Treba li onima koji očajnički traže pažnju okoline, pa pribjegavaju provokacijama, pridavati pažnju? Pedagoški priručnici za malu djecu kažu da razmaženo derište, kad ima tantrume i baca se po podu kad nije dobilo nešto što želi, treba apsolutno odignorirati. Zato neki smatraju da jednako treba postupiti s Blagonićem, koji se na facebooku ponaša kao odrasla varijanta razmaženog derišta.
No, odrasle ljude ne treba ignorirati, jer se od odraslih ljudi očekuje da su do neke mjere odgojeni, bar oni kojima se dozvoljava izlazak u javni prostor, medije i ostalo, u protivnom cijela zajednica trpi ogromne štete na svim područjima. Očekuje se da se mogu kontrolirati, i da razumiju i poštuju pravila ponašanja u civiliziranom svijetu. Ne mislim pritom na izmišljenu “političku korektnost” koja je dvolična i neprincipijelna u svojoj srži, nego na dobri, stari, kućni odgoj koji vam ne dozvoljava da napišete nešto poput: “Zna li netko Dal je kolindinim protokolom danas predviđeno pušenje ili j***e?”. Ili, “Sad kad ih još Kolinda sve po***e u svlačionici”.
Dakle, ne samo što djelatnik HAZU, državni službenik na plaći poreznih obveznika blati čelnicu države, što je za trenutni otkaz u bilo kojoj državi, nego je taj doktor znanosti efektivno nepismen! Bar ako je suditi po statusima.
Izgleda da je lakše izvesti “antifašista” iz šume nego šumu iz “antifašista”: Ovakav krkanluk i primtivizam se rijetko viđao i kod vrlo živopisnih tipova koji su obilježili tranziciju u Hrvatskoj. Iako je jasno da je njegov cilj bio provocirati kako bi privukao pažnju na svog voljenog i jedinog sebe, ovaj nesuđeni Ken hrvatskog LGBTQ-itd pokreta je time razotkrio do kraja licemjerje svoj političke opcije, koja histerično vrišti “seksizam” i na najbezazleniju primjedbu danu na neku od feminacističkih utopijskih ideja.
Zapravo, čak i u 19. stoljeću, koje je za razliku od ovog našeg bilo prilično civilizirano, se jako pazilo na nedolično ponašanje među članovima akademske zajednice, pa je veliko pitanje bi li prije 200 godina Sveučilište na neki način sankcioniralo Blagonića, koji se diči titulom dr. (etnolog). Za piljarice i pijane kmetove je bilo normalno da se tako ponašaju i to im se toleriralo, ali nekom s doktorskom titulom se takvi krkanluci nisu tolerirali i povlačili su za sobom ekskomunikaciju iz akademske zajednice.
Što intelektulaca u Hrvatskoj čini intelektualcem?
Sandi Blagonić je svojevremeno, pred desetak godina, bio kolumnist čitanog portala što mu je bio kanal za provociranje normalnog svijeta, a kasnije je postao rado viđen gost na HRT-u gdje su ga pozivali kao stručnjaka za sve i sve ostalo. Kao i Indexov Gordan Duhaček, svoje kompetencije u svim područjima znanosti i života temeljio je na homoseksualnosti i pokazivanju mržnje prema Hrvatima. Kod Duhačeka kompetencijama treba dodati i to što je Sarajlija, što kod onih koji romantično gledaju na Sarajevo kao na melting pot bivše Jugoslavije i simbol tolerancije stvara poseban dojam poštovanja (iako je u stvarnosti Sarajevo sve prije nego grad tolerancije).
S vremenom je polako nestao s ekrana, vjerojatno jer je ljudima jednostavno dojadilo da se svako malo uprizori sa svojim osmjehom američkog prodavača rabljenih auta i s lijevo-liberalnim prenemaganjima, uz teze koje su štreberske, predvidljive i isfurane još tamo negdje 68.
No takvo provociranje i grubo vrijeđanje u nakani da se izazove ikakva reakcija koja će onda poslužiti za optuživanje onih koji, s pravom, reagiraju na uvrede kako bi ih se onda moglo optužiti da su “netolerantni” nije specijalitet samo lepog Sandija, to je zapravo vrlo rašireno među tzv. hrvatskim intelektualcima, za koje je ovo svjetsko prvenstvo fenomenalan lakmus papir: svi hejteri su sad izašli iz ormara, svi oni sad pišu, samo na malo finiji način, ono što srpski četnički tisak otvoreno govori. Tamo gdje Vučićev Informer i Kurir psuju Hrvatima mater ustašku, hrvatski intelektualci palamude o “ugroženom Srbinu Subašiću”, ustaškim dresovima (u reprezentaciji NDH su inače imale crvene dresove i bijele hlačice, ne crne!). Dežulović iz Beograda piše, maliciozno i zavidno, kako Hrvati ne znaju slaviti svoje pobjede: No zato oni jako dobro znaju slaviti svoje poraze.
Samomrzeći Hrvati
Duhaček pak u Indexu radi socio-filozofsku analizu navijačke pjesme, što je smisleno koliko i pisati filmsku kritiku niskobužetnog porno-filma, i veleumno zaključuje kako je laž svojstvena nacionalističkom diskursu jer Hrvati pjevaju “Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta” a u biti nismo nikad bili prvaci svijeta. Valjda bi navijači trebali pjevati “Neka pati koga smeta, Hrvatska je viceprvak svijeta?” Navijačke pjesme su svugdje u svijetu iste, svrha im je ohrabrenje, ali eto čovjek je iz toga izvukao duboke zaključke o stanju hrvatskog društva.
Svi ti intelektualci, kojima svakako treba pribrojiti Tomića, Juricu Pavičića, i broje druge ogorčene i razočarane uspjehom Hrvatske u bilo čemu, imaju zajedničku osobinu – svi su oni samomrzeći Hrvati, pandani onom što je Theodor Lessing 1930., na vrhuncu antisemitizma u Europi, nazvao Der Jüdische Selbsthass, što je pojam koji se rabio za osobe židovskog podrijetla koje gaje antižidovske osjećaje ili čak sudjeluju u progonima Židova. Eklatantan primjer je bio Roy Cohn, homoseksualni Židov koji se istaknuo progonima Židova i homoseksualaca u eri Makartizma.
Kao što se neki Židovi nisu naročito ugodno osjećali u svojoj židovskoj koži tridesetih godina prošlog stoljeća, tako se brojni Hrvati nisu najugodnije osjećali u svojoj hrvatskoj koži stoljećima, jer se smatralo da biti Hrvat, kako se govorilo, “Nije greh ali je sramota”.
Uglavnom, kao što su samomrzeći Židovi bili ne samo protivnici postojanja izraelske države, nego prvenstveno “dvorski Židovi” koji su davali legitimitet klevetanju Židova u svojem nastojanju da se dodvore svojim gospodarima, tako i samomrzeći Hrvati pokušavaju dati legitimitet svim neprijateljima Hrvatske i Hrvata klevetanjem sunarodnjaka kod bivših kolonijalnih gospodara Hrvatske, kako bi na račun tih sunarodnjaka dobili kakav keksić ili sitnu materijalnu korist od gazda.
A što je Sandi napravio za Hrvatsku pa da smije pitati što imamo od nogometa?
Sandi je samo najzorniji primjer, on se otvoreno hvalio kako će difamirati i blatiti Hrvatsku u francuskom tisku pred utakmicu, gadio hrvatsku reprezentaciju koja je za promociju ove zemlje u mjesec dana napravila više nego svi homoseksualci i intelektualci za zadnjih sto. Zapravo, oni su, ako ćemo iskreno, radili u suprotnom smjeru. Zašto? Blagonić to objašnjava na jednostavan način:
Djetinja zavist i zloba? Kompleksi maloga Hrvata? Hrvatski legendarni jal? Što god, u antihrvatima, onima koji preziru sve hrvatsko a rodom su Hrvati, su sabrane sve najlošije karakterne osobine Hrvata: možda odatle i taj samoprijezir.
