Miliša: Fatalisti, epidemija apatije i hedonisti

Oni koji žive filozofiju nihilizma postaju fatalisti. Međutim, apatija i kriza smisla života postaju masovne pojave.

Epidemija apatije i ravnodušja zrcali bolesno stanje pojedinca i društva. O tome sam ranije pisao, a ovdje će dati naglasak na pitanje kako je danas postala aktualna nihilistička filozofija te njene glavne pouke dovesti u vezu s danas sve ekstremnijim vidovima hedonizma. 

Posljedice egzistencijalnog nihilizma su više nego aktualne, jer su njegovi predstavnici predvidjeli ovaj svijet u kojemu je zavladala masovna apatija.

U nihilističkoj filozofiji ljudsko postojanje nema smisla, a u moralnom nihilizmu i hedonizmu čak i seksualne perverzije se tretiraju kao važan aspekt slobode. Kod fatalista sve je predodređeno pa zato nema smisla ništa poduzimati. Vjeruju samo u sudbinu. Ako vjerujemo da je sve predodređeno, onda se prepuštamo stihiji života. Upravo to je glavna odrednica fatalista. “Sudbina ima vlast samo nad onima koji o njoj ovise.” (Pavao Brajša u knjizi Abeceda demokratskog ponašanja)

       Egzistencijalni nihilizam nalazimo u djelima F. Nietzchea, A. Camusa ili J. P. Sartra.  Oni su gotovo proročanski vidjeli svijet današnjice u kojoj je zavladala masovna apatija. Tako Jean-Paul Sartre u djelu Mučnina opisuje besmisleno postojanje. S tom spoznajom stvara se osjećaj mučnine i/ili apatije. Znatno kasnije od njihova stvaralačkog opusa Susan Neiman u knjizi Why Grow Up? objašnjava kada i kako današnja civilizacija perfidno sugerira odustajanje od života. “Mladima se govori da ih čeka samo gori život, a odraslima kako je sve najbolje nepovratno izgubljeno.” Po toj se matrici, zaključuje ona, “širi nihilistički pogled na svijet”, gdje ljudsko postojanje nema smisla. 

Fatalisti preferiraju šutnju, a ona je svojevrsna predaja pred životnim izazovima. 

Što povezuje fataliste i hedoniste?

      Fatalistima je zlo vječno i u ničemu nema dobroga. Fatalistima ništa nije vrijedno aktivizma, a hedonisti su samo u potragama za novim užitcima, ali na kraju svog života izgube volju za životom.

        Kod fatalista i hedonista ne postoji ideja zajedništva. Ne vjeruju u ideale, a povezuje ih bezbožnost. Postoji samo jedna “religija” – hedonistički narcizam. Ekstremni subjektivizam sugerira „Budi svoj!“ Izvan utvrda materijalizma, sebičnosti i isključivosti nemaju nikakvih etičkih dvojbi. Moralnost ne postoji ili se ignorira. 

        Fataliste i hedoniste povezuje ateizam i/ili nihilizam, čije su posljedice relativiziranje smisla života, odgoja, vjere, rada… Fatalisti ne vjeruju u odgoj jer je sve unaprijed određeno, a hedonistima je osobno zadovoljstvo važnije od bilo kakve brige za drugoga. U ljudskom razvoju pesimizam koji šire fatalisti je opasan jer širi osjećaj bespomoćnosti i nebrige za druge. 

S druge strane, ljenčarenje i razbibriga potiru volju za radnim angažmanom. Odatle njihova nepoduzetnost i nezainteresiranost za društveni angažman. Zato vlč. Zlatko Sudac upozorava: „Sve što se oko nas događa stvara od nas promatrače života. Izgleda da mnogi život samo odrađuju.“ 

        Fatalisti su uvjereni da je sve predodređeno, a beznađe trajno stanje. Oni su vječiti pesimisti. Smatraju da žive u ljudskom zvjerinjaku, dok se kod hedonista život pretvara u grozničavu potragu za novim užicima.  Za njih ne postoji zajednički cilj i sve je prepušteno stihiji i/ili individualnim stavovima i željama. Hedonistima je ugoda jedina svrha postojanja. Kod fatalista i hedonista favorizira se ekstremni subjektivizam, sebičnost, ravnodušje za patnje drugih, dokoličarenje, besmisao i  društvena pasivnost.  Fatalisti i hedonisti i sami priznaju da imaju isprazne živote. Jedni i drugi boje se boli i patnje te će radije riskirati prijevremeni odlazak u smrt nego borbu za život.

> Zlatko Miliša: Suočimo se sa strahovima, životnim problemima i krenimo drugim putem

        U nihilističkoj filozofiji ljudsko postojanje nema smisla, pa njeni promotori razmišljaju: “Ionako ću umrijeti, ne vidim razloga za nadu u patnji.” Ne vide smisla ni u borbi s bolestima. Odatle porivi za (auto)destrukcijom.

