Marcel Holjevac: Bi li se itko bunio da umjesto nezaposlenih branitelja prednost pri izboru za ravnatelje imaju pripadnici nacionalnih ili seksualnih manjina?

Da ste kad vidjeli na TV kako policajci, nabildani i od preko sto kila u punoj ratnoj opremi, premlaćuju mirne prosvjednike kojima je prosvjed, protuzakonito i suprotno svim dokumentima o ljudskim pravima, zabranjen pa su se s javne površine sklonili u crkvu, da ste recimo na TV vidjeli  kako francuska policija pokušava ući u katedralu Notre Dame kako bi pretukla prosvjednike koji su se tamo sklonili od njih, što biste pomislili? Je li to fašistička država? Uostalom, što ste mislili o španjolskoj policiji dovedenoj iz Madrida, tamošnjeg Beograda, u Barcelonu kako bi premlaćivala ljude čiji je grijeh bio što su izašli na birališta izjasniti se o neovisnosti svoje zemlje?

No tada, za braniteljskog prosvjeda, smo slušali kako je prosvjed “nelegalan”, što je bila laž. Da je bio “nelegalan” policija bi ga zabranila, kratko i jasno, a nisu samo zato jer nisu imali nikakve zakonske osnove da to urade. Ne postoji nikakva dozvola koju MUP izdaje za održavanje prosvjeda, pa prosvjed, bio prijavljen MUP-u ili ne, ostaje savršeno legalan. Ne mogu vam čak ni udariti globu ako niste prijavili prosvjed, jer zakon kaže da je organizator dužan prijaviti njegovo održavanje, no nisu propisane baš nikakve sankcije za organizatora ako to ne uradi.

Metode generiranja neprijateljstva prema braniteljima

Zabraniti se smije, po u EU važećim zakonima, samo prosvjed koji je organiziran s izričitom i dokazivom namjerom izazivanja nasilja, ili onaj koji je protiv teritorijalnog integriteta zemlje. No dok se na razbijačke prosvjede protiv Jadranke Kosor – koji su imali za očiti cilj spriječiti ulazak Hrvatske u EU prije “regiona” – gledalo s razumijevanjem, iako su ciljevi organizatora očito bili izazivanje što više nasilja, dok nitko nije postavljao pitanje jesu li oni i kome prijavili prosvjed, smiju li maltretirati premijerku u njenom privatnom domu, i dok nitko nije dovodio u pitanje njihovo pravo da prosvjeduju na Markovom trgu – kod branitelja je stav javnosti o prosvjedu bio posve suprotan.

No to je samo jedan od brojnih primjera neprijateljskog stava koji u Hrvatskoj postoji protiv ratnih veterana, a taj stav se inducira preko medijskih laži i tako potiče masovnu histeriju protiv branitelja (“šatoraši”) koja se može mjeriti s masovnom histerijom protiv Židova u Njemačkoj tridesetih, ili masovnom histerijom protiv Hrvata, Albanaca i Bošnjaka (“ustaša, šiptara i balija”) općenito u Srbiji koja postoji i dan danas (i uključuje i sve hrvatske branitelje kao ustaše nad ustašama, najveće ustaše).

Primijetite još jednu stvar – svaki masovni pokret s fašistoidnim tendencijama ide na dehumanizaciju protivnika tako što ih naziva pogrdnim imenima, ovdje su to “ustaše” i “šatoraši”, što samo pokazuje da se radi o progonu jedne grupe ljudi i nedostatku razuma i argumenata kod progonitelja.

Spinovi i laži

Trebate primjere spinova, neistina i laži koje su dovele do takvog stava javnosti? Godinama smo slušali o pola milijuna braniteljskih mirovina, od kojih jedno pola milijuna lažnih. I danas malo tko razumije da ih je tek šezdesetak tisuća, a i oni su uglavnom umirovljeni protiv svoje volje za Račanove vlade (tko ne vjeruje, neka pogleda kako se kretao broj umirovljenih branitelja – za Tuđmana ih nije bilo više od dvadesetak tisuća). No laž koja je možda najviše doprinijela negativnoj percepciji branitelja u javnosti je ona o tome da djeca branitelja imaju prednost pri upisima na fakultete, i to na štetu drugih prijavljenih.

Takav zakon, naravno, ne postoji, postoji zakon po kom djeca poginulih branitelja i sto postotnih ratnih invalida imaju prednost, i to ne na uštrb drugih nego dodatno na postojeće upisne kvote, ako zadovolje uvjete – no na to se nitko nije nikad osvrnuo. Dovoljno je iz vijesti bilo izostaviti ono “POGINULIH” da se posve izmijeni vijest – pa time i percepcija javnosti. Pola istine je, kako znamo, cijela laž.

Pa tako i ne čudi histerija u Saboru koja se digla zbog naputka da nezaposleni branitelji imaju prednost pri prijavljivanju za mjesto ravnatelja. I tu smo slušali – laži. Peta kolona među braniteljima, SDP-ov Predrag Matić, rekao je kako je to jedan od “šatoraških zahtjeva”: “Ravnatelji škola s pravom su zabrinuti jer imamo 20-ak tisuća nezaposlenih branitelja, mogli bi preuzeti sve funkcije. Pozivam ih 150 da dođu i u Sabor, također bi trebali imati prednost”, rekao je Matić. “Kod rukovodećih funkcija braniteljski status ne može davati prednost, ni partizani nisu baš od 40-ih do 90-ih na taj način funkcionirati, a mi itekako dobro prepisujemo zakone od njih, čak smo ih u mnogim stvarima nadmašili. Ovo je još jedan potez koji ide na sramotu hrvatskim braniteljima, većini ni krivima ni dužnima”.

