“Smatramo da tiskovine i drugi mediji nacionalnih manjina trebaju biti ravnopravne u svojim uređivačkim politikama s ostalim medijima u Hrvatskoj te da je svako pozivanje na njihovu diskriminaciju protivno kako Ustavu, tako i međunarodnim dokumentima koji uređuju manjinska prava, a među njima i pravo na slobodno i neovisno informiranje”, stoji u komentaru Kluba zastupnika nacionalnih manjina na izvješće udruge U ime obitelji. To izvješće upućivalo je na nepoštivanje pravila po kojima se financiraju kulturni listovi nacionalnih manjina u slučaju srpskog tjednika Novosti, koji, kao što pokazuju brojni primjeri, ne zadovoljava 16. točku propozicija natječaja za dodjelu sredstava za izdavaštvo, koja se odnosi na promicanje tolerancije između manjinskog, u ovom slučaju srpskog, i većinskog, hrvatskog naroda.
Istaknuvši jasno u svojem kratkom odgovoru kako inicijativu udruge U ime obitelji drže udarom na slobodu govora, Klub zastupnika nacionalnih manjina još je jednom pokazao kako se uvijek iznova može manipulirati fluidnim konceptima kao što su „sloboda govora“ ili, recimo, „pravo na slobodno i neovisno informiranje“. Kao i štošta drugo u Hrvatskoj, i te vrste procjena podložne su dvostrukim kriterijima različitih državnih tijela i nadležnih institucija. Uzmimo za primjer Vijeće za elektroničke medije koje prije godinu dana rugalačke tekstove o vjernicima koji su pohodili tjelesne ostatke sv. Leopolda Mandića nije ocijenilo govorom mržnje, jer „da bi postojala uvreda, mora postojati uvrijeđena osoba“ – kao da su katolici u Hrvatskoj neka fikcija, hologram, ili skup fantoma, a ne osoba.
Ono što je u ovom slučaju posebno apsurdno jest to da se izvješće udruge U ime obitelji ocjenjuje „diskriminacijskim“, pa se onda, paradoksalno, stigma širenja međunacionalne nesnošljivosti prebacuje na one koji ukazuju na objektivan i svakome vidljiv problem, a ne na one koji su za nj izvorno odgovorni. Drugi paradoks je u impliciranom isticanju nejednakog statusa manjinskih tiskovina u odnosu na ostale medije u Hrvatskoj, kao da su u podređenom položaju. No njima zapravo i nije baš tako teško; ne ovise o tržištu, priljev novca im je iz godine u godinu osiguran, a na svaku kritiku, opravdanu ili ne, mogu odgovoriti vapajem o „diskriminaciji manjina“. Dakle, ako u hrvatskim medijima postoji neka neravnopravnost, oni manjinski se u tom odnosu između privilegiranih i neprivilegiranih ne nalaze u podređenoj ulozi, već prije u ulozi „povlaštene kaste“.
Novosti su list koji djeluje u „sivoj zoni“ u kojoj se prožimaju kritičko novinarstvo i esejistika te govor mržnje koji je, imao on ikakvu umjetničku vrijednost ili ne, teško doživjeti kao konstruktivan doprinos ne baš lakom procesu izgradnje ili obnove povjerenja između srpskog i hrvatskog naroda u Hrvatskoj. Daljnji problemi se javljaju kada se pod nominalnim zalaganjem za očuvanje onoga prvog, naime kritičkog novinarstva, nastoji opravdati i ono drugo, to jest govor mržnje. Zato se u ovom slučaju nema smisla pozivati na apstraktne vrijednosti „neovisnog novinarstva“, nego se valja usredotočiti na konkretne učinke tekstova iz tog tjednika, odnosno njihov doprinos razvitku tolerancije u hrvatskom društvu.
U pravilniku koji Novosti krše ne stoji da je zabranjeno kritički se osvrnuti prema bilo kojem aspektu hrvatske države, imati „neovisnu izdavačku politiku“ ili „slobodno govoriti“, nego je riječ o odredbi koja jasno naznačuje da se „promicanje netolerancije“ sankcionira trogodišnjim izuzimanjem od mogućnosti daljnjeg inkasiranja proračunskih sredstava. Nije na odmet napomenuti niti kako se govor mržnje u Novostima češće pojavljuje u izrazu nego u sadržaju pojedinih članaka – ono što u njihovim tekstovima spada u domenu netolerancije nije stajalište, koje svatko ima pravo artikulirati i u privatnom i u javnome životu, nego omalovažavajuć i nekulturan pristup „drugome“. U tom kontekstu argumenti „neovisnosti redakcijske politike i novinarstva“ te „slobode govora“, na što se u svojem komentaru poziva Klub zastupnika nacionalnih manjina, postaju potpuno nevažnima.
Ono što je ovdje, dakle, bitno jest pitanje pomažu li članci poput onih na koje je ukazala udruga U ime obitelji u izgradnji međunacionalne sloge, ili se pak njima potiče razdor na relaciji Srbi – Hrvati, pri čemu su i hrvatski Srbi, kao svjetonazorski raznorodan kolektiv, ovdje tek kolateralna žrtva činjenice da je njihovo nacionalno glasilo u sasvim konkretne (para)političke svrhe instrumentalizirala mala, etnički raznovrsna ali ideološki monolitna skupina – u idealnim bi okolnostima, možda, bilo obratno? – koja promovira sklop vrijednosti koje sasvim sigurno ne proistječu organski iz cjeline srpske zajednice u Hrvatskoj.
Već su mnogi uspostavili analogiju između ograničenja slobode, koje počinje tamo gdje se ugrožava tuđa sloboda, i slobode govora, koja prestaje tamo gdje prerasta u govor mržnje. Sloboda govora ostvaruje se u uvjetima koji podrazumijevaju, pored suvisle argumentacije, poštivanja neistomišljenikova dostojanstva, odgovornosti za napisano te minimalne doze kućnoga odgoja, i čitav niz drugih pravila od kojih se sastoje uzusi modernoga novinarstva, a koja su često nepisana, no ponekad su, na nesreću Novosti, i pisana. Uredništvo tog tjednika će prije ili kasnije morati osvijestiti činjenicu da su se njihovi autori, kao za inat, posebno često oglušivali baš na ova druga.
