PRIRUČNIK ZA ŽIVOT U HRVATSKOJ
Obzirom na priličan broj objavljenih članaka na društvenim mrežama i portalima, imam i prilično iskustvo s komentatorima i njihovim komentarima kojima sam bio čašćen, pogotovo u onim člancima s određenim osjetljivim povijesnim temema, o kojima neki baš i ne vole da se govori.
Naročito su osjetljive teme u kojima se pokušava progovoriti o bilo čemu negativnom iz vremena Jugoslavije, ukazati na brojne žrtve komunizma, ispričati neku tragičnu priču s Hrvatskog križnog puta, postaviti neko pitanje vezano za NDH, ustaše, četnike i partizane, prokomentirati žrtve Jasenovca, povući paralele između nekih događaja iz Drugoga svjetskog rata i onog Domovinskog, ili se možda vratiti u staru Jugoslaviju na sam početak naših modernih problema.
Čim se taknete u te davno definirane i uokvirene domene, odmah postanete primitivan, konzervativan, zaostao, kočnica napretku, sidro u povijesti, ometate pogled u budućnost, ili po najnovijem rječniku: revizionist.
Tako sam na primjer među ostalim objavio nekoliko skromnih “revizija” u kojima ukazujem na višedesetljetno manipuliranje žrtvama Jasenovca od vremena Jugoslavije do danas.
Skrećem pozornost da su neki žrtve brojili u tisućama, a neki u milijunima.
Ne iznosim nikakve svoje osobne brojke, već uspoređujem brojke koje su drugi iznosili nekad i danas. Razlike u tim brojkama jasno govore da netko laže, pa se u tim revizijama pitam kako je moguće da za to nitko nikad nije odgovarao. Pozivam na odgovornost danas. Napominjem da je manipuliranje žrtvama zločin, a zločin nikad ne zastarijeva. Pišem to u ime svih nas, a najviše u ime žrtava.
U svojim člancima vrlo jasno izražavam svoje poštovanje prema žrtvama. Nigdje ni na koji način ne pokušavam negirati, umanjiti ili uvećati žrtve.
Obzirom na volonterski karakter mog aktivizma, te činjenicu da se zalažem za utvrđivanje istine, zaštitu digniteta žrtava i društvenu odgovornost, očekivao bih neku široku društvenu pohvalu, podršku, pažnju i daljnji medijski prostor. Barem mi se tako čini.
Međutim hrvatska realnost potpuno je dijametralna.
Teško je dobiti pohvale, a tako lako osude i pokude.
Rijetko se nađe netko tko će se usuditi uputiti autoru ovakvih društveno osjetljivih članaka neku lijepu i pohvalnu riječ, ali uvijek se nađe netko tko će ga zbog izrečene istine pljunuti.
I nisu problem pojedini komentatori ili pojedinci, jer to nisu nekakvi izolirani slučajevi. To ponašanje nažalost dio je davno definiranog predloška šireg aktivizma kojim se eutanazira svaki pokušaj ukazivanja na probleme i želju za rasvjetljavanjem zamračenih povijesnih tema, a koje vape za istinom.
Zastrašujuća je spoznaja da danas kao nekad ne možemo reći istinu. Zabrinjavajuće je kako se otvoreno i javno rade pritisci na one koji žele reći istinu. Frustrirajuće je kako strukture bezobzirno ignoriraju ovakve napade na građane.
Obeshrabrujuće je kako se stvara atmosfera beznađa.
Šokantna je lakoća kojom se preskaču nepreskočivi povijesni problemi, da bi se potom zaustavili nad ničim.
Hrvatska javnost uskraćena je nažalost za mnogo toga u informativnom smislu. Mi smo potpuno dezorijentirana nacija u pogledu svoje povijesti i mogućnosti zauzimanja određenih stavova upravo zbog deficita istine, a suficita povijesnih laži i manipulacija.
Zato je uloga komentatora na portalima i društvenim mrežama sve samo ne trivijalna.
Oni snažno utječu na formiranje stava o nekom članku ili o autoru. I što je više negativnih komentara ispod članka, to je vjerojatnost veća da će i čitatelji taj članak doživjeti negativno, bez obzira na stvaran pozitivan stav istog.
To je psihologija nesigurne mase.
I zato je u slučaju osjetljivih tema nekome jako važno da se autori članaka diskreditiraju, etiketiraju i na sve moguće načine negativno predstave javnosti, kako bi onda i njihovi članci bili diskreditirani i omalovaženi, tj. neuvaženi.
Obzirom na višedesetljetne laži, ispiranje mozga i manipulacije, to i nije neki veliki izazov, jer lako je i dalje manipulirati mišljenjem javnosti o nečemu o čemu su “poučavani” generacijama.
A očito nekome nije u interesu da se govori istina i da se istina sazna. A još manje im je u interesu da se problemi riješe.
Naprotiv, u interesu im je da sve ostane po starom.
Zašto je to tako, nije teško pogoditi.
Uloga komentatora na portalima i društvenim mrežama zapravo je neka vrsta zastrašivanja čitatelja i javnosti općenito. Agresivnim komentarima, koji često nemaju nikakve veze s člancima, šalju jasne poruke ostalima koji bi možda htjeli podržati autora. U toj svojoj verbalnoj agresiji i nasilju koriste se upravo manipulacijom, lažima i izvrtanjem činjenica. Autoru u usta stavljaju ono što on nikad nije rekao, ni napisao, ni mislio.
Njihova usta puna su tolerancije, demokracije, prava, antifašizma i slobode govora, a svojim komentarima gaze svakoga tko ne misli kao oni, na tipičan fašistički ili komunistički način: agresijom i nasiljem. Ili još bolje, perfidnim i podmuklim podmetanjem.
Svojim stavovima pozivaju i potiču druge svoje istomišljenike da se pridruže u napadima, kako bi se ostavio što veći utisak.
Njihova agresivnost stvara atmosferu straha, a to je upravo odlika totalitarnih režima: posijati strah. Jer strah je najbolja vrsta kontrole. Kada zastrašiš ljude, kada ih udaljiš od komentara, onda sam možeš lako stvoriti javno mišljenje. Sam sa još nekoliko pomagača.
Pljuneš gdje treba pljunuti, poližeš gdje treba polizati. Proglasiš ludim, lažljivcem, manipulatorom. Zalijepiš etiketu fašizma, nacizma ili ustaštva. I eto javnog mišljenja po njihovoj mjeri. Ili bolje rečeno po mjeri njihovih.
Kao nekad.
Sve tekstove iz Priručnika za život u Hrvatskoj možete pročitati OVDJE.
Sve tekstove Mikija Bratanića možete pročitati OVDJE.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
** Miki Bratanić po profesiji je konzultant za primjenu informacijskih tehnologija u hotelijerstvu. Njegova životna preokupacija je projekt “Priča o konobi”, osobno autorsko djelo u kojem raznim aktivnostima kroz prizmu konobe govori o našim prepoznatljivostima, običajima, tradiciji i baštini. Autor je projekta “PRIČAMO O NAMA – običaji, tradicija, baština i prepoznatljivost”, edukativne prezentacije namijenjene djeci školskog uzrasta kod kojih nastoji izgraditi svijest o potrebi očuvanja vlastita nacionalnog identiteta i naslijeđa, te pronalaska načina njegova korištenja za uspjeh u suvremenim svjetskim okolnostima.
Još kao srednjoškolac došao je u doticaj s temom zločina komunizma, što ga je kasnije potaknulo na osobno višegodišnje istraživanje u kojem je pored brojne literature upoznao i žive svjedoke s kojima je obavljao razgovore i prikupljao vrijedne informacije. Objavio je zbirku poezije i razmišljanja naslovljenu “Ruzarij za Hrvatski križni put”.
