Lihvarenje: Zlo zbog kojeg veliki broj obitelji završi na ulici, a mnogi u očaju počine samoubojstvo

Na području Duge Rese, u mjestu Belavići u prošli petak se dogodila pucnjava u jednom obiteljskom dvorištu. Tri su obitelji zavijene u crno, a uzrok zločina leži u posuđivanju novca, ovisnosti o kockanju i rastućim dugovima.

Riječ je o sukobu trojice poznanika zbog lihvarenja. Marinko Fudurić (39) ubio je umirovljenog policajca Zdravka Kasunića (47), a potom i u ugostitelja Tomu Luketića (56), da bi na kraju presudio sebi.

Marinko je prije izvjesnog vremena od ljudi iz bliže okoline počeo posuđivati novac. Sitne iznose, od 500 do 1000 kuna, koje bi po dogovoru vraćao. Krug ljudi od kojih bi posuđivao uskoro se širio. Broj ljudi koji su pristajali davati mu pozajmice uskoro se smanjio, a Marinkove potrebe bile su sve veće. Postajao je dužan dobavljačima, a prijetila mu je i deložacija iz unajmljenog prostora jer mjesecima nije plaćao najam, navodi Jutarnji list.

Nekako u tom razdoblju netko mu je provalio u radnju, počinitelj nikada nije otkriven. Kako bi pokrio sve te troškove, veći broj manjih pozajmica, pa možda još jednom okušao sreću na kocki, odlučio je posuditi veći iznos. Znalo se da takve zajmove, uz kamate koje su sasvim sigurno veće nego u bankama, daje bivši specijalac Zdravko Kasunić, pa se obratio njemu i posao je uskoro dogovoren. Sasvim sigurno Kasunić nije bio njegov jedini dobavljač gotovine. Jutarnji list dodaje da se pouzdano zna da su ga u radionici posjećivale još barem dvije osobe iz Duge Rese koje se bave takvim poslovima.

Javnost je ovoga proljeća bila zgrožena ubojstvom brata poznatog ličkog ugostitelja Željka Oreškovića Macole, kojega je ubojica smaknuo hitcem iz vatrenog oružja na cesti u blizini njegova zagrebačkog stana. Kao pozadina ubojstva spominjalo se moguće kockarske dugove i činjenicu da je Orešković posuđivao novac na kamatu, javlja Jutarnji list.

Mnogi počine samoubojstvo

Pitanje koje građani opravdano postavljaju nakon svake ovakve situacije jest čini li policija dovoljno na razotkrivanju lihvara, koji nerijetko dovode do propasti čitave obitelji.

“Kolike su obitelji završile na ulici, žrtve lihve! Kolike smo samo situacije lihve prisiljeni gledati i koliku patnju i tjeskobu one donose obiteljima! I toliko puta, u očaju, mnogi počine samoubojstvo jer ne znaju kako dalje i nemaju nade, nemaju pruženu ruku koja će im pomoći; imaju samo ruku koja ih tjera plaćati kamate. Lihva je teški grijeh, to je grijeh koji vapi u nebo. Gospodin je naprotiv obećao svoj blagoslov onima koji otvaraju ruku da daju darežljivo. On će ti dati dvostruku, možda ne u novcu ali u drugim stvarima, ali Gospodin će ti uvijek dati dvostruko”, istaknuo je papa Franjo u katehezi na općoj audijenciji u kojoj je tumačio instituciju jubileja milosrđa početkom 2016., navodi Ika.

Kršćanska i islamska vjera pozajmljivanje novca ili stvari (posebno hrane ili sjemenja) uz obračunavanje kamatne stope ocjenjuju negativno.

Na temelju pojedinih starijih odredbi, kršćanska je crkva u 12. stoljeću zabranila općenito uzimanje kamata i nazivala sve one koji to prekrše lihvarima, danas ih se još naziva zelenašima, kamatarima.

Lihva je iskorištavanje nečije nužde, teških imovnih prilika, nedovoljnog iskustva, lakomislenosti ili smanjene sposobnosti rasuđivanja kako bi se sklapanjem pravnoga posla za sebe ili trećega stekla imovinska korist, koja je u očitom nerazmjeru s protučinidbom, kaže enciklopedijska definicija.

Najčešći je oblik lihve pozajmljivanje novca uz pretjerano visoku kamatu i osiguranje zajma zalogom nekretnina ili ostale imovine.

Pri lihvarenju polazi se od posebne motivacije lihvara namjerne zloporabe dane situacije osobe koju lihvari. Čini to svjesno i namjerno. Osobama koje koriste lihvarske kredite ili postaju žrtve zelenaša lihvarstvo se čini u danom trenutku kao manje zlo od onog koje im prijeti, ako ne uđu u taj posao.

“Novac nam je stvarno trebao i nije postojao drugi način da dođemo do njega”, najčešće govore žrtve lihvara. Riječ je o ljudima koji dolaze u beznadne situacije zbog kockarskih dugova, alkoholizma, nepromišljenih ulaganja, poslovnih neuspjeha, ali i zdravstvenih problema, smrti člana obitelji i inih neprilika.

Ubrzo zbog enormno visokih kamata dužnik s vremenom nije u mogućnosti vratiti dug. Na dužnika se primjenjuju razne manipulacije i pritisak koji sve više raste.

Kod žrtve zelenaša počinje se javljati osjećaj bespomoći i beznađa. Dolazi do gubitka pologa, stana, vozila i ostale imovine pod prijetnjama i ostalim nasilnim akcijama koje u konačnici dovode do teških kaznenih djela, ubojstva i/ili samoubojstva.

Manjkavi zakoni

Dok je prema službenim statistikama MUP-a, u 2007. godini prijavljeno 25 slučajeva lihvarskih ugovora, od čega samo jedan nije riješen, u 2008. godini policiji su prijavljena 32 takva djela i sva su riješena.

Ali, “da je statistika varljiva stvar i da je takvih slučajeva puno više, govore i riječi jednog iskusnoga splitskog policijskog operativca koji kaže da je u otkrivanju takvih”, tada nedvojbeno, “kaznenih djela nužna i ključna suradnja žrtve s policijom. No žrtve se vrlo rijetko odlučuju na prijavu policiji”, navodi Slobodna Dalmacija.

Činjenica je da ljude koji posuđuju novac od lihvara nitko ne tjera na posudbu od pojedinaca koji raspolažu većom količinom gotovine koja često potječe od kriminalnih aktivnosti poput trgovine drogom, oružjem ili nekih drugih.

Samoubojstvo Davora Cepetića Dača početkom 2006. godine zbog prijetnji kamatara Sebastijana Chake potaknulo je Vladu da promijeni zakon i poveća kazne za lihvare, navodi Nacional.

Prema ondašnjim odredbama u Kaznenom zakonu, za lihvarenje se moglo odgovarati plaćanjem novčane kazne, ili u najgorem slučaju jednogodišnjom zatvorskom kaznom.

Iako je nekadašnji zastupnik Dragutin Lesar još 2007. upozoravao na problem kamatara čiji je posao u Hrvatskoj potpuno legalan i čiji je jedini grijeh utaja poreza i iako je zbog njih država u 2006. izgubila najmanje 500 milijuna kuna, ništa se nije zakonski pomicalo da se taj problem riješi.

Posuđivanje novca fizičke osobe fizičkoj osobi u Hrvatskoj nije protuzakonito. Da biste se bavili lihvarenjem u Hrvatskoj nije potreban obrt, poslovni prostor, štedionica, zadruga, ne treba imati nikakve dopusnice, ni suglasnosti. Ako je sve tako legalno, pitanje je zašto onda “kamatari” ne oglašavaju svoje aktivnosti s adresom sjedišta, imena odgovorne osobe i s uvjetima “poslovanja”. Iz jednostavnog razloga, oni na prihod koji ostvaruju od kamate ne plaćaju porez. Dok se na mirovine i plaće državi plaća porez, lihvari su te obveze oslobođeni, upozoravao je Lesar.

Lihvari nemaju registriranu tvrtku i zato im u kuću ne smije ući ni inspekcija ni policija bez sudskog naloga.

“U ugovorima tih lihvarskih kredita, upisane su kamate ne veće od onih koje su kao maksimalne utvrđene u Zakonu o kamatama. Lihvarska kamata skrivena je u glavnici. Posude vam 10, a u ugovor upišu 11 ili 12 tisuća eura. Na to ide zakonska kamata i sve je u redu.

U slučaju da ne vraćate kredit, tužit će vas sudu. I dobiti sve sporove… jer radi se o hipotekarnim kreditima. Sudski sporovi po hipotekarnim kreditima traju dva do tri mjeseca. I uvijek su presude u korist lihvara…”, pisao je Lesar.

Početkom 2010. stupio je na snagu novi Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je trebao zaštititi građane od lihvarenja, međutim stručnjaci su odmah ocijenili lošom praksom da dozvolu daje jedna, a kontrolu provodi druga institucija. Ustvrdili su će takvim zakonom nadzor nad “lihvarima” biti znatno manji nego nad bivšim štedno-kreditnim zadrugama.

Često se lihvarski krediti dogovore usmeno, a tada kamata može biti i znatno veća, sve ovisi s kime naivni te očajni pojedinac dogovara kobnu pozajmicu, slijedi uglavnom protupravna naplata, koja je gotovo uvijek nasilna.

Krajem siječnja 2014. godine Uskok je podigao optužnicu protiv 17-ero hrvatskih i dvoje slovenskih lihvara koje je teretio da su od 2007. do 2012. najmanje 660 zajmoprimaca oštetili za barem 91 milijun kuna.

