Da je Helenca Pirnat Dragičević, pravobraniteljica za djecu, u kazalištu Gavella nazočila predstavi „Hotel Zagorje“ s pravom bi se mogla uputiti u najbližu policijsku postaju i zatražiti uhićenje svećenika Juranića, čije se prezime spominje u predstavi, zbog seksualnog nasilja nad djevojčicom. Dramska radnja opisuje svećenika kako on trinaestogodišnju djevojčicu hvata za grudi i miluje joj druge dijelove tijela. Ako pravobraniteljica ne bi uspjela zapamtiti prezime svećenika, koji se spominje u predstavi, lako je dostupan podatak koji je svećenik u vrijeme odvijanja radnje u prognaničkom centru u Kumrovcu bio pastoralno angažiran. U tom smislu možemo i mi pomoći: svećenik Milan Juranić je danas župnik u Zagorskim Selima pored Tuhlja, hvaljen i poštovan među svojim vjernicima.
Predstavu „Hotel Zagorje“ autorski potpisuju Anica Tomić i Jelena Kovačić. Radnja predstave se temelji na romanu Ivane Bodrožić: „Hotel Zagorje“, u kojemu ona, kao djevojčica niže svoja sjećanja na svoj prognanički boravak u nekadašnjoj političkoj školi u Kumrovcu. Sama predstava uprizoruje osam sekvenci iz te knjige. Predstava je dobila Nagradu hrvatskoga glumišta za 2020.g., kao najbolja dramska predstava u cjelini, što znači da je proglašena najboljom predstavom protekle sezone. Uz to je redateljica predstave Anica Tomić nagrađena za najbolje redateljsko ostvarenje protekle kazališna sezone.
No ono kako je Bodrožićka u svojoj knjizi opisala svećenika Juranića i ono što je uprizoreno u predstavi značajno se razlikuje. Valja reći da Bodrožićka u svojoj knjizi sva svoja prognanička iskustva i sve osobe koje spominje opisuje ironično i s porugom. Okolno stanovništvo naziva Pajcekima, domaće stanovništvo koje je povremeno ugošćavalo djecu iz tog prognaničkog doma u Kumrovcu opisuje s porugom, bez trunka empatije. U romanu ništa bolje nisu prošli ni drugi koji su radili u domu i skrbili za prognanike. Slijedom toga predmet njene poruge je i njen tadašnji vjeroučitelj Juranić. A evo i citata iz same knjige (str. 50. i 51.) , temeljem kojeg je uprizoreno opisano ponašanje katehete Juranića: „Nitko od nas nije mislio da će pasti iz vjeronauka, ali strah i neizvjesnost koju je Juranić, uz Božju pomoć, širio oko sebe bila je tako velika da su neki doslovno drhtali pred njim. Nekad bi vodio ture đaka na izlete u Mariju Bistricu i tada, rijetko dobro raspoložen, posjeo bi neku od curica s pletenicama do struka sebi u krilo. Njoj bi se obrazi zarumenili i cijelim putem ne bi progovorila ništa, nego bi samo gledala u pod.
Činilo nam se da mrzi Vukovarce, premda nismo imali poseban tretman, ali već navikli na neprijatelja stalno smo vrebali znakove. Prema nama je bio jednako posprdan kao i prema drugima samo s drugačijim pitanjima. – Šta je Vukovarci, je l znate vi kako se čisti štala? – a onda bi sam odgovorio:- Prefini ste vi za to, ali ovi seljačići su bliži Bogu jer je i Isus spavao u štali, a ne u hotelu – grohotom se smijao.“
S obzirom na to da je autorica knjige i sama surađivala u oblikovanju predstave bilo bi od nje časno da se zauzela za istinu, da se zauzela da se svećeniku koji se izrijekom spominje u knjizi i predstavi, ne pripisuje zlodjelo kojega nije činio.
Ovako ispada, sasvim nepotrebno, da predstava lažnim prikazom njegovog ponašanja nasrće na njegovo osobno dostojanstvo te se svrstava u protucrkvenu kampanju, koju, kako smo već navikli, provodi dio naših medija.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
