u garažu gdje su 28. srpnja 1983. dočekali Đurekovića te ga usmrtili s nekoliko hitaca iz vatrenog oružja te udarcima tupim predmetom po glavi”, stoji u optužnici.
U optužnici drugooptuženom Zdravku Mustaču od kraja srpnja stoji da je optuženi od 1982. do 1985. obnašao dužnost voditelja bivše jugoslavenske tajne službe SDS i da je kao takav bio pretpostavljeni djelatniku SDS-a Josipu Perkoviću.
U slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića njemačko pravosuđe već je 2008. na doživotnu kaznu zatvora osudilo hrvatskog državljanina Krunoslava Pratesa. Već tijekom tadašnjeg suđenja, koje se zbog, kako je to tada priopćio viši zemaljski sud u Muenchenu, otezalo dvije godine zbog nesuradnje pravosudnih organa u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, spominjalo se ime Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.
U presudi Pratesu koji je, na kraju osuđen zbog suučesništva u ubojstvu, a ne pomaganja u ubojstvu kako je prvobitno stajalo u optužnici, spominju se i mogući razlozi ubojstva.
Tijekom suđenja Pratesu postavljena je teza kako je Đureković ubijen zbog spoznaja o navodnoj umiješanosti Vanje Špiljka, sina kasnijeg predsjednika predsjedništva Jugoslavije Mike Špiljka, u malverzacije oko financijskog poslovanja naftne tvrtke INA u kojoj je Stjepan Đureković do odlaska u Njemačku radio kao direktor marketinga.
Presuda Pratesu se najvećim dijelom zasnivala na svjedočanjima glavnih svjedoka optužbe Vinka Sindičića i Bože Vukušića, kao i na opširnim analizama jugoslavenskog političkog sustava i funkcioniranja obavještajne službe. Ova dva svjedoka se spominju i kao mogući svjedoci u predstojećem procesu protiv Perkovića i Mustača.
Od tjeralice do izručenja i suđenja
Prvi dokument kojim je Njemačka nagovijestila kazneni progon Perkovića i Mustača bila je nepravomoćna presuda Pratesu Višeg zemaljskog suda u Münchenu iz 2008. a godinu kasnije uslijedila je tjeralica saveznog kriminalističkog ureda (Bundeskriminalamt – BKA).
2009.
12. lipnja – “U svezi s ubojstvom Stjepana Đurekovića 28. srpnja 1983. u bavarskom gradu Wolfratshausenu njemačka istražna tijela međunarodnim nalogom za uhićenje tragaju za Zdravkom Mustačem, Ivanom Lasićem, Josipom Perkovićem i Borisom Brnelićem”, objavljeno je na internetskim stranicama BKA. U obrazloženju tjeralice navodi se da su traženi bili djelatnici državnih sigurnosnih služba bivših Socijalističkih Republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine te tajne službe Saveza komunista Jugoslavije. Navodi se da je traženi Boris Brnelić djelovao kao tajni agent riječke podružnice Službe državne sigurnosti. Perković je, osim za umiješanost u ubojstvo Stjepana Đurekovića, osumnjičen da je, zajedno s još jednim djelatnikom tajne službe, u studenom 1977. pokušao “jednog Hrvata” pridobiti za ubojstvo “dvojice hrvatskih emigranata”.
5. ožujka – Njemački Vrhovni savezni sud u Karlsruheu odbacio je zahtjev Krunoslava Pratesa za revizijom procesa čime je presuda iz 2008. postala pravomoćna. Sud u Münchenu utvrdio je da je Prates upravo Perkoviću predao ključeve garaže koju je Đureković koristio kao tiskaru. Perković je tada, kako se obrazlaže u presudi iz 2008. kojom je Prates osuđen na doživotni zatvor zbog suučesništva u ubojstvu, te ključeve predao nepoznatim osobama koje su Đurekovića 28. lipnja 1983. dočekale u garaži i usmrtile hicima iz vatrenog oružja i udarcima u glavu. Kao krunski svjedok u procesu protiv Pratesa pojavio se također bivši djelatnik SDS-a Vinko Sindičić koji je, međutim, kasnije povukao svoj iskaz.
2011.
30. svibnja – Njemački tjednik Focus objavio je da hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) uništava kompromitirajuće dokumente o Perkoviću, pozivajući se na izvore u bavarskom Pokrajinskom uredu za suzbijanje kriminala (LKA). “Dokumenti s potpisom Josipa Perkovića svjesno se uništavaju” javlja Focus, dodajući da je riječ o dokumantima povezani s Đurekovićevim ubojstvom. Neimenovani službenik LKA rekao je za Focus kako je SOA u svjetlu ulaska Hrvatske u Europsku uniju “zaokupljena sklanjenjem dokaza o mračnim poslovima”.
