Iz golemog nacionalnog potencijala kojemu smo svjedočili proteklih nekoliko dana, pa i danas iz Vukovara, puno ljudi će izvući zaključak da se u Hrvatskoj nešto pronacionalno i samosvjesno događa. Stotine tisuća ljudi, ne samo u koloni u Vukovaru, nego i u svim kolonama sjećanja na događaje od nazad dvadeset i pet godina, jasan su znak sentimentalnog odnosa hrvatskog naroda prema svojoj prošlosti i danima žrtve, ali i ponosa i slave.
Televizijski izvještaji bili su prepuni svjedočanstava, relevantnih informacija, nizale su se slike sjećanja na događaje kojima je današnja Hrvatska svjedočila. Kolona sjećanja u Münchenu, tisuće mladića i djevojaka, vrlo vjerojatno stotine tribina, misa, sličnih događaja diljem cijeloga svijeta, jasno ukazuju da se hrvatski narod nije emotivno i identitetski nimalo odmakao od svojih neposrednih sjećanja, te da je memorija – živa.
Identitetska i nacionalna memorija. I da taj narod živi i postoji kao jedna identitetska cjelina.
Je li to dovoljan znak da se Hrvatska usmjerava u pravcu samosvjesne nacije, samosvjesnog društva, samosvjesne države koja i ima najvažniju ulogu u usmjeravanju naroda i društva u tom pravcu, ili je moguće da kao i puno puta, vanjski znaci i realno raspoloženje ljudi dobije drugačiji predznak, pa i posve suprotne sadržaje?
Bojim se da je ovo drugo moguće, upravo zbog toga što taj cjeloviti hrvatski narod isključivo na obilježju žrtve živi i postoji kao jedna cjelina, ali ne postoji kao politička, a pogotovo kao državna cjelina. A to nije dobro.
Evo zašto.
Ako se potencijal stotina tisuća ljudi koji su koračali ulicama Vukovara, natopljenim krvlju heroja obrane Hrvatske, ne Grada kako se sve češće i sve opasnije može protumačiti u relevantnoj javnosti, usmjeri u načelo veličanja žrtve, ako strahote koje su živi ljudi i svjedoci tada doživjeli postanu pretežite i temeljno načelo identiteta novih generacija, onda će ovaj potencijal ostati neiskorišten i biti će vrlo podložan utjecajima posve drugačijih javnih dominantnih namjera. I čak postati u jednome trenutku realna platforma novoga uništavanja Hrvatske i nekoga novog epskoga žrtvovanja. Na sve se ljudi naviknu, a najopasnija je navika na status žrtve. Ne treba nikada, ni u jednome trenutku smetnuti s uma da je mirna reintegracija Podunavlja, a potom i slijed državnih politika, zapravo bila između svega dobroga i pozitivnoga i svojevrsna legalizacija zločinačke politike u Vukovaru i u Hrvatskoj u cjelini.
Ako je to tada moralo biti, ne smije niti mora ostati tako danas. Zbog toga je usmjeravanje pozornosti na sam Vukovar, a još uže na Ovčaru ili Velepromet danas, zapravo i potencijalna opasnost da se u jednome povijesnom odmaku agresija na Hrvatsku i obrana zemlje i naroda, svede na te lokalitete, da se usmjeri pozornost na jedan ili tri dana, nacionalna memorija na strahote koje su ljudi doživjeli na tim lokacijama, a istovremeno dopusti stvaranje i razvoj platforme zaborava nad onim što je sama bit tih stradanja, pogotovo na tim lokalitetima. A bit je da je to sve zajedno bila brutalna i smrtonosna srpska agresija na ukupan hrvatski narod i namjeru stvaranja slobodne hrvatske države.
U Vukovaru se zbog toga ratovalo, a ne zbog obrane Grada pred nekim, kako vrijeme odmiče, sve slabije identificiranim divljacima ili kako ih Pupovac naziva „bezumnicima“ očito namjeravajući amnestirati um koji je vodio te bezumnike, koji su u jednome trenutku navalili iskaliti svoju zloću na tom Gradu.
U Vukovaru se ne može odati počast herojima Vukovara, ako se uz svaku zapaljenu svijeću ili položeni vijenac, ako se iznad svakoga križa, istodobno ne bude mislilo, znalo i govorilo da je upravo u tim trenutcima cijela Hrvatska gorila pod udarom istoga političkog uma i Pupovčevih „bezumnika“.
