Politički komentator i analitičar Žarko Puhovski je 26. lipnja 2017. u traktatu “Populizam je postmoderna verzija totalitarizma“, napisao: “Pripisivanje populizma desnici višestruko je promašeno (ponajprije na primjerima iz Latinske Amerike to je posve očito)“.
A prošlog je tjedna izjavio za Index: “Na kraju se pokaže da su svi trenutni populisti u Europi desničarski populisti, dok ljevičarskih populista nema, koliko god se o tome sada fantaziralo” – i u nastavku teksta populizam pripisuje isključivo političkoj desnici.
Koji Žarko Puhovski priča gluposti, onaj od preklani ili ovogodišnji? Da bismo to saznali moramo se malo pozabaviti samim pojmom populizma: Ljevica je danas uglavnom “antipopulistički” raspoložena – iako je populizam, što i sam Puhovski piše, pojam koji se izvorno u 19. stoljeću povezivao isključivo s lijevim politikama i strankama, pa se i populistička stranka u SAD-u na kraju “utopila” u Demokratskoj. Danas u Hrvatskoj imamo Živi zid, koji je izrazito populistička stranka, ali ne i desna, što demantira (ovogodišnjeg) Puhovskog.
Tko je zapravo populist?
Riječ “populizam” – u hrvatskom bi najbliži prijevod bio “narodnjaštvo” – je ušla u širu upotrebu u Hrvatskoj pred samo nekoliko godina, iako je u svijetu popularnom postala pedesetih godina prošlog stoljeća, kad se i dalje pretežno vezivala uz ljevičarske pokrete, i od onda se raširila nevjerojatnom brzinom. “Populist” je optužba od koje se političar ili novinar teško mogu braniti, jer sam pojam nema jedinstvenu i čvrstu definiciju, populist može biti svatko tko zastupa – ili tvrdi da zastupa – interese običnih ljudi naspram vladajućih elita koje vode društvo i dominiraju njime, kako političkih tako gospodarskih i intelektualnih.
No rijetko tko se pita, što bi bila suprotnost populistu? Demagog, elitist, ili prosvjetitelj? Je li populizam stvarno nešto loše ili samo etiketa koja se – poput “nacionalist”, “desničar”, “klerofašist”, jednostavno lijepi na čelo ljudima koje se želi diskreditirati bez da se pritom ulazi s njima u argumentiranu raspravu, i bez da se uopće ulazi u meritum stvari? Je li to samo jedan “buzzword” koji će, kao i brojni drugi u zadnjih tridesetak godina, nestati iz šire javne upotrebe jednako brzo kao što je u nju i ušao? I nije li i samo korištenje taktika poput diskvalifikacije neistomišljenika iz javne rasprave metodom etiketiranja, vid populizma? I je li uopće moguće biti popularan i dobivati izbore, a ne biti pritom nimalo populist?
Za početak, valja primijetiti da ljudi, zbog prirodne želje za prihvaćanjem u društvu, ali i pripadanjem gornjim slojevima društva, često na pojmove koji se koriste u medijima kao oznaka za one “neprosvijećene” – “rasist”, “ksenofob”, “desničar” reagiraju na način “ne, nisam ja takav”. Jer ne žele biti odbačeni od društva kao nemoralni i nedostojni: U prirodi ljudi je da svoj osobni moralni osjećaj podređuju moralu zajednice. Bar većine ljudi, naročito onih povodljivih, a svi su ljudi manje ili više povodoljivi.
Zato se na taj način, lijepljenjem etiketa kojima se onda daje negativna konotacija, lako i učinkovito manipulira ljudima. Pritom sve ono što je jučer predstavljalo nešto pozitivno i poželjno može preko noći postati neprihvatljivo i nepoželjno, kad se okolnosti promijene pa elite pronađu svoj interes u tome da podrže ono što su jučer sami zatirale. Primjerice, domoljublje, odnosno nacionalizam, koje je do nedavno promovirano kao najveća društvena vrijednost, u današnjem svijetu kad su elite globalizirane, i nisu više nacionalne, zvuči kao psovka jer se prikazuje kao nešto zaostalo, antiprogresivno.