2013.
17. lipnja – Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko izjavio je da do europskog uhidbenog naloga za bivšeg dužnosnika jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi Josipa Perkovića nije došlo zato što je on svojevremeno bio bliski suradnik Franje Tuđmana i Gojka Šuška, nego zbog drugih razloga.
18. lipnja – Saborski Odbor za zakonodavstvo je bez veće rasprave i spominjanja “slučaja Perković” jednoglasno podupro prijedlog izmjena Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, po kojem će Hrvatska od 1. srpnja europski uhidbeni nalog primjenjivati na kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. godine. Dan kasnije prijedlog je većinom glasova, ali uz protivljenje HDZ-a, podupro i Odbor za pravosuđe.
21. lipnja – Predsjednik Republike Ivo Josipović kazao je da se čak i uz neograničenu primjenu jedinstvenog europskog uhidbenog naloga Perkovića ne bi se moglo izručiti Njemačkoj te da se cijela priča pogrešno stavlja u kontekst jednog čovjeka.
22. lipnja – Premijer Zoran Milanović izjavio je da ga zanima što je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) učinilo u vezi slučaja Josipa Perkovića u razdoblju od 2005. do 2008. “DORH je mogao pokrenuti istragu, utvrditi istinu o krivnji ili ne, odustati od istrage, ali prekinuti zastaru pa sada ne bismo razgovarali o tome treba li se suditi u Njemačkoj jer su po svemu sudeći i žrtva i navodni počinitelj hrvatski državljani”, rekao je premijer.
24. lipnja – Državno odvjetništvo kao neutemeljene je odbacilo tvrdnje da nije surađivalo s nadležnim tužiteljima u Njemačkoj i da je štitilo Perkovića te istaknulo kako je, naprotiv, potpuno i transparentno surađivalo s njemačkom stranom. Podsjetili su i da su pokretanje postupka protiv Perkovića odbacili još 1997. kada još nije nastupila zastara. U kronologiji svojih postupanja DORH je naveo da su dvije kaznene prijave protiv Perkovića bile odbačene 1997. i 1999. te da je 2005. od njemačke strane došao zahtjev za međunarodnom pravnom pomoći nakon čega je s Njemačkom razmijenjena sva tražena dokumentaciju. Tvrdili su da je i tada odlučeno da nema osnova za drukčiju odluku od prijašnjih.
26. lipnja – Njemački Savezni ured za borbu protiv kriminala ponovno je objavio tjeralicu za Perkovićem, koja neko vrijeme nije bila na njihovim službenim stranicama. U tjeralici je navedeno da je Perković, koji se služi i imenom Tomo Novaković, “uz njegove službene djelatnosti u bivšoj SDS SRH (Služba državne sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske)” radio i “u tajnoj službi Saveza komunista Jugoslavije”.
26. lipnja – Mediji su objavili da njemačka kancelarka Angela Merkel ne dolazi u Zagreb na proslavu ulaska u EU zbog ‘slučaja Perković’, a oporba u Saboru ustvrdila je da se Hrvatska sramoti sedam dana prije ulaska u EU i ima veliki problem s vjerodostojnošću. Predsjednik saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Peđa Grbin, iz vladajužćeg SDP-a, rekao je da je Hrvatska dužna kažnjavati svoje zločince i da treba učiniti sve da budu sankcionirani svi koji su ih činili, ali da što se tiče predloženog zakona o pravosudnoj suradnji s članicama EU, Eurospka komisija nakon ulaska Hrvatske u EU više nije ta koja razmatra usklađivanje hrvatskih zakona s odredbama EU.
28. lipnja – Sabor je donio zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s članicama EU, kolokvijalno zvanim “Lex Perković”, kojim je onemogućio primjenu europskog uhidbenog naloga na zločine počinje prije kolovoza 2002. U glasovanju nisu sudjelovali zastupnici HDZ-a, koji su napustili sabornicu, obrazlažući da “ne žele sudjelovati u takvom udaru na vladavinu prava”. Za zakon je glasovalo 78 zastupnika, a šest oporbenih je bilo protiv.