Iza agresije, pa i iza svih tih zločina stajao je stoljetni plan, vrlo precizan scenarij s jasno određenim nositeljima, nadležnostima, pri čemu se raspon nositelja kretao od umnika u bijelim rukavicama, ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu, ali i u svim relevantnim prijestolnicama svijeta, preko zapovjednika srpske vojske, do njenih ekspozitura na terenu, od operativnih zapovjednika tadašnje JNA do vođa četničkih bandi koje su u svemu tome sudjelovale. Ništa, baš ništa se nije događalo mimo plana i bez jedinstvenoga cilja. I, upravo zbog toga nikome tko je u tome sudjelovao, a pogotovo sugovornicima za europskim i svjetskim stolovima danas, koji su propustom bili sudionici, ne smije se dopustiti zaborav i prelazak preko takvoga zla. Mora se svakoga suočiti s istinom.
Usmjeravanje nacionalne energije u pravcu veličanja žrtve ne nudi aktivan odnos naroda prema svojoj prošlosti, pri čemu to aktivan prema prošlosti znači samo i jedno. Preuzimanje danas i sutra sudbine u svoje ruke. Na statusu, i iz statusa žrtve nikada nitko nije uspio stvoriti razvojnu nacionalnu ili čak osobnu, ljudsku, životnu platformu, niti je žrtva i identifikacija sa žrtvom mogla biti identitetski temelj nove samosvijesti, novoga duha i stvaralaštva.
Za žrtvama se plače oduvijek.
Poistovjećivanje sa žrtvom, a ne primjećujući ili ne afirmirajući prije svega činjenicu da su u Vukovaru, Borovu naselju i na svim mogućim ratištima tada zapravo žrtvama postali, prije svega heroji obrane svoje zemlje i svoga naroda, vodi u navikavanje na poziciju žrtve. I stvara intelektualnu i emotivnu otpornost prema tom stanju, a to nije prirodno. Novim generacijama i njihovim kreativnim potencijalima nužno je ponuditi junaštvo, nesebičnost, herojstvo kao uzor, a ne stradanje kao identitet i ishodište stvaranja novih društvenih i nacionalnih standarda i pravaca.
Svako suvremeno ishodište koje se isključivo temelji na poziciji ili svojevrsnoj političkoj eskploataciji statusa žrtve, s vremenom ili razvije agresivni i negativistički odnos zajednice ili naroda prema drugim narodima i ljudima, kao kod Srba recimo, ili umrtvljuje nacionalne i ljudske potencijale, prilagođavajući ih na defetistički i defanzivni način novome žrtvovanju. Žrtvovanje samo po sebi nije proaktivno stajalište samosvjesnog društva i naroda, i ne smije biti načelo funkcioniranja i postojanja jednoga društva ili naroda.
Da postoji realna opasnost od usmjeravanja hrvatskoga naroda prema nekakvoj žrtvoslovnoj identifikaciji više je nego vidljivo. Usprkos tome što u Hrvatskoj između referentnih nacionalnih politika nema ni elementarnoga suglasja oko temeljnih vrednota hrvatskoga naroda i prije svega državnih politika, oko statusa žrtve Vukovara, Ovčare, Škabrnje ili strahota u Veleprometu, praktično nema nesuglasja.
Svi se i u medijima, ako izuzmemo tu i tamo ružne i provokativne incidente u opskurnim glasilima, natječu u veličanju žrtve, svi su otvorili svoje stranice tragičnim uspomenama, sjećanjima, svima su puna usta – stradanja. Jer, nemoguće ga je osporiti, s obzirom da se to stradanje dogodilo pred televizijskim kamerama cijeloga svijeta, pa se to ni najpodmukliji prevaranti ne usuđuju uraditi.
A nije im ni isplativo, jer i prevaranti, u ovome slučaju jako osmišljene političke platforme, među kojima je regionalistička i neojugoslavenska u Hrvatskoj, te ona velikosrpska i u Hrvatskoj i u Srbiji, nastoje upravo svoje nedjelo i realnu tragediju iskoristiti za novo modeliranja javnosti i stvaranje javnoga diskursa, koji će jednoga dana potpuno relativizirati činjenicu da su upravo te platforme bile temelj za zločine koji su – proizveli toliku tragediju i žrtvu.
Hrvatska državna politika mora prepoznati tu opasnost, jer, nema pijeteta, nema nikakve pozitivističke svrhovitosti, nema nikakve platforme napretka i razvoja nacije i društva, ako se državnim politikama neće nastojati jasno i neupitno usmjeriti standardi i društveni okviri, koji će trajno uz svaku žrtvu naglašavati i zločin, ali ne na personalnoj osnovi izvršitelja, nego na – idejnoj i političkoj platformi.
