Kada je završio proces „detuđmanizacije“? Parafrazirajući zaključke Miroslava Tuđmana, nakon što su u studenome 2012. Ante Gotovina i Mladen Markač u Haagu proglašeni nedužnima po svim točkama optužnice koja je podrazumijevala i tzv. „udruženi zločinački pothvat“ kao kaznenopravni konstrukt pomoću kojega se simbolički sudilo hrvatskom državnom vrhu iz 1990-ih godina, više nije bilo razloga da se ime prvoga hrvatskog predsjednika, čak i u izjavama donedavno mu nesklonih protagonista domaće političke scene, ponovno ne počne javljati kao označitelj prijelomnih trenutaka novije hrvatske povijesti.
Ponovno pozivanje na Tuđmanovo nasljeđe postupno je postalo općeprihvaćeno kao nikada do sada. Konsenzus o postignućima Franje Tuđmana odjednom je postignut, barem na retoričkoj razini, pa je tako čak i Zoran Milanović kao predsjednik SDP-a u više navrata o Tuđmanu govorio afirmativno (mnogi će se sjetiti i njegove izjave kako Tuđman „nije bio ishlapjeli starac“, kao i neobičnog neformalnog prijedloga preimenovanja Markova trga u Trg dr. Franje Tuđmana), a po Tuđmanu je imenovana i nova zagrebačka zračna luka. Na sličan se način danas na Franju Tuđmana poziva i Andrej Plenković, njegov nasljednik na mjestu predsjednika HDZ-a, najčešće kada opravdava vlastite političke odluke:
„Ono što mislim da radim dobro i za HDZ i za državu jest da ga pozicioniram točno tamo gdje ga je prvi predsjednik Republike Hrvatske i utemeljitelj HDZ-a dr. Franjo Tuđman htio pozicionirati. A to je desni centar. Tu nemam nikakvih dilema jer znam što je predsjednik Tuđman htio i isto tako znam što je dobro danas za Hrvatsku u europskom kontekstu“, izjavio je u svibnju za Jutarnji list. Nešto slično premijer je kazao i prije nekoliko dana, komentirajući ostavku Davora Ive Stiera na mjesto ministra vanjskih poslova. Ako Stier želi ostati glavnim tajnikom HDZ-a, dao je do znanja Plenković, mora znati da se od njega očekuje „lojalan i angažiran rad u Hrvatskom saboru“ na tragu politike desnog centra, „baš tamo gdje ga je vidio i želio naš prvi predsjednik i utemeljitelj Franjo Tuđman“.
Plenković, međutim, nije usamljen u pozivanju na prvoga predsjednika. Na Tuđmana se u zadnje vrijeme poziva čak i Stjepan Mesić, kojemu već neko vrijeme smeta proklamacija demokršćanstva kao svjetonazorske odrednice HDZ-a: „Ja sam bio prvi tajnik i bliski suradnik Franje Tuđmana dok se nismo razdvojili na politici prema BiH; Tuđman nikada nije dozvolio da se predznak demokršćanstva stavi u HDZ. Rekao je da HDZ mora biti na bazi Ante Starčevića, Stjepana Radića i hrvatske ljevice. Nikada nije spominjao demokršćanstvo“, ustvrdio je Mesić prije godinu dana za N1 televiziju, a slično je govorio i u nekoliko drugih prigoda.
No izjave Stjepana Mesića u službi su njegovih političkih težnji, i kao takve su samo djelomice točne. Iako demokršćanstvo – ili kršćanska demokracija – doista nikada nije predstavljala dominantnu smjernicu u sklopu vrijednosti koje je zagovarao HDZ, njezine tragove ipak možemo naslutiti u nekim istupima Franje Tuđmana. Uzmimo za primjer govor održan na Glavnom odboru HDZ-a u povodu 10. obljetnice osnutka stranke, gdje je Tuđman kazao: „HDZ od svojeg programa pa sve do sada provodi politiku na načelima i iskustvu kršćanske civilizacije, jer su se oni pokazali najvjerodostojnijim i najmoralnijim temeljem cjelokupne politike“. Takvi navodi, kao i niz Tuđmanovih osvrta na povijesni značaj etičke dimenzije kršćanstva, jasno daju do znanja da osnivač HDZ-a u promišljanju programa svoje stranke računao i na nit koju bismo mogli definirati i demokršćanskom.
Postoje, naravno, i još ekstremniji primjeri pozivanja na nasljeđe prvoga predsjednika, koji su i u svojoj namjeri, pa i u izvedbi na rubu performansa. Arsen Bauk je tako na društvenim mrežama potkraj 2016. godine, povodom pojave pozdrava „Za dom spremni“ na spomen-ploči HOS-a u Jasenovcu, ali i kao svojevrsni odgovor onima koji pozivaju na realno sagledavanje štetnih posljedica višedesetljetne komunističke vladavine i njihova utjecaja na hrvatsku sadašnjost, objavio poruku sadržaja: „Od danas se u mom uredu nalazi slika prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana u partizanskoj uniformi s petokrakom. Pozivam sve ove koji su ‘za dom spremni’ da je dođu skinut’. Ako im nije delikatno“.
Običaj pozivanja na prethodnike u hrvatskoj politici nije nov, a u 20. ga je stoljeću možda najupečatljivije, u bizarnoj epizodi svojih zatvorskih memoara naslova Uzničke uspomene, prikazao sȃm Stjepan Radić. U jednom se poglavlju knjige opisuje spiritistička seansa u tamnici, na kojoj Radić „priziva“ i na razgovor poziva mnoge znamenite pokojne Hrvate, na čelu s Antom Starčevićem. Taj čin, držali ga ezoteričnim, praznovjernim ili čak i djetinjastim, ujedno možemo tumačiti i kao metaforičko, gotovo obredno nasljedovanje mrtvih velikana, kao izraz Radićeve samosvijesti i nimalo skromne legitimacije samoga sebe kao nastavljača Starčevićeve politike. Mnogi aktualni političari ponekad imaju potrebu prizivati duhove svojih prethodnika, od Tuđmana do Račana, a ta se navada na farsičan način osvećuje i Radiću, kada god mu Krešo Beljak izusti ime.
Što, dakle, danas znači pozivati se na Tuđmana? Odgovor je – malo ili ništa. Svaki politički čin, težnja, svjetonazorska procjena ili društvena inicijativa, uz malo mašte, poznavanje materije i ignoriranje konteksta, mogu se proglasiti i tuđmanovskima i antituđmanovskim. Primjerice, na Tuđmana kao partizana i apologeta pojedinih aspekata vladavine Josipa Broza Tita pozvat će se oni koji ne žele mijenjati ime Trga maršala Tita – dok će se s druge strane na Tuđmana kao političara koji je Hrvatsku učinio neovisnom, a politički sustav demokratskim pozivati oni koji se zalažu upravo za promjenu imena trga nazvanog po jugoslavenskome diktatoru čije je djelovanje po svim svojim sastavnicama oprečno ključnim segmentima Tuđmanove ostavštine: hrvatskoj samostalnosti i višestranačju.
Zbog toga je u raspravama takve vrste besmisleno ignorirati društvene okolnosti koje su vrijedile u pojedinim razdobljima domaće povijesti i politike, te geopolitičke i lokalne prilike i odnose. Jer, što je demokršćanstvo značilo u kontekstu ratne i poratne Hrvatske 1990-ih, a što ono znači danas, u globaliziranome svijetu liberalnih, pa i protukršćanskih vrijednosti? Što je značilo nositi petokraku zvijezdu na kapi 1941. ili 1942. godine, a što znači glorificirati je 2017. godine? Naposljetku, što danas znači pozivati se na „desni centar“ u državi u kojoj navodno lijeve i tobože desne stranke u praksi djeluju kao izdanci jedne te iste oligarhije, ne razlikujući se u svojoj ideološkoj profilaciji gotovo ni po čemu?
U svakom od navedenih slučajeva, bilo da je riječ o Mesiću, Plenkoviću ili Bauku, radi se tek o selektivnom pristupanju pojedinim dimenzijama slojevite Tuđmanove osobnosti, njegova publicističko-historiografskog i političkoga rada, te vojnog djelovanja u različitim društvenim i povijesnim okolnostima. Budući da hrvatske političke elite u 21. stoljeću sustavno ignoriraju one elemente Tuđmanova državništva koji su za nj, kako vidimo iz današnje perspektive, zapravo bili presudni – a u među kojima se ponajviše ističe politika nacionalnog suverenizma – čini se da smo zadnjih godina dosegli paradoksalnu točku u razvoju hrvatskog parlamentarizma u kojoj se na Tuđmana svi pozivaju, a nitko ga ne nasljeduje.
