Objavljivanje popisa nepoćudnih osoba, pritisak na novinare da ne pišu kritički o određenim politikama određenih političara, javne prozivke pojedinaca pa i cijelih grupa ljudi za “mržnju prema njemačkom narodu” – sve su to poznate stvari iz povijesti, iz perioda onog s brčićima, koji je pokrenuo rat koji je odveo u smrt dvadesetak milijuna ljudi, inicijalno kako bi zaštitio ugroženu njemačku manjinu u Češkoj, u Sudetima.
I kad bi danas netko u bilo gdje u svijetu radio takve stvari, svakako bi bio proglašen fašistom ili čak zakonski spriječen – osim u slučaju kad to radi Milorad Pupovac.
Popis narodnih neprijatelja
Popisi neprijatelja srpskog naroda nisu neka novost, i krajem osamdesetih se u sklopu priprema za rat prozivalo i žigosalo “neprijatelje srpskog naroda”, pri čemu su to s vremenom postali svi, pa se i jednom Šuvaru skandiralo da je ustaša. Tada se baratalo s terminima poput “Srbofobi”, no danas ima toliko raznih “foba” – homofoba, islamofoba, i drugih – da više ni Pupovac ne koristi taj termin.
Nisu Srbi tu jedini, od feministica, preko “antifa” do gay aktivista brojni su masovni pokreti koji agresivno proganjaju neistomišljenike, javno ih obilježavaju i sramote i etiketiraju ih kao ono što su zapravo oni sami. Oni to rade temeljem svoje u pravilu umišljene ugroženosti i uvijek traže nove ugroze: neki su ugroženi korištenjem osobnih zamjenica, neki kad vide “meme” žapca pepea na internetu, a Pupovac je ugrožen kad se spomene Oluja ili kad se negdje pojavi grb HOS-a s tri “neustavna” slova.
Prozvao je poimence brojne Hrvate za “poticanje na diskriminaciju prema Srbima, govor mržnje, pozive na nasilje, akte nasilja, govor netolerancije i historijski revizionizam”naročito prozvao “ultrakonzervativne krugove” i “desničare”, a pronašao je i “11 fizičkih napada na pripadnike srpske zajednice u Hrvatskoj ili srpske državljane”, 17 devastacija antifašističkih spomenika, 30 oštećenja objekata u vlasništvu Srba, uglavnom srpskih pravoslavnih crkava, te najmanje 107 uvreda i prijetnji upućenih na račun Srba, najčešće članovima SNV-a i tjednika Novosti. O uvredama kojima su Hrvati neprestano izloženi sa stranica njegovih novina nije rekao ništa.
Priče i pričice kao dokazi
> Kako se Pupovac nekoliko dana nakon ratifikacije IK pretvorio u velikog branitelja Hrvata?
Na koji način točno su Srbi ugroženi? Evo par primjera iz biltena:”Prišla nam je grupa od neka tri, četiri čovjeka od 40-ak godina. Vidno alkoholizirani počeli su nam psovati ‘majku četničku’ i govorili ‘kako nas nije sramota dolaziti u Zagreb’. Žena i ja smo se samo pogledali, šutjeli smo. Što ćemo, tu su nam bila mala djeca. Sačekali smo da se izdivljaju, to je trajalo, onako, neko vrijeme i onda su otišli uz poruku da će, ako se vratimo, srediti i nas i djecu”, prisjetio se Dušan Kovačević, direktor novosadskog festivala Exit, svog posjeta Zagrebu. Opisani događaj dogodio se sredinom februara 2017. godine, u mjesecu kada su na ulicama Vukovara osvanule naljepnice kojima se poziva na vješanje Srba i kada su članovi ekstremno desne Autohtone – Hrvatske stranke prava (A-HSP)”.
To je, jasno, anegdota – događaj očito nije nigdje nikom prijavljen kao ni Lekovićevi “šarafi”. Pa iako je moguće da se tako i zbilo, iako ne i vjerojatno jer u Zagrebu odavno nitko ne psuje Srbima mater četničku (a i nikom uostalom ne piše na čelu da je Srbin) to ostaje na rekla-kazala.
Drugi tipičan primjer – Mural s likom ustaškog vojnika i natpisom “Naša Oluja nikada ne prestaje” 2017. je godine iscrtan na jednoj stambenoj zgradi u zadarskom kvartu Bulevar. Dio gradskih vijećnika zbog toga je tražio očitovanje gradonačelnika Branka Dukića (HDZ), na što im je ovaj sugerirao da se obrate njegovim autorima, navijačkoj skupini Tornado, i dodao da se on “ograđuje od svih totalitarnih režima, ali da tamo ne piše da je to ustaša, fašist ili četnik”.
Po čemu je Pupovac odlučio da je hrvatski vojnik iz Oluje ustaša isto ostaje nejasno, ako isti nije imao iscrtan ustaško znakovlje, a ne spominje se da jest. Osim ako Pupovcu hrvatski vojnici iz Oluje nisu generalno ustaše, i ako mu svako spominjanje Oluje nije ustaštvo.
Ako neprijateljstvo prema Srbima postoji, neka Pupovac poradi na uklanjanju uzroka!