2. srpnja – Predsjednik Odbora za europske poslove njemačkog Bundestaga Gunther Krichbaum naglasio je u Zagrebu da je Njemačka dala veliku potporu ulasku Hrvatske u Europsku uniju, ali je istodobno izjavio kako ga “iritira” činjenica što je Sabor donio zakon kojim se sprječava izručenje Perkovića Njemačkoj. “Moj je dojam da je zakon donešen da zaštiti Perkovića i moje je mišljenje da to nije prihvatljivo”, rekao je Krichbaum.
10. srpnja – Ministar pravosuđa Orsat Miljenić izjavio je da će o razgovorima s Europskom komisijom ovisiti hoće li Hrvatska izručivati svoje građane po europskom uhidbenom nalogu ostalim članicama EU-a za sva kaznena djela ili samo ona počinjena nakon 2002., kako je propisano zakonom o pravosudnoj suradnji s članicama EU-a.
6. kolovoza – Glasnogovornica povjerenice za pravosuđe Europske komisije Vivian Reding, Mina Andreeva, izjavila je da Hrvatska mora do 23. kolovoza predati Europskoj uniji točan rok do kojega će uskladiti hrvatski zakon o europskom uhidbenom nalogu s europskim zakonodavstvom. Reding je u pismu upućenom hrvatskom ministru pravosuđa Orsatu Miljeniću koncem sprnja napisala kako ono što Hrvatska učinila 28. lipnja, usvajanjem amandmana na zakon o europskom uhidbenom nalogu, nije u skladu s europskim zakonodavstvom te da to treba korigirati, kazala je Andreeva.
26. kolovoza – Andreeva je izjavila da ni nakon isteka roka Europska komisija nije primila odgovor hrvatskog Ministarstva pravosuđa vezano za zakon o europskom uhidbenom nalogu te je najavila da će Komisija zbog toga poduzeti mjere protiv Hrvatske. “Potez Hrvatske znači da se nekoliko kriminalaca osumnjičenih za ubojstvo hrvatskih emigranata u drugoj europskoj zemlji tijekom komunističkog režima može i dalje skrivati iza hrvatskih granica i zbog toga će potpredsjednica Reading upoznati cijelu Komisiju s tim pitanjem idućeg tjedna i predložit će akcije u skladu s Člankom 39 hrvatskog pristupnog ugovora kao što je već naznačila u pismu hrvatskom ministru pravosuđa”, rekla je Andreeva.
27. kolovoza – Premijer Zoran Milanović oštro je osudio izjavu glasnogovornice Andreeve rekavši da je netočna, neargumentirana te da se na taj način ne razgovara niti s neprijateljem.
28. kolovoza 2013. – Ministar pravosuđa Orsat Miljenić izjavio je da će Vlada u redovitoj proceduri mijenjati ‘Lex Perković’.
4. rujna 2013. – Premijer Zoran Milanović kazao je da se slučaj Đurekovićeva ubojstva neće moći riješiti ako se ne promijeni Ustav i ne ukine zastara za teška ubojstva, a najavi je i da će SDP u Hrvatskome saboru predložiti osnivanje saborskog istražnog povjerenstva o tom slučaju.
16. rujna – Europska komisija najavila je mogućnost uvođenja sankcija protiv Hrvatske zbog kršenja Europskog uhidbenog naloga, zbog čega je oporba žestoko napala vladu iz koje ponavljaju da su iznenađeni mogućim sankcijama koje bi mogle imati ozbiljne političke i financijske štete za Hrvatsku.
17. rujna 2013. – Potpredsjednica Europske komisije Viviane Reding rekla je u Bruxellesu da je u potpunosti neprihvatljivo da promjena hrvatskog zakona o primjeni europskog uhidbenog naloga stupi na snagu tek sredinom sljedeće godine, hrvatski predsjednik Ivo Josipović također smatra da promjene treba donijeti što prije, dok je premijer Milanović ponovio da Hrvatska neće odustati od 15. srpnja 2014. kao roka kada bi promjena zakona trebala stupiti na snagu.
19. rujna 2013. – Premijer Milanović i predsjednik Europske komisije (EK) Jose Manuel Barroso telefonski su razgovarali o sporu nastalom oko primjene europskog uhidbenog naloga, odnosno slučaju ‘lex Perković’, doznaje se iz EK kojoj je hrvatska vlada u međuvremenu uputila i ‘non-paper’ u kojem se žali na odnos prema Hrvatskoj i tvrdi da za sankcije nema razloga, jer namjerava ispuniti sve obveze iz europskog uhidbenog naloga.
20. rujna 2013. – Hrvatska i Europska komisija postigle su kompromis i izmjena zakona o provedbi europskog uhibenog naloga stupit će na snagu 1. siječnja 2014., izjavio je neimenovani visoki europski dužnosnik agenciji Reuters, a taj navodni dogovor nisu htjeli potvrdili ni u Bruxellesu niti u Zagrebu.
25. rujna – Hrvatska je postigla dogovor s Europskom komisijom (EK), prema kojem bi promijenjeni zakon o primjeni europskog uhidbenog naloga (EUN) stupio na snagu najkasnije 1. siječnja 2014., što će omogućiti prekid postupka za uvođenje sankcija Hrvatskoj zbog kršenja europske pravne stečevine.
4. listopada – Hrvatski sabor je s 83 glasa za, 28 protiv i osam suzdržanih, na prijedlog Vlade izmijenio Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s EU-om, tzv. ‘Lex Perković’. Tim je izmjenama izbrisano ograničenje primjene europskog uhidbenog naloga na kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002.
2014.
1. siječnja – Perković je uhićen u Zagrebu, a Mustač u Svetoj Nedjelji. Obojica su se pred tužiteljstvom usprotivila izručenju, nakon čega im je sud odredio istražni zatvor. Ustvrdili su i da su žrtve neistinitog iskaza Udbina operativca Vinka Sindičića, kojega su u međuvremenu tužili za lažno svjedočenje. Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo kazao je da se njegov branjenik protivi izručenju jer postupak u Njemačkoj ne ocjenjuje kao “fer suđenje” te smatra da je u slučaju Đurekovićeva ubojstva nastupila apsolutna zastara. Također podsjetio je da u tom slučaju postoje dva rješenja o odbacivanju kaznene prijave koje je donijelo hrvatsko Državno odvjetništvo te da se Perkovića ne tereti za organiziranje, već samo za pomoć u Đurekovićevu ubojstvu.
3. siječnja – istražni zatvor Perkoviću je zamijenjen tzv. mjerama opreza, među kojima su oduzimanje putovnice, osobne iskaznice te zabrana napuštanja prebivališta.
3. siječnja – Bernd von Heintschel-Heinegg, glavni sudac u procesu Krunoslavu Pratesu izrazio je u razgovoru za Deutsche Welle (DW) uvjerenost da je Josip Perković suučesnik u tom ubojstvu, za koje je naredba stigla iz samog tadašnjeg političkog vrha SFRJ. “Perković je bio taj koji je dao naredbu i koji je sve imao u svojim rukama. No Perković nije taj koji je imao neke osobne koristi od ovog ubojstva. Ono je bilo naručeno od samog političkog vrha”, kazao je Von Heintschel-Heinegg. Bivši sudac je kazao i da je Sindičić, u vezi Đurekovićeva ubojstva, govorio istinu.
7. siječnja – Iz istražnog zatvora u Remetincu pušten je i Mustač koji je kao zalog da neće napustiti Hrvatsku sudu također morati predati osobne dokumente.
8. siječnja – Zagrebački Županijski sud odlučio udovoljiti njemačkom zahtjevu za Perkovićevim izručenjem, a njegov odvjetnik Anto Nobilo najavio je da će žalbu na tu odluku uputiti Vrhovnom sudu jer smatra da je nastupila zastara.
9. siječnja – Županijski sud u Velikoj Gorici odbio je izručenje Zdravka Mustača, zaključivši da je u tom slučaju nastupila zastara.
13. siječnja – Perkovićev odvjetnik podnio je žalbu na odluku zagrebačkog Županijskog suda da se Perkovića izruči Njemačkoj. U opširnoj žalbi Vrhovnom sudu odvjetnik Anto Nobilo ponovio je ranije stavove da je izvanraspravno vijeće izručenje moralo odbiti zbog zastare, ali i da je tijelo pod predsjedanjem suca Ivana Turudića pogriješilo kada je odlučilo neispitivati tzv. dvostruku kažnjivost. Također, u žalbi je ponovio da je hrvatsko državno odvjetništvo dva puta odbacilo kaznene prijave protiv Perkovića zbog Đurekovićeva ubojstva te da on u Njemačkoj ne može očekivati pošteno suđenje.
14. siječnja – Zagrebačko državno odvjetništvo žalilo se na odluku o Perkovićevu izručenju, ističući da je sud povrijedio zakon te pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da u tom slučaju nije nastupila zastara kao apsolutna zapreka za predaju. U priopćenju u kojem obavještavaju o žalbi na odluku za koju su se na sudu zalagali kao predstavnici Njemačke, državno odvjetništvo, nasuprot sudu, tvrdi da je prema hrvatskom pravu u tom slučaju nastupila zastara.
14. siječnja – Županijsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici izvijestilo je da se neće žaliti na odluku izvanraspravnog sudskog vijeća koje je zbog zastare odbilo izručiti bivšeg čelnika jugoslavenske tajne službe Zdravka Mustača
14. siječnja – Odvjetnik Anto Nobilo potvrdio je da je dobio izjavu Udbina operativca Vinka Sindičića, u kojoj navodi da je na njemačkom sudu lažno svjedočio u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića. U svojoj izjavi, danoj kod javnog bilježnika u Italiji 31. prosinca 2013., Sindičić tvrdi kako je na sudu u Münchenu, kao glavni svjedok u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića 1983., lažno teretio Krunoslava Pratesa, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača i to po uputama njemačke tajne službe. Istaknuo je kako “ne sumnja u autentičnost Sindičićeve izjave jer je ona ovjerena i potpisana kod javnog bilježnika”.
15. siječnja – Županijski sud u Velikoj Gorici odbacio je kao nedopuštenu žalbu obitelji ubijenog hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića na odluku da se odbije Mustačevo izručenje. No, odluka o Mustačevu neizručivanju Njemačkoj ni time nije postala pravomoćna, zbog mogućnosti žalbe Vrhovnom sudu.
21. siječnja – Vrhovni sud odbio je žalbe koje je na odluku o Perkovićevu izručenju podnijela njegova obrana, ali i državno odvjetništvo. Vrhovni sud je naglasio kako je zagrebački Županijski sud pravilno utvrdio da u tom slučaju nije trebao ispitivati načelo dvostruke kažnjivosti pa time ni zastare te da je s razlogom odbacio Perkovićeve tvrdnje da u Njemačkoj ne bi imao pravedno suđenje. Perkovićeva obrana najavila je ustavnu tužbu na odluku Vrhovnoga suda te zahtjev za privremenom mjerom kojom bi se to izručenje odgodilo do pravorijeka Ustavnoga suda.
23. siječnja – Perković je u izjavi za Deutsche Welle rekao da nema nikakve veze s ubojstvom hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. u Njemačkoj, kao ni s bilo kakvim drugim ubojstvima. Prema njegovim riječima, bavio se “klasičnim obavještajnim poslom, na zaštiti hrvatskog teritorija”. Na pitanje novinara tko je dao nalog za likvidaciju Đurekovića, ogradio se izjavom da nema dovoljno podataka. “Ne bih to komentirao jer nemam temeljnih podataka o tim istragama”, odgovorio je Perković.
24. siječnja – Perković je izručen Njemačkoj, čime je završena sedmomjesečna pravno-politička zavrzlama koja je uzburkala i polarizirala hrvatsku političku scenu, aktualizirala neriješena politička ubojstva bivšeg režima, ali i stvorila prijepore u pravosudnim krugovima zbog različitog tumačenja europskog uhidbenog naloga i pitanja zastare. Ustavni sud prethodno je istog dana odbio njegovu ustavnu tužbu, čime su nestale sve pravne zapreke za izručenje.
25. siječnja – Istražni sudac Vrhovnog suda u Karlsruheu Perkoviću je odredio istražni zatvor, a Savezno državno odvjetništvo je najavilo podizanje optužnice u najkraćem mogućem roku.
31. siječnja – Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu dobilo je kaznenu prijavu protiv bivšeg ministra unutarnjih poslova socijalističke Hrvatske, Pavla Gažija, kojom ga se tereti za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, zbog čega je Njemačkoj nedavno izručen šef jugoslavenske i hrvatske tajne službe Josip Perković. Više prijava protiv Gažija tužiteljstvu je poslijednjih desetak godina podnio poduzetnik i bivši čelnik u Podravci Anđelko Jagečić, koji je u izjavi za Hinu ustvrdio kako se nada da će se konačno rasvijetliti cijela pozadina Đurekovićeva ubojstva i što je najvažnije otkriti nalogodavac. “Ubojstvo poput Đurkovićeva nikako se nije moglo dogoditi bez znanja Pavla Gažija”, uvjeren je Jagečić, koji smatra kako je Stjepan Đureković tek kolateralna žrtva sukoba između dviju struja u tadašnjoj državi. S jedne su strane, dodaje, bili hrvatski političari i jake tvrtke poput Ine ili Podravke čiji je utjecaj trebalo umanjiti na račun tvrtki iz Srbije. Na toj su liniji, smatra Jagečić, bili Pavle Gaži kao osoba pod zaštitom saveznog šefa represivnog aparata Stane Dolanca, dok su im se s druge strane suprotstavili hrvatski rukovodioci, među kojima je bio i Mika Špiljak. Kako bi ga spriječili da postane predsjednik predsjednistva Jugoslavije sina su mu optužili za malverzacije na štetu Ine, a u cijelom je slučaju kao kolateralna žrtva stradao Đureković, tvrdi Jagečić.
