Matej Arzenšek: Začet sam silovanjem u Domovinskom ratu, ali ne osjećam se manje vrijednim

Matej Arzenšek rođen je 1992. godine. Rodom je iz Osijeka a danas živi i radi u Zagrebu. Na prvi pogled njegov se život značajno ne razlikuje od života njegovih vršnjaka, osim u jednome – on je začet silovanjem. Njegova se je majka odlučila za život unatoč okolnostima. Po rođenju Matej je posvojen, a majku je upoznao tek 21 godinu poslije, piše Book.hr i donosi razgovor s njime o njegovoj životnoj priči koja je bolna, ali i poticajna i ohrabrujuća.

Mateju, posvjedočio si više puta, tako i na nedavno održanoj drugoj Međunarodnoj konferenciji za život, da si začet silovanjem. Kako je tvoja majka odlučila roditi te? Možeš li ukratko opisati tu životnu situaciju?

Matej: Da, moja je majka 1992. godine silovana. Nije odmah znala da je u silovanju zatrudnjela, nego kad joj je dva-tri mjeseca izostala menstruacija, rekla je to svojoj sestri. Ona ju je odvezla liječniku i tada je saznala da je trudna. Ondje su joj predložili da joj naprave abortus, jer, kako su rekli, osoba koja se nalazi u fizičkom i psihičkom stanju u kakvom je ona tada bila, trudnoću jednostavno ne može podnijeti. Budući da je moja majka bila maloljetna, morali su za pristanak pitati njezinu obitelj. Roditelji su joj dopustili da sama odluči što će napraviti, premda su bili na strani liječnika – dakle, za pobačaj. Ona je tada rekla da to ne dolazi u obzir, da ona želi roditi i da dijete nije krivo ni za što.

Odmah po rođenju Centar za socijalnu skrb oduzeo me je mojoj majci zbog traume koju je doživjela u djetinjstvu, a onda i u trenutku kada je bila silovana. Jako sam joj zahvalan što me je donijela na svijet.

Možeš li nam opisati kako je izgledao vaš susret?

Matej: Bilo je to jedan petak predvečer. Otišao sam na internet i u tražilicu upisao prezime Gavranović, prezime moje majke, i tada sam pronašao kontakt. Nazvao sam ju i javila se je njezina sestra koja skrbi o njoj. Postavio sam joj nekoliko pitanja, a u trenutku kada sam trebao reći da sam ja to dijete, samo sam u sebi rekao: „Gospodine, molim te, progovori umjesto mene. Ja više nemam snage.“ I to je samo ‘izašlo’ iz mene.

Već sam iduće jutro bio na putu za Slatinu, gdje moja majka i njezina sestra, moja tetka, žive i to je bilo prvi put da sam ju vidio. Kada sam izašao iz vlaka, njezine su prve riječi bile: „Isti si mama“. Tetka mi je rekla istinu o tome kako sam začet. Mojoj je majci bilo previše bolno da bi o tome pričala.

Prije našeg susreta mislio sam da me se neće sjećati, da me možda neće prihvatiti… Puno mi je misli prolazilo kroz glavu dok sam se vozio prema Slatini. Veliku su mi snagu dale njezine riječi da me voli, iako sve te godine nismo živjeli zajedno.

Kako je izgledao tvoj život u udomiteljskoj obitelji?

Matej: Život u udomiteljskoj obitelji nije mi bio posebno lijep. Do petoga razreda osnovne škole živio sam s roditeljima koji su me udomili, a nakon toga me je Centar za socijalnu skrb oduzeo toj obitelji jer sam bio zanemarivan. Bio sam hiperaktivno dijete i nije sa mnom bilo lako. Ipak, zahvalan sam im što su me maknuli iz doma i doveli me u svoju obitelj. Tada su me poslali na Cres u Dom za odgoj, u kojem sam živio pet godina, i tih pet godina bilo je najljepših pet godina u mom životu. Usmjerili su me na pravi put i tu sam se počeo izgrađivati kao osoba. Pokušao sam se kasnije vratiti u tu obitelji misleći da se je nešto promijenilo, ali nije bilo tako. Molim se za njih i njihovo obraćenje.

Jesi li ikada upoznao svog biološkog oca?

Matej: Oca nikada nisam upoznao. Ne znam tko je on, ali želio bih ga upoznati i razgovarati s njim.

Što bi mu rekao da ga sretneš?

