Kad je Zlatko Hasanbegović nedugo nakon imenovanja za ministra kulture došao u Sabor s beogradskim tjednikom NIN pod rukom, mnogima nije bilo jasno kakvu poruku kome želi poslati. A uskoro je postalo jasno: poruka je bila upućena Anti Tomiću. Koji se, kako se kasnije pokazalo, iz nekog razloga nadao da nitko u Hrvatskoj neće pročitati bljuvotine koje je na račun demokratski izabrane vlade svoje zemlje prosuo u tjedniku zemlje u kojoj se krše sva demokratska pravila igre.
“Iako obično ne propuštam priliku za dobar pičvajz, a na nacionalističke gadove koji pljuju po partizanima sam specijalno alergičan, o novom ministru kulture se ne izjašnjavam. Učinit ću to samo ovdje, u beogradskim novinama, podalje od Hrvatske. Za početak, neobično će zvučati, osjećam stanovitu naklonost za toga retarda”, napisao je Tomić u tom broju NIN-a. Na stranu sad što je to laž jer mu se pružila prilika za dobar pičvajz kad su mu skinuli šešir s glave, pa je on, umjesto da odvali šljagu onom tko mu je skinuo šešir, tražio najstrožu osudu pičvajza od vlasti i HND-a.
Posebno degutantno u svemu je što je on hrvatskog ministra, muslimanske vjere, išao vrijeđati i napadati u antifašističkom Beogradu, gdje su na vlasti notorni četnici i apologeti genocida nad muslimanima u BIH. Kako god to kome zvučilo arhaično, to je autentični izdajnički čin: samo osobe bez ikakvog morala će ogovarati vlast svoje države u stranoj, otvoreno neprijateljski nastrojenoj državi. Ali vrhunac je u glasilu velikosrpskog (anti)fašizma, koje je bilo dio ratnohuškačke propagande devedesetih, izvrijeđati ministra svoje države, pa onda tražiti od istog tog ministra da “najstrože osudi” zbacivanje šešira s njegove glave, nešto prije toga! Ekstremno ljigav postupak: ako Tomić već grubo vrijeđa Hasanbegovića, i to ulizujući se onima koji bi i njega kao Vlaja i Hrvata i Hasanbegovića kao muslimana i Hrvata najradije objesili sred Terazija – srpskim četnicima, onda bi minimum dostojanstva bio ne tražiti da Hasanbegović stane u njegovu obranu u slučaju “šešir”!
Slučaj Ante Tomića podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu – ili javno napisanu – riječ. On je danas prvostupanjski, dakle nepravomoćno osuđen platiti bivšem ministru Hasanbegoviću 30.000 kuna jer ga je nazvao retardom, ustaškim klaunom, političkim minotaurom, ideološkim jednorogom, bijednikom i – tu se poskliznuo – maloumnim zagrebačkim muslimanom.
Postoji fama da su ljevičari inteligentni, kulturni, obrazovani i fini, a da su desničari krkani i glupani. Primjer Tomića i Hasanbegovića pokazuje da to nije uvijek tako, a usto pokazuje da su tužbe za „govor mržnje“ za kojima ratnici za socijalnu pravdu (pre)često posežu batina s dva kraja. Iako, doduše, deblji kraj batine pada na drugu stranu jer ljudi poput Hasanbegovića nerado posežu za takvim sredstvima, što je on lijepo objasnio na sudu:
„Bio bih zabrinut da mi stižu pohvale iz kruga koji me napada. No, ono što izdvaja ovaj tekst je jedna vrsta govora mržnje i pokušaj ljudske diskreditacije korištenjem pojmova. Do tada ni nakon toga nisam reagirao niti na jedan napis, nisam tužio novinare niti nakladnike niti ću to učiniti zbog aktualne Frljićeve predstave u kazalištu Kerempuhu, jer se ništa ne tiče mog osobnog integriteta. Demokratsko pravo svakoga je iznositi ocjene, ali uznemirujuće i bez presedana je bilo povezivanje političkog djelovanja sa mojom vjerskom pripadnošću“ rekao je na sudu Hasanbegović i time pokopao Tomića, koji je godinama nekažnjeno vrijeđao katolike po vjerskoj osnovi pa valjda zaboravio da to ne ide tako kad su druge vjere u pitanju.
Tomić, iako glumi nekakvog intelektualca koji kao piše za široke narodne mase, zapravo piše za one koji uživaju u primitivnim uvredama koje spušta na račun ideoloških protivnika jugoslavenstva, panslavizma, i „antifašističkih“ vrijednosti na tragu svojih sumještana, generala i narodnog heroja Veljka Kadijevića i autora zloglasne „Bijele knjige“ (popisa narodnih nepraijatelja, tj. hrvatskih nacionalista) Stipe Šuvara. Zapravo, čitajući Tomića često mi je padala na pamet heretička misao da on nije možda izvanbračno dijete iz tajne istospolne veze te dvojice, a onda sam se sjetio da sam homofob i da kao takav smatram da dva muškarca ne mogu imati zajedničko potomstvo.
Dobro, možda ne baš baš sumještana – Šuvar je iz Zagvozda, Kadijević iz Glavine Donje, a Tomić navodno iz Prološca, ali to je sve u krugu od nekoliko kilometara. Iako, kažu mi neki Vlaji koji inače tvrde da Tomić svojim „dejstvovanjem“ samo sramoti „pošten vlaški svit“, da je zapravo iz Glavine Donje ali glumi da je iz obližnje metropole Prološca. A valjda zato urbanost dokazuje šeširom.
Zlatko Hasanbegović pak uporno dokazuje koliko je intelektualno superioran onima koji ga uporno pokušavaju prikazati kao „slaboumnog zagrebačkog muslimana“. A to su isti licemjeri koji su, poput Vesne Pusić, devedesetih svoju stranku reklamirali šovinističkim TV spotovima u kojima su Hrvati iz BIH prikazivani kao paraziti, kriminalci i sirovine (ovih je dana jedan Hrvat porijekom iz BIH u Ženevi Hrvastku i te kako učinio ponosnom!) da bi pred dvije – tri godine postali najveći zagovornici masovne imigracije iz Afganistana u kojem je nepismenih oko 65% i sličnih država. Jer, tamo su sve doktori i inženjeri, a ovo iz Bosne su sve bauštelci i krkani i fuj.
No proanalizirajmo malo i Tomićev tekst.
“Dira me u srce slaboumnost ovoga zagrebačkog muslimana. Nakon Tuđmanovog dijeljenja Bosne, klanja u Ahmićima i hrvatskih konclogora za Bošnjake, čisto se sažalim nad ustaškim klaunom koji se trudi svidjeti onima koji ga preziru i iza leđa, potiho zovu balijom”.
Tomić je ovdje de facto nazvao balijom, samo u celofanu. Za takav izričaj u Njemačkoj ne bi dobio globu nego par godina robije.
No, dalje piše “Naša nova Vlada izgleda, neću pretjerati, kao neka meksička banda iz vesterna Serđa Leonea. Jedan je, na primjer, osuđivani nasilnik, koji je izvijestio lažnu adresu, a javno bi objavljivao popise nacionalnih izdajnika. Drugi je krao stiropor iz dućana građevinskog materijala. Treći je krao u bolnici koju je vodio. Onda imamo nekadašnju časnu sestru, katoličku redovnicu koja je liječila narkomane, prije nego se u jednoga, valjda izliječenog, zaljubila, napustila Crkvu i otišla s njim živjeti u Banjaluku. Jedan je potpredsjednik bivši špijun, a drugi je otišao iz sjemeništa da bi se upisao na Medicinski fakultet u Mostaru”.
Kako onda tek izgleda vlada Srbije? Jasno da Tomić nikad neće ni u hrvatskim ni beogradskim novinama napisati da je to vlada sačinjena od ratnih zločinaca i njihovih pomagača, te kriminalaca poput Vulina koji se vadio da mu je 200.000 eura koje nije znao objasniti poslala „tetka iz Kanade“ zaboravivši da bi takav iznos bio zabilježen. O inteligenciji jednog Dačića da se ne govori, spram njega i Maras djeluje kao osoba koja… pa, neću napisati da izbjegnem tužbu.
Kad bi koji Srbijanac tako u hrvatskim medijima pisao o vladi Srbije, vjerojatno bi u Beogradu ostao bez glave, a ne samo bez šešira. Ne zato jer svi Srbi vole Vučića, nego jer se prljavo rublje ne pere u tuđoj kući. Tako da je s nepravomoćnom kaznom od 30.000 kuna plus sudski troškovi dobro i prošao.
No, najzanimljivije je da je u tom tekstu Tomić napisao kako bi Hasanbegović, kao musliman, trebao biti antihrvatski raspoložen “zbog Ahmića”. Radi se, očito, o pokušaju Tomića da dodatno zavadi Hrvate i Bošnjake. A bi li onda Tomić i cijela bulumenta hrvatskih antifašista, slijedom iste logike, kao bar s tehničke strane Hrvati, trebali biti antisrpski raspoloženi zbog Vukovara, Dubrovnika, Broda, Osijeka, Vinkovaca, Ovčare, i tako dalje? Ako je on „slaboumni musliman“ jer je pristao biti ministar u „antimuslimanskoj“ HDZ-ovoj vladi, je li onda Tomić „slaboumni ustaša“ jer radi za srpski, antihrvastki tisak? I je li Pupovac „slaboumni četnik“, jer sjedi u „ustaškoj“ hrvatskoj, i to HDZ-ovoj vladi?
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