Kad se sve sabere, Pupovac priča o porastu neprijateljstva prema Srbima kao da je to nešto što se događa iz obijesti i bez razloga, ako se uopće događa, a ne zato jer razni Vulini i Vučići s kojima se on slizao otvoreno četnikuju po Hrvatskoj, a Šešelj po Srbiji, i čak zapravo niti ne dokazuje da se to događa već priča priče. Pupovac je lani rekao da bi volio da Srbi u Hrvatskoj imaju jednaka prava kao Hrvati u Srbiji, a nedavno je srpska premijerka “hrvatskih korijena” rekla da misli da ne bi bilo dobro da Hrvati dobiju jednog svog predstavnika u parlamentu Srbije; s druge strane, proziva kao proustašku inicijativu Narod odlučuje koja ni na koji način ne umanjuje prava nacionalne manjine koju iskorištava, ali umanjuje njegova prava da za svoj račun i svoj interes trguje glasovima te manjine. To ujedno smatra neviđenim ustašlukom.
> Prijetnje Hrvatima: Dužnosnica SRS-a nazvala Žigmanova ustašom, reakcija nema
On na stranicama svoje udruge SNV ima rubriku o ratnim zločinima nad Srbima, ali ni riječi o ratnim zločinima Srba ili, kad smo kod toga, o tome kako je do rata koji je za njega “građanski” uopće došlo. On dovodi u pitanje politička prava Srba u Hrvatskoj koja su veća nego prava igdje ikoje manjine meni poznate u Europi, dok istovremeno Šešelj divlja po Srbiji i protjeruje malobrojne preostale Hrvate iz Hrtkovaca – to je nešto što se njega ne tiče! Čak i kad je sam bio izložen četnikovanju Voje Šešelja, nije ga jasno osudio nego je govorio o međunacionalnim odnosima za koje to nije dobro i pokušao iznivelirati krivicu!
> Evo što kaže Pupovac treba li se Vučić ispričati za svoj govor iz 1995. u Glini?
A kad bi Pupovac rekao jednu riječ protiv Šešelja i njegovog divljanja po Hrtkovcima, ili protiv Vulinovih četnikovanja po Hrvatskoj, ja sam siguran da bi to napravilo više za Srbe u Hrvatskoj nego sve ono što je on poduzeo, kao lider Srba u Hrvatskoj, od rata na ovamo! Zapravo, većina toga je bila kontraproduktivna, kao što je za međunacionalne odnose u Hrvatskoj kontraproduktivno njegovo stalno prozivanje Hrvata kao “ustaša” bez imalo samokritičnosti, i bez imalo svijesti da bi prava Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji trebala biti vezana, kako je običaj u drugim zemljama, pravilom reciprociteta.
Reciprocitet kao princip kojeg treba poštivati
Mi smo svjedočili tihom nestanku Hrvata iz Vojvodine, koje se zastrašuje i stvarno protjeruje, dok se istovremeno izbjegle Srbe u Oluji – izbjegle, ne protjerane, jer nije bilo nikakvog dodira između njih i hrvatskih snaga niti Hrvata kad su krenuli 1995. u tzv. “traktorijadu” – i dalje proglašava u cijelosti posve nedužnim žrtvama, kao da Oluji ništa nije prethodilo, kao da je HV iz čista mira napala srpsku nejač koja je mirno živjela u Kninu i nikog nije dirala! A ne kao da je ta akcija bila epilog jednog ekstremno krvavog osvajačkog rata, kojeg je pokrenuo Sloba i u kojem su Srbi iz okupiranih dijelova gotovo bezrezervno i svesrdno sudjelovali! Zar je to moglo proći bez reperkusija na međunacionalne odnose u Hrvatskoj?!
Upravo na primjeru Srbije i Miloševićevog režima smo naučili, na vlastitoj koži, da kad netko počne puno pričati o svojoj ugroženosti, i kad jasno odredi lica, imena i prezimena onih koji ga “ugrožavaju”, idući je korak izravni napad na njih, jer tada je to, je li, “legitimna samoobrana”. Oni su samo preduhitrili zle ljude koji ih namjeravaju napasti! Pitanje je što iduće namjerava Pupovac sa srbomrscima, ustašama, srbofobima i “ultrakonzervativcima” koje je pobrojao u svom biltenu. Jer, uvijek sve počinje javnim sramoćenjem i difamacijom, te upiranjem prstom u cijelu u ovom slučaju većinsku zajednicu, a nastavak je vjerojatno taj da će oni koje je Pupovac prozvao morati nositi neke oznake na odjeći, ili traku oko rukava da ih se na ulici može prepoznati. Uostalom nešto slično je i važilo za Hrvate u RSK, na što se Pupovac nikad nije osvrnuo: čudnom revizijom povijesti, antifašisti su i dalje Srbi (četnici i partizani jednako), a Hrvati koji su branili zemlju u DR “fašisti”.
Pupovčeva politika zapravo i nije ništa drugo nego nastavak Miloševićevog fašizma drugim sredstvima; u konačnici, radi se o borbi protiv ustaša, izmišljenih ili stvarnih, i o borbi socijalističke “ljevice” protiv sila mraka oličenih u “desničarima i konzervativcima”. No da se vratimo na paralelu s početka: i Churchill i De Gaulle su bili vrlo, vrlo, konzervativni i jako, jako desno. “Progresivni” su bili oni s druge strane.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa