Može li Marko Perković Thompson promijeniti Hrvatsku?
Ponovit ću i ovom prilikom svoju tezu da se Hrvatska ideološki nalazi tamo gdje je bila prije više od pola stoljeća, a sve to zahvaljujući onima koji su u tom vremenu dobro živjeli od priča o „unutrašnjim i vanjskim neprijateljima“ među kojima su najgori ustaše, pa tu praksu šizofreno prakticiraju i danas, premda ustaša nema nigdje na vidiku naše javnopolitičke scene. Nema ih jer su pobijeni 1945., a ono malo što ih je po svijetu ostalo, živjelo je samo zato jer su trebali tadašnjoj vlasti za uhljebljivanje boraca protiv navedenih neprijatelja i održavanje vlastitog totalitarnog sustava. I danas je tako. Identično. Ponovno se izgrađuje vojska boraca protiv virtualnih neprijatelja koja se hrani svakodnevnim pronalaženjima nekih znakovlja ustaškog režima, koji eto vreba negdje iza kuta i prijeti slobodarskim i naprednim mislima.
Netko se silno trudi da svaki dan servira tu hranu i da je nikada ne ponestane.
I kako to riješiti? Kako se izvući iz tog povijesnog blata i ropstva?
Postoji li itko u Hrvatskoj tko može preuzeti odgovornost i napraviti pravi potez?
Naš pjevač Marko Perković Thompson čija je većina tekstova domoljubnog i antifašističkog karaktera, koji je i sam antifašist jer se borio protiv fašista, tj. četnika, postao je žrtva i hrana onima koji su po svom ponašanju fašisti i koji su anulirali sve ono pozitivno u njegovu stvaralaštvu i životu, a istaknuli ono što njima smeta, jednu kiticu ili krilaticu: ZA DOM SPREMNI, kriminalizirajući ne samo njega nego i čitavu državu i narod, šireći po svijetu loš glas o nama. To im je valjda u krvi. A Markovi stihovi kriju lijep odgovor na sve ovo „MOJ DIDA I JA, DRUGO VRIJEME – ISTA SUDBINA“.
Premda sam bio od onih koji je razumio kako taj pozdrav izgovoren od onoga tko ne veliča ustaštvo, može biti samo snažan domoljubni poklič koji izražava spremnost služenja domu, tj. domovini, sve sam više uvjeren da u ovom drugom vremenu treba za njega naći pod hitno alternativu i potpuno se od njega distancirati. Distancirati se stoga kako bi se započeo proces izgladnjivanja onih koji se time hrane, te kako bi se eliminirali argumenti kojima se Hrvatsku blati i crni, a istaknuli oni argumenti koji bi i Marka i njegove pjesme i čitavu naciju konačno postavili na one pozitivne civilizacijske dimenzije koje nam i pripadaju.
Zato pozivam i molim svog kolegu po peru, Marka Perkovića Thompsona, da povuče potez kojim bi se kuhinja u kojoj se kuha sva ova hrana gladnim borcima prošlosti napokon počela zatvarati. Taj potez se sastoji od malog uređivanja njegove pjesme „Bojna Čavoglave“, najbolje antifašističke pjesme po mom sudu, koja tako živo opisuje borbu hrvatskih antifašista domoljuba u Domovinskom ratu protiv fašista četnika na drugoj strani. Urediti njen početak, na način da se izostavi uvod ZA DOM SPREMNI.
S time pjesma neće izgubiti ništa, a dobit će puno.
Neće time izgubiti ništa ni svi oni koji su sudjelovali u toj pjesmi i dali živote s tom pjesmom, a cijela nacija će dobiti. Dobit će puno.
I ne bi to bilo nikakvo podilaženje, povlačenje, uvlačenje, poraz ili gubitak, već znak i potez mudrosti.
Mogao bi Marko uzviknuti i „ZA HRVATSKU SPREMNI“, zar bi to bilo manje domoljubno? A zaboljelo bi to one koji Hrvatsku mrze.
Mogao bi slobodno uzviknuti i „SMRT FAŠIZMU“, jer je Hrvatska puna fašista, ali ne ustaških, nego četničkih i komunističkih, sakrivenih iza plašta antifašizma.
Njima je ZA DOM SPREMNI samo hrana i motiv za pljuvanje, riganje i napadanje Hrvatske, kako bi skrenuli pažnju s vlastite odgovornosti mračne prošlosti.
I bez obzira što su svi stihovi pjesme Bojna Čavoglave naš svijetli obraz, zbog tog uvoda svi smo ocrnjeni.
Ne treba im zato dati gušta. Ne treba im dati gušta!!!
Pa eto Marko, ako ovo čitaš, razmisli. Učinio bi time mnogo za Hrvatsku. Mnogo. Imaš mogućnost okupiti ljude i poslati poruku, to i jest tvoja snaga, toga se i boje oni koji te proganjaju i zabranjuju koncerte. Preuzmi odgovornost kada političari neće i povuci potez života i potez za život.
Na tome ti unaprijed zahvaljujem.
Bio bi to samo početak lustracije, tj. rasvjetljavanja i čišćenja mračne i mutne hrvatske ideološko-povijesne scene, koja kao takva nekome sada odgovara.
Na toj čistini ostali bi tada osvijetljeni krvavi tragovi drugih ideologija, onih komunističkih i četničko-fašističkih, čiji su simboli ispisani na svakome kutu ove zemlje i kao da ne smetaju nikome, iako smo pod njima u dva navrata ubijani i proganjani. Bilo bi krajnje vrijeme da se fokus premjesti tamo.
Za Hrvatsku nije očito dovoljno biti spreman umrijeti, za nju treba biti spreman živjeti.
P.S.
Naravno, ovakvo slično pismo treba uputiti i našim institucijama koje bi trebale napokon početi služiti hrvatskim interesima, pa po istom ključu, mudro i razborito, razlučiti dobro od lošeg, istinu od laži, agresora od žrtve, fašiste od antifašista, partizane od komunista…
O medijima neću ni govoriti.