Tko smije imati prednost pri zapošljavanju?

Ide li na sramotu ženama što EU traži 40 posto žena na rukovodećim funkcijama? Da, donekle, jer se tu ne pita ima li 40 posto žena s kvalifikacijama za rukovodeće funkcije, a postoje i one koje ne žele da im netko da rukovodeću funkciju koju nisu zaslužile iz samilosti jer su “slabiji spol”.

No ide li na sramotu braniteljima – i to samo onima nezaposlenim! – prednost pri zapošljavanju – pa i na rukovodeće funkcije? Ne! Jer se u uvjetima za ravnatelja jasno traži ispunjavanje uvjeta – a ovdje je jedan od uvjeta i osam godina radnog iskustva u školi! Koliko ima nezaposlenih branitelja s osam godina radnog iskustva u školi? Dvadeset tisuća? Ni Matić ne bi zadovoljio, jer nije nakupio osam godina radnog iskustva, draže mu je bilo nakon rata pospremiti se u mirovinu kao “trajno nesposoban za rad” da bi mu nesposobnost za rad i invalidnost netragom nestali kad ga je Milanović postavio na čelo ministarstva, kao tipičnog petokolonaša koji je karijeru napravio kradući povlastice koje mu ne pripadaju (odlikovanja koja se dodjeljuju samo teško ranjenima i visoka invalidnost na PTSP i logor mimo pravilnika iako nikad nije ranjavan, stan od sto kvadrata iako nije živio sa suprugom, itd)  i lajući licemjerno protiv onih koji koriste povlastice koje im ne pripadaju.

Jasno je da je laž da bi 20.000 nezaposlenih branitelja moglo preuzeti sve rukovodeće funkcije u zemlji, jer ih većina nema kvalifikacije za rukovodeće funkcije. Tomo Medved, ministar branitelja, je lijepo objasnio: prednost imaju samo oni nezaposleni branitelji koji ispunjavaju sve uvjete i imaju isti broj bodova kao i onaj drugi kandidat. Dakle između dva jednako vrijedna kandidata prednost ima umirovljeni branitelj! Nema govora da bi manje kompetentan kandidat dobio posao zato jer je branitelj, za razliku od spomenute kvote žena na rukovodećim položajima koja to omogućava!

I to je normalno i to je tako kod primanja u javnu službu ratnih veterana u svim državama planete, oni svugdje imaju prednost. Osim u Hrvatskoj, gdje velik dio nacije mrzi one koji su im branili stražnjice da ne prođu kao Hrvati na okupiranim dijelovima Hrvatske, gdje su ubijani i protjerivani po nacionalnoj osnovi. Doduše, slično je bilo u SAD sedamdesetih gdje je isto inducirana mržnja prema veteranima, ali onima iz Vijetnama, koje se vrijeđalo da su ubojice djece. A to je ipak nešto drugo od obrane domovine.

A sto pedeset branitelja u Saboru? Zašto ih ne bi bilo ako ih narod izabere? Kome smetaju? U normalnim državama nitko tko je izbjegao vojnu obavezu, i to obavezu obrane vlastite domovine, ne bi nikad mogao ući u politiku! U SAD nitko nije mogao u politiku tko je izbjegao novačenje za Drugi svjetski rat, ni u Engleskoj, dok ta generacija nije pomrla!

Ne, naš problem, problem Hrvatske, je što nikad nismo imali  branitelja na mjestu premijera! Imali smo doduše Jadranku Kosor, koja je dobila braniteljski status kao ratna izvjestiteljica, na što ima pravo – no od 2000 na mjestu premijera su se redom smjenjivali dezerteri, ili oni koji domovinu nisu branili jer su bili političari.

Prvi je bio Račan, koji je bar bio član ratne vlade – a onda su uslijedili još gori. Sanader, koji je rat proveo u Beču, sklonivši se na sigurno. Potom Milanović, koji je rat proveo u Londonu i Bruxellesu, iako je bio u godinama kad je kao i vršnjaci trebao braniti zemlju, no tatica utjecajni HDZ-ovac je skolio sineka na sigurno. Orešković ionako u Hrvatskoj nikad nije niti živio. Pa na kraju Plenković, kopija Milanovića kojeg je isto tako tatica sklonio na sigurno u diplomaciju i van države dok frka ne prođe.

Ne, problem Hrvatske nisu privilegije branitelja, problem su privilegije onih koji su izbjegli braniti državu. U svakoj drugoj zemlji, prvo bi se pitalo “gdje si bio te i te godine” a kod nas je to, eto, sramota pitati gdje si bio 91. Jer su pripadnici današnjih elita tada bili na sigurnom, pa ne žele da se o tome priča.

I upravo je tretman branitelja lakmus duha nacije koji je i doveo do masovnog iseljavanja i depresije, duh komplekstaštva, petokolonaštva, kmetovštine i nedostatka bilo kakvog samopouzdanja. To se i dalje potiče kroz medije, i tome treba stati na kraj. Jer, da je netko rekao da prednost pri zapošljavanju imaju, npr. pripadnici srpske manjine, budite sigurni ne samo da se u Saboru Fred ne bi bunio, nego da bi oni koji bi se bunili bili proglašeni ustašama, mrziteljima, i svime onim čime su Obersnel i slični zadnjih dana počastili inicijativu “Narod odlučuje” kad je postavljeno pitanje o privilegijama srpske manjine, primjerice da budu birani s dvadeset puta manje glasova u Sabor a imaju jednaka prava kao i svi ostali zastupnici. Da to uvedemo za branitelje, onda bi svakako Hrvatska izgledala drukčije.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr