Je li opravdano uspoređivati Kataloniju i Istru?

Usporedno s događanjima u Kataloniji, neki u hrvatskim medijima idu toliko daleko uspoređujući Istru i Kataloniju postavljajući pitanje – što bi bilo kad bi Istra tražila otcjepljenje od Hrvatske?

Sabor: Stazić usporedio Istru i Kataloniju, smeta mu što se Hrvatska odriče Tita

Istru je, kazao je SDP-ovac Nenad Stazić, u sastav Hrvatske vratio Josip Broz Tito. “A država se ova odriče i Tita i njegovog djela. Možda me ovaj katalonski referendum asocira na Istru. I Španjolska je po Ustavu unitarna, pa se Katalonija ne može odvojiti. I Hrvatska je unitarna, pa kad se već odriče i Tita i njegovog djela i kad Istrijan toliko uplaćuje, a ovako ih se vrijeđa mislim da bi Istrijani trebali razmisliti da postupe kao Katalonci”, rekao je Stazić u Saboru.

U mreži prvog na Hrvatskom radiju u ponedjeljak raspravljalo se o stanju u Kataloniji kada je jedan od slušatelja komentirao situaciju kazujući ‘kako bi Hrvatska reagirala da se Istra želi odvojiti? – sigurno ne nasiljem’. Politički analitičar Janko Bekić na to je rekao kako u Hrvatskom Ustavu nije predviđeno da neka županija napusti Hrvatsku. “Ali evo stvarno, ajmo razmisliti da se u Istri pokrene referendum o odcjepljenju, kako bi ostatak zemlje reagirao. Želimo li mi na silu držati nekoga u državi protiv njegove volje. Želimo li živjeti u državi u kojoj će se nekoga morati siliti da ostane. Ja mislim da bi se i tu dogodila ista stvar, govorim hipotetski, da netko u Istri pokrene takav referendum i da Zagreb postupi kao London, ja sam uvjeren da taj referendum ne bi prošao i da bi Istra ostala u Hrvatskoj, a ako bi Zagreb postupio kao Madrid i tamo pozvao interventnu policiju iz drugih krajeva Hrvatske onda je moguće da bi to ojačalo te secionističke tendencije. Kad bi to i uspjeli spriječiti, kakva bi to bila država u budućnosti?’, rekao je Bekić.

Spomenuti slušatelj emisije je Istru spomenuo ponukan time što se o Istri kao takvoj počelo govoriti u medijima. Zašto Istra i je li uopće opravdano govoriti o njezinu mogućem odcjepljenju?, upitali smo povjesničara dr. Marina Manina.

“Zbog čega bi Istra tražila odcjepljenje od Hrvatske? Jel bilo problema u vrijeme Domovinskog rata ili nakon toga? Koliko znam, u Istri i u Hrvatskom primorju odaziv na mobilizaciju u vrijeme Domovinskog rata bio je najveći – iznosio je preko 90 posto. Kad je riječ o referendumu, iz 1991. imamo rezultate referenduma o samostalnosti Republike Hrvatske: Rezultati o izjašnjavanju Istrana (po općinama od 86,5 do 94,2 posto) Ne odudaraju od onih u drugim Hrvatskim krajevima (prosjek 93,2 posto). Dakle, komu može pasti uopće na pamet takva usporedba? Zašto uspoređivati Istru i ove secesionističke pokrajine u Španjolskoj. Koliko znam, u Španjolskoj postoje različiti jezici i entiteti: kastilijski (kojeg se izvan Pirinejskog poluotoka naziva i španjolskim), katalonski, baskijski itd. Ovo je stvar naše neupućenosti ako smo Španjolsku doživljavali kao centraliziranu i monolitnu državu, poput primjerice Francuske, i ako smo zatečeni tamošnjim recentnim događajima. Što se tiče Istarskih prilika, tu imamo skromne ljude koji se ne guraju u prvi red, koji rade svoj posao i koji na temelju toga imaju svoje zahtjeve prema centralnim vlastima, a to je sasvim legitimno i demokratski. Umjesto lova na vještice, mogli bismo uzeti u obzir i činjenicu da je početkom 90-ih u istri obavljeno ono što nazivamo “restrukturiranjem gospodarstva”, da se to odvilo brže nego u ostatku Hrvatske, ali da nije bilo manje socijalnih problema, a nakon toga je uslijedio i nagli gospodarski razvitak na novim osnovama. Uvjeren sam da je dosta nesporazuma na relaciji Istra-metropola potaknuto upravo tom svojevrsnom nesinkroniziranošću. Govorimo li o krizi nacionalnog identiteta, ni tu mi se stanje u Istri ne čini problematičnim, zacijelo nije na razini primjerice fenomena “Srba katolika” ili identiteta Bunjevaca. U Istri su identitetska pitanja (od onog komunalnog, preko zavičajnog, do nacionalnog), itekako raščišćena, svoj identitet i hrvatstvo nenametljivo, ali ljubomorno čuva i sigurno neće prihvatiti nekoga tko će to zatirati. Borba za vlastiti identitet obilježila je povijest Istre i Istrana tijekom 20. stoljeća. Nacionalni identitet za Istru nije upitan, dapače, ona može poslužiti i kao primjer postojanosti i ustrajnosti glede očuvanja svoga identiteta i priključenja Hrvatskoj.”, zaključio je dr. Marino Manin.