Upravo u trenutku sjećanja na strahote Vukovara, dužnost državne politike je iskazati jasan stav da se neće više niti jedne sekunde tolerirati lažna i apstraktna platforma suživota, kako u zemlji tako i u svijetu kojemu pripadamo, nekakvog novoga apstraktnog jedinstva žrtve i krvnika, zla i dobra. To se mora državnim politikama razlučiti i jasno nazvati svojim imenom i prezimenom. I žrtva, i herojstvo, i zlo i dobro moraju imati svoje ime i biti personalizirani, te imati politički predznak i vrijednosno obilježje u kojemu se točno u svakome trenutku znaju odgovori na pitanja – tko, što, kada, gdje, kako i zašto?
Stvaranje takve državne platforme ne može, niti smije, zastati na tome da se ponavlja – kako se to više nikada neće dopustiti. Pri tome se zanemaruje da su živa politika i živi ljudi koji su nakon ubijanja tisuća ljudi u Hrvatskoj, na vukovarsku ulicu, umjesto žrtve Stjepana Radića postavljali znamen ubojice Puniše Račića, danas čine relevantan element ukupne nacionalne politike i ukupnih društvenih standarda u Hrvatskoj.
Zbog toga su samo deklarativni zahtjevi za odgovornošću, zbog toga su samo deklarativni zahtjevi za kažnjavanje krvnika i zločina, jer sve dok je zločinački um relevantan faktor u državnoj politici, neće se ništa postići čak i s kažnjavanjem svih, baš svih izvršitelja zločina u Vukovaru, na Ovčari u Veleprometu ili bilo gdje u Hrvatskoj. A ni izravni počinitelji se ne kažnjavaju.
Bitno je uništiti zločinački um i ideju, a ne samo njegove izvršitelje. To se ne postiže legalizacijom ideje, niti razvijanjem političke platforme koja počiva na zaboravu. Hrvatska je doživjela devedeset i prve sve što je doživjela jer nije bila u situaciji od svojih autentičnih sjećanja i realne nacionalne memorije milijuna ljudi, formulirati i stvarati nacionalnu i državnu politiku.
Danas ima državu, ali to ne radi.
Ne može se govoriti o relevantnoj osudi zla i zločina ako se ne koriste u međunarodnom okruženju relevantni dokazi, presude i načelne vrednote i činjenice na kojima je moguće uspostaviti potpuno nove odnose snaga između naroda i njihovih država, koji su ratovali devedesetih godina. Upravo su to tereni i pozornice na kojima Hrvatska, pri čemu ne mislim na Hrvatsku koja je koračala u Vukovaru ili palila svijeće ulicama hrvatskih gradova i sela, nego na državu Hrvatsku, mora osigurati status ne žrtve, nego pobjednika rata na kojemu je nastala. Izgleda da je nužno ponavljati svaki dan da je današnja Hrvatska nastala na pobjedi, a ne na žrtvi. Državna politika mora stvoriti pretpostavke ujedinjenja hrvatskog naroda na poziciji pobjednika, a ne na uspomeni na žrtvu u nekoliko prigodnih dana.
Istinu o tim događajima mora pisati pobjednički narod, a ne poraženi zločinac. Istinu o tim događajima ne smije odobravati promatrač tih događaja radi pranja svoje nečiste savjesti, a to jest praktično cijeli svijet kojemu pripadamo, nego upravo narod i država koja je iz svega izišla kao pobjednik. Koliko god je to lakše reći nego učiniti, mora se početi i to se mora vidjeti po referentnim državnim odlukama u zemlji, a ne nagađati o tome hoće li se to dogoditi.
Jer, ako se upravo to ne dogodi, ako se nove generacije ne budu poistovjećivale s Vukovarom na djelu i herojstvu Blage Zadre, nego na stradalništvu žrtava na Ovčari, Hrvatska će jednoga dana postati imuna na vlastito stradalništvo i, kao što je neviđenom medijskom diktaturom i preodgojem čitavih generacija postala imuna na krivotvorine i čak krivotvoreni identitet genocidnoga naroda, koji je stradao nakon Drugoga svjetskoga rata, jer je bio – kriv. Tako se zločincu omogućuje opravdanje za zločin, a žrtvi ostavlja pravo na suze. Točno to danas imamo u Hrvatskoj, kad komemoriramo žrtve Križnog puta, Vukovara, Škabrnje, a istodobno imamo političku platformu na simbolici Tita, ili srpsku zločinačku platformu kao legalnu politiku.
To stanje i načelo je nužno potpuno razbiti u hrvatskom javnom diskrusu, a to se u odnosima kada baštinici upravo takve društvene antivrednote i nasljednici tih politika i ideja, upravljaju većinom javnoga prostora i relevantnih medija, ne može bez državne politike.
Zbog toga je nužna intervencija države, bez koje se krvniku praktično ostavlja prostor za pripremu nekih novih zločina u budućnosti, bilo to onih fizičkih kojima svjedočimo slikama ovih dana, bilo to podmuklijem zločinu udara i razaranja ljudskoga ponosa, duha i identiteta.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