Matej: Kada bih ga susreo, i da znam tko je on, sigurno bih mu rekao da sam ja dijete koje je on napravio u jednom tako odvratnom činu, da je naštetio mojoj majci i nanio joj velike boli i patnje. No, ja nisam netko tko treba suditi drugima. Oprostio sam mu i siguran sam da će ga Gospodin povesti na pravi put, ili ga je već poveo.

Kako tvoja majka govori o tom čovjeku?

Matej: Moja majka nikada nije govorila o njemu. Kada sam ju dva-tri puta pitao može li mi reći tko je moj otac, u trenutku se potpuno promijenila… Njezinu reakciju ne mogu opisati riječima. Zato uopće ne razgovaramo o tome.

Kako si se osjećao kada si saznao da si začet na taj način? Kako se je to odrazilo na tvoj daljnji život?

Matej: Kada sam saznao da sam začet silovanjem, osjećao sam se jako loše. Trebalo mi je dosta dugo da to sve prihvatim. Vjera u dragog Boga u svim mi je tim teškim trenucima najviše pomogla i dala mi snagu. Velika su mi potpora moja braća i sestre iz zajednice u Osijeku, organizacijski tim inicijative „40 dana za život“ iz Osijeka i Zagreba – među njima Ante Čaljkušić, Petra… Svi ti naši zajednički susreti, molitve – sve mi je to puno pomoglo da prebrodim te teške trenutke i bol koju sam nosio u sebi.

Jesi li se zbog toga ikada osjećao manje vrijednim?

Matej: Nikada se zbog toga nisam osjećao manje vrijednim. Zapravo sam se osjećao još više vrijednim, jer je moja majka unatoč svemu odlučila roditi me.

Kažeš da ti u svemu tome najviše pomaže vjera…

Matej: Da, vjera mi je u tome svemu jako pomogla. Drago mi je da sam imao iskustvo obraćenja, da sam upoznao Gospodina i da o tome svemu mogu svjedočiti. Da nije bilo Njega, sigurno ne bih pronašao majku niti bih o svemu tome išta saznao.

Jesi li imao iskustvo da ti je Isus iscijelio rane srca?

Matej: Da, imao sam. Na početku moga obraćenja vidio sam koliko imam rana i onda sam, kako su prolazile godine, shvatio da te rane polako zacjeljuju, da opraštam ljudima, da zaboravljam i odlazim od toga, da se više ne brinem i tome ne pridajem nikakvu pažnju. Kada mi je najteže zatvorim oči, pomolim se i kažem: „Gospodine, znam da si tu, da bdiješ nada mnom, da me paziš i savjetuješ što i kako trebam napraviti.“

Kako je to tvoje iskustvo utjecalo na tvoj pogled na odnose, posebno na romantične?

Matej: To je dosta utjecalo na mene u tom pogledu. Promijenio sam se. Prije nisam živio predbračnu čistoću, a danas je sa svojom djevojkom živim. Na to gledam kao na veliku stvar u našem životu. Za mene je žena nešto najveće, najsvetije i najljepše što postoji na svijetu – treba ju držati kao kap vode na dlanu.

“Prva odluka nije uvijek i najbolja”

Začeće silovanjem slučaj je za koji se pobačaj često smatra opravdanim, čak i tamo gdje je u većini slučajeva zabranjen. Što ti misliš o tome? 

Matej: Smatram da se pobačaj ne treba vršiti ni u kojem slučaju. Čak ni kada je netko u teškoj životnoj situaciji. Moja je majka bila u jako teškoj situaciji… Mislim da tomu treba stati na kraj i da se abortusi uopće ne bi trebali vršiti. Prva odluka nije uvijek i najbolja. Važno je imati druge oko sebe, a pogotovo u takvoj situaciji čovjek ne smije ostati sam. Ako nema podršku bližnjih, dobro je da ju potraži u ustanovama. Neki će, nažalost, ponuditi pobačaj kao rješenje, ne pitajući se što će s tim biti ženama poslije… Dobro je promisliti o tome.

Kako bi odgovorio onima koji za zlo koje se u svijetu događa, optužuju Boga? Je li bilo trenutaka kada si se i ti borio s tim? 

Matej: Bilo je trenutaka kada sam Bogu rekao: „Bože, zašto mi to radiš?“ Optuživao sam ga da je on kriv za sve, da mi to sve namjerno čini… Ali kada sam ušao u vjeru i povjerovao Gospodinu, shvatio sam da je on taj koji mi pomaže. No, potrebno je dosta moliti da bi se to vidjelo. Bog nam uvijek želi najbolje. On nas je stvorio i želi nam dobro; želi nam darovati vjeru, snagu, ustrajnost… i želi da budemo tu za njega, kao što je i on za nas.