Nekoliko činjenica o Istri

Istra je najveći poluotok istočne obale Jadrana koji obuhvaća 3476 km², od čega 3130 km² tj. oko 90% površine u Hrvatskoj i 346 km² u Sloveniji. Najveći dio hrv. dijela poluotoka zauzima Istarska županija, koja obuhvaća 2813 km² s 208 055 stanovnika prema podacima iz 2011. godine.

Istarskim razvodom, pravnim dokumentom iz 1325. godine hrvatski je jezik nazvan “hrvacki”. Razvod je služio razgraničenju teritorija između susjednih komuna u Istri, utvrđivanju plaćanja naknada za korištenje šuma, vinograda, pašnjaka, reguliralo se čišćenje lokvi.

Istra je početak drugog svjetskog rata dočekala pod fašističkim režimom kao dio Kraljevine Italije. Sjedinjenje Istre s Hrvatskom započelo je 1943. godine kada su se okupili predstavnici različitih društvenih slojeva na zasjedanju u Pazinu koje je sazvao Okružni narodnooslobodilački odbor (Okružni NOO) s predsjednikom J. Rakovcem. Istra je usred rata objavila svoj hrvatski i slovenski nacionalni identitet. Doneseni su zaključci o ukidanju svih fašističkih zakona i o tome da se Talijanima priznaju »sva nacionalna prava, kao što su pravo na jezik, vlastite škole i tisak i slobodan kulturni razvitak«. Nakon kapitulacije Italije, Nijemci su Istru podredili svojoj vlasti.

Do 1945. istarski su gradovi bili u rukama Nijemaca koji su zadržali i svojim interesima podredili talijansku upravu i zatečeno činovništvo. Komunistička partija je nakon rata vodila svu vlast. Nakon egzodusa talijanskog pučanstva nije ni imala s kim dijeliti vlast. Nakon ofenzive pojavili su se prvi ponovno stvoreni i preustrojeni NOO-i, organizacije NOP-a, SKOJ, USAOH, AFŽ i vojne postrojbe. Funkcioniranje podvojene njemačko-talijanske i hrvatsko-partizanske vlasti glavno je obilježje političkog života u ratnim godinama. Nakon listopadske ofenzive 1943. i poslije, početkom 1944., počele su se neorganizirano otvarati partizanske škole, a priređeno je 11 tečaja za osposobljavanje hrvatskih učitelja. Nakon sloma centralističko-etatističke struje u Jugoslaviji 1965., počeo je proces brže demokratizacije i decentralizacije, što se osjetilo u cjelokupnom društvenom i gospodarskom životu u Istri.

Od 1992. na svim izborima u Istarskoj županiji pobjeđuje Istarski demokratski sabor (IDS), koji se zalaže za regionalnu autonomiju, hrvatsko-talijansku dvojezičnost i multikulturalnost Istre. Prema sociološkom istraživanju provedenom 1995. na području Županije i bivše općine Opatija 61,58% ispitanika opredijelilo se za postojeći županijski političko-teritorijalni ustroj, dok ih je 23,92% dalo prednost autonomnoj regiji kao poželjnijem obliku političko-teritorijalne organizacije Istre.

Nekoliko činjenica o Kataloniji

Katalonija je autonomna zajednica i povijesna regija sjeveroistočne Španjolske te jedna od najbogatijih pokrajina monarhije koja se, prema podacima iz 2015., proteže na 32 113 km² i ima 7 398 523 st. Glavni grad je Barcelona. Naziv Katalonija datira iz 12. stoljeća. Njome je vladalo kraljevstvo Aragon kada je integrirana u Španjolsku u 15. stoljeću. Samoupravu je uživala i ona je uključivala i uporabu vlastitog jezika, no izgubila ju je 11. rujna 1714. kada je nakon 14 mjeseci opsade Barcelona pala u ruke španjolske vojske i taj dan se slavi kao nacionalni praznik.

U doba nacionalnih pokreta u Europi u 19. stoljeću svijest o vlastitoj kulturi i katalonskom jeziku ojačala je i u Kataloniji koja je 1931. u doba republike dobila širu autonomiju te je obnovljen Generalitat de Catalunya.

U Španjolskom građanskom ratu Katalonija je bila uporište otpora generalu Franciscu Francu, a upravo pod njegovom diktaturom (1939. do 1975.) izgubila je autonomiju i ponovno je stekla kada je uvedena demokracija u Španjolsku. Tada je i katalonski jezik dobio status drugog službenog jezika.

Zagovornici neovisnosti vjeruju da će pokrajini biti bolje kao samostalnoj državi.

Danas je Katalonija industrijska i turistička sila, sjedište pogona za proizvodnju automobila Seat i Nissan i više od 7000 multinacionalnih kompanija, prema podacima koje je iznio Ramon Tremosa i Balcells, ekonomist i eurozastupnik naklonjen neovisnosti te sjeveroistočne pokrajine.

S 20 posto udjela u ukupnom BDP-u, iako čine samo 16 posto stanovnika monarhije, Katalonci ističu da subvencioniraju ostatak Španjolske u čiji državni proračun uplaćuje gotovo 10 milijarda eura na godinu.