Uskok je u optužnici navodio da su lihvari kako bi prikrili nezakonitosti osnovali više od 100 tvrtki koje su diljem Hrvatske otvarale kreditne urede.

Ubrzo je zaprepaštenje izazvala vijest da po novom Kaznenom zakonu lihvarenje nije kazneno djelo, a jedan od autora tada novog Kaznenog zakona, dr. Petar Novoselec dao je stručno mišljenje prema kojem to što su lihvari činili, više nije kazneno djelo. Novi kazeni zakon koji je stupio na snagu kada je istraga u ovom slučaju već bila pokrenuta, prilično je ublažio stavak o lihvarskom ugovoru. Dakle, stavljanje bilo koje kamatne stope u ugovor o zajmu više nije bilo samo po sebi kazneno djelo, već je žrtva takvog ugovora morala na takve uvjete pristati iz nužde, neiskustva, lakomislenosti, smanjene sposobnosti rasuđivanja ili znatne slabosti volje. Točnije, morala je postojati neka velika nužda koja bi žrtvu netjerala da pristane na takav zajam. S druge strane, uzimanje takvih zajmova potpuno dobrovoljno više ne bi bilo kažnjivo zakonom, već se radi samo o prekršaju, navodi Jutarnji list.

Tako smo u Hrvatskoj došli u situaciju da je građanima dopušteno otimati imovinu uz pomoć lihvarskih kamata, ali novinar koji bi o tome želio pisati mora biti jako oprezan, jer čak i ako napiše istinu, mogao bi biti osuđen zbog sramoćenja zahvaljujući bivšem ministru pravosuđa Orsatu Miljeniću.

“Djeca ti moraju prijeći cestu”

Jedna od osoba o kojoj su hrvatski mediji u više navrata pisali, i dovodili ga u vezu sa zelenaštvom slovenski je državljanin koji je svojevremeno zbog lihvarskih ugovora uhićen u Rijeci, no u ekspresnom sudskom postupku bio je oslobođen zbog nedostatka dokaza, a onda se ponovno pojavilo njegovo ime u jednom od najvećih takvih slučajeva u domaćem pravosuđu.

“Znaš da ti djeca moraju prijeći cestu”, bila je jedna od prijetnji koju su uputili žrtvi, “a čak su na prijevaru, glumeći ljude iz crkve, pokušali od moje majke dobiti potpis dokumentacije za kuću ne bi li ju prenijeli na svoje ime”, rekla je 58-godišnja žena za Novi list, žrtva kamatara, vlasnika kreditnih ureda predvođenih Slovencima.

Slovenac Bevc optužen kao dio lihvarskog lanca u kojem je čak 660 građana oštećeno za 91 milijun kuna trebao je u travnju ove godine sjesti na optuženičku klupu Županijskog suda u Zagrebu. U međuvremenu sa zanimanjem iščekuje i rasplet sudskog procesa što ga je pokrenuo na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu kojem je tužio Republiku Hrvatsku zbog kršenja prava na slobodno kretanje te zabrane napuštanja hrvatskog teritorija.

Naime, još u svibnju 2012. godine Nino Bevc uhićen je zajedno sa skupinom osumnjičenih lihvara u jednom od najvećih takvih slučajeva u domaćem pravosuđu, no, na žalost, osim nekoliko nagodbi zaposlenika kreditnih ureda koji su priznali krivnju, još nitko od glavnih vođa ovog lanca nije osuđen, navodi net.hr.

Aktualni Kazneni zakon RH spominje Lihvarski ugovor, te kaže: Tko iskorištavajući nuždu, neiskustvo, lakomislenost, smanjenu sposobnost rasuđivanja ili znatnu slabost volje druge osobe primi od nje ili s njom ugovori za sebe ili drugoga imovinsku korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on dao, učinio ili se obvezao dati ili učiniti, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. Dalje, ako se počinitelj bavi djelatnošću iz stavka 1. ovoga članka, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

Na žalost sudska praksa pokazuje da je teško dokazati nuždu, neiskustvo, lakomislenost, smanjenu sposobnost rasuđivanja ili znatnu slabost volje, jer žrtve u pravilu svjesno posuđuju novac i bez obzira na stvarnu smanjenu sposobnost rasuđivanja pristaju na lihvarske uvjete. Teško se dokazuje da je kamatar iskoristio nuždu, neiskustvo, lakomislenost onoga komu posuđuje.

Sve to otežava dokazivanje kamatarenja, a dužnici, ne mogavši izdržati sve veći pritisak i prijetnje zelenaša radi vraćanja duga, često se odlučuju “sami” preuzeti rješavanje problema. Na žalost ubojstvima ili samoubojstvima.