No činjenica je da je u Hrvatskoj oduvijek važilo: što ste veći seronja, što ste više antiprotivni, što ste više “partibrejker” i što više drugima kvarite veselje i radost i nabijate komplekse, rušite samopouzdanje, uništavate izglede za budućnost njih i njihove djece, što ste više destruktivni, kompleksaš, to više slovite za “intelektualca”. Jer intelektualci su, misli prosječan balkanski kmet, drukčiji, ne razmišlja kao mi i zato je jako pametan. Zato inelektualac u Hrvata uvijek mora biti “antiprotivan” da bi bio intelektualcem.
Pritom je posve nebitno je li i obrazovan, važno je samo da se zna koristiti tuđicama, izrazima koje prosječan čitatelj ne razumije, i kompleksnim stilskim figurama.
Seksizam i ksenofobija kod regresivne ljevice
No vratimo se Blagoniću kao arhetipskom takvom intelektualcu. On se zgraža nad seksizmom, ali daje izjave koje ni “Rođo” Spajić nije davao ni privatno, kamoli javno, ni u svojim najboljim danima. On je za imigraciju i protiv ksenofobije, ali kad se spomenu Dalić, Ćiro Blažević, nogometaši… onda su to “Bosančine”. Kao i seksizam, tako je i ksenofobija hrvatskog intelektualca u razini prosječnog brđanina iz pasivnih krajeva, no bolje prikrivena i ciljana na drugu skupinu. Ipak, u trenucima kad bol zbog novopronađenog hrvatskog zajedništva oko reprezentacije postane prejaka, a njeni uspjesi počinje rađati sumnju u općeprihvaćenu “nesposobnost” Hrvata da od svoje zemlje naprave nešto bolje od ovog što imamo, kao što su vojni uspjesi devedesetih odagnali stare hrvatske komplekse koje su im Srbi cijelo stoljeće nabijali, da “ne umeju da ratuju”, oni izlaze iz svojih ormara, i prikazuju se onakvima kakvi stvarno jesu: sitne duše, maligni i pokvareni.
Blagonić čak kao “intelektualac” s doktoratom pada na razinu trolanja “a što ja imam od uspjeha reprezentacije”, što je stara udbaška mantra. Što on ima? Što i svi mi: promociju države vrijednu stotine milijuna eura, a možda i milijarde, bolji image zemlje koji znači i bolji plasman usluga i proizvoda i više i kvalitetnijih turista. Što mi imamo od Sandija Blagonića?
Baš ništa. Osim što plaću prima iz proračuna države koju mrzi i od poreznih obveznika koje prezire.
Kukavički čin brisanja
No najgora stvar dolazi tek na kraju. Blagonić je, žedan popularnosti, svoje stranice na facebooku držao posve otvorenima, kako bi isprovocirao što više ljudi, i stekao veću publiku. No kad je stvar eksplodirala u lice, kad su se njegove gadarije proširile internetom, on je kukavički odlučio pobrisati sve svoje statuse, vjerojatno u strahu za radno mjesto, jer se puno ljudi žalilo njegovom poslodavcu, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, na neprimjereno ponašanje na mreži.
Od ozbiljnog intelektualca se oduvijek očekivalo da stoji iza svojih istupa u javnom prostoru. Čin brisanja statusa je jednostavno kukavički, no što bi se drugo od takvog tipa i očekivalo? Kukavica bio devedesetih, kukavica ostao, s tim da je sad dokazao i da je običan primitivac, puno gori od onih protiv kojih se navodno bori.
A taj isti Blagonić, da vic bude bolji, jedan od koautora T-comovog e-bontona, odnosno pravila lijepog ponašanja na društvenim mrežama. Uskoro će biti objavljeno tiskano izdanje!
Zabrinuti se međutim ne treba toliko zbog Blagonića, nego zbog tisuća i tisuća ljudi koji gutaju njegove i njegovih drugova nebuloze kao sveto pismo. Zbog tisuća i tisuća ljudi koji ga smatraju intelektualcem, i moralnom vertikalom. A to je razlog za i te kakvu zabrinutost u vezi budućnosti Hrvatske. Jer, takvi intelektualci su nas do ovdje zapravo i doveli. Oni kroje javni diskurs.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