Kad progresivno postane regresivno
U 19. je stoljeću nacionalizam smatran progresivnim, dok mu je suprotnost bio imperijalizam ili kolonijalizam. Danas mu je suprotnost globalizam, koji mnogi vide kao novi vid kolonijalizma i imperijalizma, i tko može reći da su posve u krivu? “Ne biti populist” bi u tom slučaju značilo stati na stranu globalizacije, koja svakako jest u velikoj mjeri neizbježna jer je isto tako dobrim dijelom produkt razvoja tehnologije i komunikacija. Naime, društvene promjene su gotovo uvijek produkt tehnoloških promjena ili promjena u okruženju, a ne nekog velikog prosvijećenja, moralnosti ili novih znanja o ljudima koja ranije nismo imali – pa tako diskvalificiranje naših predaka kao zaostalih katolibana, rasista, seksista i homofoba koji su sve to bili jer nisu bili dovoljno prosvijećeni i obrazovani pogrešno i više je produkt nerazumijevanja konteksta vremena u kom su oni živjeli, vrijednosti tog vremena i konkretnih socioekonomskih uvjeta koji su te vrijednosti oblikovali.
Smijemo li sve koji uočavaju sve one loše stvari koje globalizam donosi sa sobom jednostavno diskvalificirati kao “neprijatelje progresa”, “antiintelektualne”, “populiste”? Populizam se, kaže većina onih koji su ga pokušali definirati, uhvatiti bilo za glavu bilo za rep, temelji na stavu da su elite te koje su uzrokom toga što narod živ loše – a zadnjih godina i očito sve lošije, bar u razvijenim zemljama svijeta.
Tu stvari nisu jednostavne i jednoznačne. Sam Puhovski u gore spomenutom tekstu napominje kako se “populistički fantazam najbolje iskazuje baš kod poluobrazovanih pobornika” – pripisujući “poluobrazovanost” Ivici Šoli, što je i više nego tendenciozno uzev u obzir Šolin CV – i citira Ralpha Keyesa, koji kaže kako se u njegovoj analizi uvjeta u kojima laž socijalno funkcionira, nalazi i rečenica da je ljudima „to lakše lagati što su bolje obrazovani“.
To, bez da idemo u velike analize, nije točno – obrazovanom je čovjeku puno teže lagati nego neukom: Ako je lakše idiotskim “populističkim” idejama zaraziti mase “obrazovanih”, onih s diplomama sveučilišta, radikalizirati ih i fanatizirati – a nigdje danas nema toliko fanatizma, i to ljevičarskog, kao na kampusima američkih i općenito zapadnih sveučilišta – onda se moramo zapitati je li naš obrazovni sustav stvarno obrazovni, ili je to prvenstveno sustav indoktrinacije, koji ljudima ispire mozak i puni ga potom ideološkim besmislicama te pomno biranim činjenicama koje daju krivu sliku?
Primijenjena žrtvologija kao temelj određivanja istine
Zapravo, naš obrazovni zapadni sustav ima i te kako elemenata “populizma”. Teze kako su bijeli ljudi i njihov kolonijalizam krivi što se u Africi danas loše živi, kako su zli jer su oteli zemlju Indijancima, kako su žene, homoseksualci, imigranti i druge “ranjive skupine” žrtve opresije a bijeli kršćani opresori su školski primjer populizma u njegovoj malignoj formi, gdje se generalizira i negativne osobine pripisuju cijelim društvenim skupinama: Bijeli čovjek zao – crn čovjek žrtva, obiteljski čovjek zao – homoseksualac žrtva, muškarac zao – žena žrtva.
Zapravo, čitava ta filozofija današnje ljevice o “privilegiranim društvenim skupinama” i onim “ranjivim” nije samo školski primjer populizma, nego i bliska Hitlerovoj filozofiji kako su Židovi bogati i uspješni, a velik dio Nijemaca siromašan i potlačen, upravo zato jer su oni “privilegirani” i jer se “drže za sebe”. Nedavno je pak službeno proklamirana politika društvenih mreža poput Facebooka koja zabranjuje “bijelački separatizam”, odnosno politiku po kojoj bi se bijeli ljudi trebali držati za sebe i ne petljati se s ostalima, što ne samo da krši ljudsko pravo na udruživanje zajamčeno poveljom UN-a o ljudskim pravima – svačija je privatna stvar s kim će se družiti i kog će “diskriminirati” iz svog privatnog života – što rađa jednu heretičku ideju: Što bi bilo da je Hitler, umjesto da je Židove slao u pećice u Aushwitzu, jednostavno istima zabranio “Židovski sepratizam i supremacionizam?” Praktički im zabranio da budu nacionalna i vjerska zajednica? Bi li onda bio politički korektan, a pritom pokorio, asimilirao i time uništio Židove?
Je li onda populizam dobar ili loš? Ideologija ili jednostavno politička taktika da se pridobiju glasovi na izborima? Zacijelo ćemo se svi složiti – pa i Puhovski – da je nesporno da je praktički nemoguće dobiti bilo koje izbore bez određenog “podilaženja” narodu. Je li stati na stranu naroda, a protiv elita, što je najkraća definicija populizma, baš tako pogrešno? Ili je opasno podilaziti zabludama koje su često raširene u narodu?
Zdrav razum i isprazno intelektualiziranje
Da, u narodu nerijetko postoje zablude, i njima ne treba podilaziti, no u narodu postoji i zdrav razum, neokaljan ispraznim intelektualiziranjem i ideologiziranim konceptima koji su kroz povijest donijeli malo dobrog i puno nesreće. Ljevičarske politike su te koje su donijele totalitarizam, i još ga donose: Ljevica je ta, ne desnica, koja danas zastupa ideje o zabrani slobode govora, slobode udruživanja ako je po nekoj od osnova koja se njima ne dopada (nacionalnoj, rasnoj osim ako rasa nije crna, vjerskoj osim ako vjera nije Islam) i koja ide za tim da država kontrolira svačiji život i ponašanje, prilagođavajući ga društvenim vrijednostima koje ona smatra poželjnima – od masovne imigracije do promoviranja seksualnih sklonosti kao identitetskih politika (gdje pripadnost ovom ili onom plemenu dolazi dijelom i kao supstitut pripadnosti vjeri ili naciji).
To što ne treba podilaziti spomenutim zabludama ne znači da treba odbacivati narod kao kategoriju: Ljudi poput Puhovskog griješe kad smatraju da demokraciju treba obogatiti “liberalnim” vrijednostima i “moderirati” pridjevom “liberalna”- u stvarnosti bi trebalo pisati “totalitarna” – jer smatraju da puk nije uvijek kvalificiran iznaći najbolje rješenje za društvo. Naravno da nije, nije to niti bit demokracije: Bit je demokracije da odluke donose oni kojih se te odluke i tiču, da o zakonima odlučuju oni koji će po tim zakonima morati živjeti, a to je narod. Ako narod griješi, opet će imati vlast kakvu je sam izabrao, kakvu želi i zaslužuje: Tko onda može reći da griješi?
Narod može biti u krivu, ali mora imati pravo biti u krivu
Puhovski, naravno pita: “ako je moguće da sam u krivu, da su on i ona u krivu, da su oni i one u krivu, kako to da smo zajedno (kao puk koji se od svih nas sastoji) uvijek u pravu?”.
Ne, naravno da nismo, no to nije niti važno s aspekta demokracije. Puk nije uvijek u pravu, ali puk uvijek ima pravo odlučiti o sebi bez raznih demagoga i prosvjetitelja, puk ima pravo dobiti sve ideje i biti informiran i upoznat s onim što se nudi, a ne da mu se preko paradigme “lažnih vijesti” skrivaju jedne činjenice a nekritički i manipulativno guraju druge, poput jučerašnjeg teksta o tome kako su eto ilegalni imigranti iz Sirije zapravo spas za njemačko društvo i ekonomiju a ne teret (a sam tekst je hrpa manipulacija i izmišljotina, no njega zacijelo nitko neće proglasiti lažnom viješću). Puk samo ne treba trpjeti pritiske i ne treba biti izložen cenzuri i manipulaciji.