12. veljače – U intervjuu za Deutsche Welle Krunoslav Prates je kazao da je Đureković bio suradnik BND-a, njemačke tajne službe zadužene za inozemstvo, ali i da presuda kojom je kažnjen na doživotni zatvor nije donesena samo na temelju lažnog iskaza Vinka Sindičića, nego i sudačke krivotvorine. Sindičić je na sudu rekao da je Đureković ubijen kako bi tadašnji visoki partijski dužnosnik Mika Špiljak zaštitio svoga sina Vanju, također tada jednog od direktora u Ini, koji je navodno bio umiješan u financijske malverzacije oko izvoza nafte. No, Prates kaže kako je priča da iza ubojstva stoji Špiljak apsurdna, iako je potvrdio da je Đurekovića najvjerojatnije ubila Udba.
7. ožujka – Vrhovni sud prihvatio je žalbu obitelji Đureković i ukinuo rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici koji je u siječnju odbio izručiti Mustača Njemačkoj te je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Odvjetnik obitelji Đureković Siniša Pavlović takvu je odluku nazvao “velikim korakom za ljudska prava”.
27. ožujka – Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Varaždinu odobrilo je Mustačevo izručenje Njemačkoj. Njegova obrana najavila je žalbu na tu odluku, dok je odvjetnik obitelji Đureković izjavio kako vjeruje da će Vrhovni sud potvrditi odluku o izručenju.
5. travnja – Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu podnijelo je žalbu na odluku o Mustačevu izručenju.
7. travnja – Mustačeva obrana podnijelo je žalbu na odluku o Mustačevu izručenju, osim zbog zastare, odvjetnica Lidija Horvat žalila se i zbog teške povrede prava na pravično suđenje jer se, smatra, nije smjela usvojiti žalba obitelji Đureković s obzirom da je riječ o ekstradicijskom postupku u kojem oštećenici ne mogu imati ulogu stranke.
15. travnja – Vrhovni sud je odbio žalbe na odluku o Mustačevu izručenju.
17. travnja – Mustač u zagrebačkoj zračnoj luci predan njemačkim vlastima te je u pratnji policajaca otputovao u München.
18. travnja – Sud u Njemačkoj odlučio je da Mustač suđenje čeka u istražnom zatvoru u Stadelheimu blizu Münchena.
17. lipnja – Njemačko tužiteljstvo objavilo da je protiv Perkovića podiglo optužnicu kojom ga terete zbog “planiranja i pripreme” ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Wolfratshausenu pored Münchena. Perkovićev njemački odvjetnik rekao da optužnica “nije donijela ništa novog”. “U optužnici nema ničeg što se već višestruko nije pojavilo u, uglavnom hrvatskim, medijima”, rekao je odvjetnik Peter Wagner.
12. kolovoza – Njemačko Glavno državno odvjetništvo u Karlsruheu podiglo je pred sudskim vijećem za zaštitu države pri Višem zemaljskom sudu u Münchenu optužnicu protiv Mustača zbog sumnje da je pomagao u ubojstvu Đurekovića. U optužnici se navodi da je Mustač od 1982. do 1985. obnašao funkciju voditelja bivše jugoslavenske tajne službe SDS te mu se predbacuje da je kao nadležna osoba Josipu Perkoviću, protiv kojeg je također krajem svibnja ove godine podignuta optužnica, dao nalog za planiranje i pripremu Đurekovićeva ubojstva.
9. rujna – Viši zemaljski sud u Münchenu prihvatio je optužnicu Glavnog tužiteljstva u Karlsruheu protiv Mustača za suučesništvo u ubojstvu Đurekovića te donio odluku o spajanju procesa protiv Mustača i prije optuženog Perkovića. Tada je odlučeno i da bi zajednički proces trebao započeti 17. listopada. Sud u Münchenu istodobno je dopustio sudjelovanje Đurekovićeve udovice kao sutužiteljice. Za postupak je predviđeno 50 ročišta, a presuda bi trebala biti donesena krajem travnja 2015. godine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