         Moralni nihilizam prikazuje čak i seksualne perverzije kao sastavni dio slobode. Autobiografski roman Seksualni život Katherine Millet francuske „književnice“ postao je svjetska uspješnica. U njemu autorica otkriva svoje mazohističke sklonosti, orgijanja i pozamašno “kolekcionarstvo” (s tri tisuće) frajera. U romanu ustvrđuje: “Kako sam bila savršeno dostupna, nisam utvrdila nikakav ideal koji trebam dostići, okarakterizirana sam kao osoba koja ne poznaje zabrane”. Poručuje da je sputavanje izvorište svih zala.  

      Izraz “escort dama“ (izvorno, počasna pratnja) “udomaćio” se kao šifra za “otmjenije” prostitutke. Njihova dobna granica sve je niža. Iskustva pokazuju da su mladi s istaknutim promiskuitetnim ponašanjem ovisnici o alkoholu i/ili (sintetičkim) drogama. Kada uđu  taj u začarani krug postaju indiferentni prema životu i ljudima. Život im se pretvara u pakao.

Nove generacije fatalista i hedonista pate od pretjerane komocije. Radikalni moralni relativizam, “subjektivizam i nihilizam jesu uvod u razaranje društva” (Đuro Šušnjić u knjizi Teorije kultura). U radikalnom moralnom relativizmu sve se podređuje  ugodama.  U općem defetizmu depresija postaje vodeća bolest današnjice. Tome su pridonijeli “ljudi sipe” – fatalisti koji stalno šire  negativne vibracije te ekstremni hedonisti u suludom traganju i utrci za (još većim) užicima. Takva grozničava potraga redovito odvodi u depresivna stanja. Hedonisti u vrtlogu novih izazova, padaju u teška depresivna stanja, ne vidjevši izlaz iz začaranog kruga. Svaki razuzdani hedonizam završava u teškim mukama i na kraju njima, kao i fatalistima, život postaje isprazan.

Kod fatalista i hedonista ne postoje nikakve moralne stege. “Nije za čovjeka sramota podleći boli, ali jest podleći ugodi.” (W. Glasser) 

I dosada je sastavni dio fatalističkog svjetonazora, ali i puno gore…. 

S dosadom čovjek osjeća “ništavilo, izgubljenost, ovisnost, nemoć i prazninu” (Pascal u Mislima).

U Splitu sam svojevremeno pronašao grafit “Nisam u krizi, ali mi je dosadno”, naknadno saznavši da ga je napisao mladić koji je kasnije postao heroinski ovisnik. Danski filozof S. Kierkegaard upozorava da je dosada “korijen svih zala”. Ovdje vrijedi spomenuti poučnu englesku poslovicu: “Onoga tko radi kuša samo jedan đavao, a lijenčinu tisuću”.

U Dalmaciji postoji termin “fjaka”, koju vidim kao novu poveznicu hedonizma, lijenosti i fatalizma. Fjaku je Joško Cvitanović opisao kao stanje “potpune obamrlosti tijela i duha s potencijalnom voljom za ništa”.  E. Fromm je konstatirao da je “čovjek  jedino živo biće koje se dosađuje”, a J. E. Bušić u romanu Ljubavnici i luđaci je tomu dodala kako ništa nije tako “nepodnošljivo kao dosada”. 

> Miliša: Zašto odgoj nije i ne može biti vrijednosno neutralan?

      Sve ovisnosti su kratkotrajna ugoda i dugoročno mučenje, a kod težih oblika ovisnosti to je put bez povratka. Jedna od brojnih ovisnica s kojima sam na jednom projektu  koji sam vodio mi je rekla: “Spavala sam za novac s nepoznatim muškarcima, gadila se sebi, ali potreba za drogom bila je jača. Tonući u pakao droge, moralne vrijednosti više nisu postojale. Počela sam i krasti, što se moglo unovčiti da bih podmirila svoju potrebu za drogom. Nisam vidjela izlaza. Krize su bile sve češće i bolnije. Droga mi je bila potrebna poput zraka da preživim dan. Svijet mi se pretvorio u pakao”. Norman Cousins upozorava: “Najveći gubitak u životu jest ono što umire u nama dok živimo”. 

 Zaključno: I kod fatalista i ekstremnih hedonista ovozemaljski život pretvara se u puko preživljavanje ili pakao. Međutim, bilo bi licemjerno njima predbacivati da samo oni ne vide smisao života. jer su apatija i kriza smisla života su postale masovne pojave.

Dragi čitatelji, obavještavam vas da sam nedavno otvorio svoj podcast  koji je vidljiv na You Tube kanalu pod nazivom Slavonski svjetionik, a biti će emitiran dva puta tjedno, ponedjeljkom i četvrtkom u 19 sati te neće biti duži od sedam minuta!

O autoru:

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar. Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu.

Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Miliša je i dobitnik godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.