Bauk populizma se tako nadvio nad Europu, a elite – protiv kojih je uperen – su u panici. Jer populizam je uvijek uperen protiv elita. Samo je pitanje tko su elite? Trumpa se smatra populistom, a on je tipični predstavnik elite: Milijarder. Orban je isto razmjerno imućan. U čemu je kvaka? I zašto se populizam, koji se tradicionalno povezuje s ljevicom i njenim idejama da treba oteti bogatima da bi se dalo siromašnima, da će “redistribucija bogatstva” i uništenje elita te stvaranje egalitarnog društva riješiti problem siromaštva, odjednom pripisuje desnici?
Populizam je u Europi danas dijelom (ali nipošto ne isključivo kako Puhovski tvrdi!) “desničarskog” karaktera, ali samo kad se radi o naciolnim aspektima politike, dok populisti u ekonomskim pitanjima i dalje često zastupaju “lijeve”, antikapitalističke ideje.
Zašto desničarskog? Jer je uperen protiv elita, a vladajuće elite su danas “lijeve”: Ljevica danas apsolutno dominira obrazovnim sustavom, kontrolira mainstream medije, društvene mreže (desni mediji – lažne vijesti, lijevi mediji – čista istina, ideja je iza “provjere činjenica” na facebooku), milijarderi iz Silicijske doline su velikom većinom zadrti i često ekstremni ljevičari, kulturni marksisti, pa i gotovo svi vlasnici korporacija. Neki su to jer se to komercijalno više isplati, i jer se ne žele izlagati raznim bojkotima i pritiscima koje će ljevica vršiti na njihove kompanije ako ne prihvate njihovu “vjeru” – gay friendly ekofeminizam i slično.
Novi Jadnici
Danas su političke, poslovne, globalističke, medijske, intelektualne i sve druge elite svrstane negdje lijevo ili ekstremno lijevo. A narod instinktivno osjeća da su te elite svoju lojalnost narodu koji iz kog su proizašle zamijenile lojalnošću svojoj klasi, klasi bogatih i moćnih, klasi „ljudi iz Davosa“.
Oni žive u svom multikulti svijetu u kom njihova djeca idu u školu s djecom arapskih šeikova i crnih NBA igrača ili pjevača, koje plaćaju pedesetak tisuća dolara po godini i djetetu, i ne mogu i ne žele razumjeti zašto je “onima dolje”, koji žive okruženi namrgođenim bradatim tipovima s čakijama, takav problem prihvatiti multikulturalizam. Oni preziru narod, i narod prezire njih, i kad je jedan od lidera današnjih desnih “populističkih pokreta”, Steve Bannon, za “Žute prsluke” rekao kako su oni današnji “jadnici”, “Les miserables”, nije mogao bolje definirati stvar.
Elite padaju pod navalom “populizma”, njihove glave završavaju na giljotinama ili pod boljševičkim sabljama, kad lojalnost narodu koji ih je izrodio i omogućio im da budu elite zamijene lojalnošću svojoj kasti i klasi; tada populistički motivirani pokreti završavaju revolucijama poput Francuske revolucije ili Oktobarske revolucije. Narod instinktivno osjeća da to što on živi sve gore, ima neke veze s tim što elite žive sve bolje i sve su više odvojene od naroda kojeg zastupaju.
Današnje elite, koje su na vlast došle preko populističkih ideja i pokreta, uglavnom ljevičarske provenijencije, koji su se borili protiv tadašnjih vladajućih elita proglašavajući ih “klasnim neprijateljima” i buržujima, danas se boje populizma kao vrag tamjana jer su sad oni vlast: Danas je njihov sekularni “kler” u vidu raznih “aktivista” iz raznih NGO-a koji su preuzeli ulogu crkve taj koji određuje javni moral, ali za razliku od crkve nedodirljiv te izvan kritike; danas su oni ti koji su gornja klasa, crvena buržoazija. Oni stvarno bogati su se samo oportunistički prilagodili društvenoj klimi kako bi zaštitili bogatstvo. No nikakva borba protiv “populizma” neće spriječiti revolucije ako elite ostanu odvojene od naroda, ako budu promovirale politike koje su za narod štetne. Za nadati se je samo da će sve te revolucije biti mirne i preko izbora, poput onih u Mađarskoj ili SAD-u, jer u protivnom ćemo gledati reprizu Pariza u sve više gradova svijeta – i sa sve više nasilja.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
