Od prve dijagnoze raka grla prošlo je gotovo četiri godine. “Uljez” se vraćao tri puta. Ukupno sam imao 44 zračenja. Danas redovito (fizički) održavam nastavu na mom Filozofskom fakultetu u Osijeku. Bolest donosi određene probleme, ali na njih gledam kao izazove! Uz održavanje nastave pišem, družim se, povremeno putujem i radujem se svakom danu. Nije problem kada padneš, nego ako se nakon pada ne znaš ili ne želiš dići. “Nije tragična patnja, tragično je samo ako ti na to pristaješ”, (Tomislav Ivančić, Gdje je izlaz). Moja bolest me osnažila, a pozitivnu energiju prenosim na druge. Piše Zlatko Miliša.
Bolesnici i pacijenti trebaju biti od pomoći stručnjacima
Moj glavni apel je da mi, bivši ili sadašnji bolesnici, trebamo biti od pomoći i liječnicima i drugim stručnjacima. Smatram da trebamo biti partneri stručnjacima različitih profila u svim fazama liječenja te da upravo mi možemo ohrabriti one koje čeka operacija i proces oporavka. Svojevremeno sam duže boravio i istraživao ovisnike o teškim drogama u terapijskim zajednicama te zaključio da bi oni trebali biti obvezni partneri stručnjacima u svim fazama liječenja. Jednako tako mislim i za pacijente s dijagnozom tumora.
Moj najbolji prijatelj Ante Barada, vrsni neurolog, nakon teške bolesti je sve ostavio i vratio se iz metropole u svoje malo “misto” te je, uz simbiozu medicine i vjere, danas apsolutno zdrav. Jednom prilikom mi je kazao: “Silno mi je drago što si doživio snagu svjedočenja ljudi koji su prošli bolest i operaciju te dalje radosno žive i hrabre jedni druge. Isto tako imaš brojnih plemenitih osoba posvećenih stručnom pomaganju pacijentima, oni su nadahnuće i uz ozdravljenje bolesnika najveća nagrada u profesionalnom pogledu.”
Ima puno stručnjaka koji su svjetionici humanosti, uvijek spremni pomoći, oni “vide” svoje pacijente! Imao sam, na sreću, uglavnom iskustva s takvima, ali i one kojima bih istog trenutka oduzeo licencu. O potonjima ne želim ni govoriti, jer mi potiču negativne vibre! Liječnici bi trebali shvatiti da pacijente ne smiju tretirati kao pasivne primatelje informacija ili liječenja. Zato liječnik i psihoterapeut Gabor Maté konstatira da je jedna od ključnih slabosti medicinskog pristupa to što “smo liječnika učinili jedinim autoritetom, a pacijenta samo primateljem terapije ili lijeka”. On konstatira da iznimno rijetko koja bolnica, odnosno liječnik istražuje povezanost između bolesti pacijenta i stresova u njegovu životu, zadovoljstva životom, poslom, brakom … “To su pitanja koja rijetki liječnici ikad postave svojim pacijentima, kako onima koji se oporave, tako i onima kod kojih nema poboljšanja zdravstvenog stanja”, (Gabor Maté).
Moja poruka za vozača iz Dugog Sela koji me čudom nije usmrtio
Svoj novi rođendan imao sam 6. listopada 2022. kada sam na autocesti iz Osijeka prema Zagrebu (negdje kod skretanja za Našice i Đakovo) vidio vozilo u ogromnoj brini (iz suprotnog smjera) koje gubi kontrolu i ruši zaštitnu ogradu u dužini od 100 metara. Najveći dijelovi su pogodili moje vozilo, najviše u predjelu moje glave. Lim vozila je ulupljen do neprepoznatljivosti, šoferšajba se raspukla u milijun komadića. Jedan dio ograde je slomio volan. Čudom nisam oslijepio i (opet) čudom sam preživio.
Sve to sam shvatio kao (životni) križ koji mogu i moram nositi. Do danas nisam dobio zapisnik od PU Đakovo, a nisam išao u medije jer je u vozilu bila osoba (s roditeljima) u invalidskim kolicima. Trebam li napominjati da je dvadesetčetverogodišnji vozač Marko Ivić iz Dugog Sela vozio BW i da se nije raspitivao kako sam zbog njegovog ludovanja na cesti ja prošao. Je li se dalje služiš izgovorima da ti je otkazao volan ili pukla guma, na dijelu ceste kod skretanja za Đakovo gdje (ti) je ograničenje brzine bilo 80 km!? Marko tebi se obraćam – vrijeme je da sagledaš posljedice koje si izazvao, ali i one koje samo čudom nisu dovele do teškog stradavanja tebi dragih osoba koje si vozio, ako te već zbog mene “boli đon”! Neka ti ovo bude opomena da prestaneš ludovati, osobito kad voziš članove svoje obitelji! Molim se i za tebe!
Snaga molitve i oprosta
Bolest nas podučava o snazi oprosta! Jean Monbourquette u knjizi “Kako oprostiti: Oprostiti da se ozdravi” piše o terapijskoj moći oprosta jer opraštanje otvara nove poglede na ljudske odnose, a(li) čuva (i) mentalno zdravlje. Opraštanje daje snagu da živimo (dalje). Ovome bi dodao i ovo: “Tamo gdje prestaju znanstveni argumenti vjera nudi nove poglede, nerijetko i odgovore”.
Moj kolega iz Zagreba, Ante Kolak mi je u studenom 2019. godine kazao: “Otkako sam u mom životu Boga stavio na prvo mjesto, ljudi su dobili pravo mjesto”. Richard J. Leider u knjizi “Moć svrhe” otkriva da se naš život sastoji od “faza progresivnog buđenja koje uključuju duhovna otkrića.”
Bolest je i blagoslov jer prevrednuješ životne prioritete a i uvidiš tko ti je (pre)ostao! Moja draga kolegica, sveučilišna profesorica u mirovini, Dubravka Maleš, a koja je dugo vodila borbu s bolestima, u mojim mukama mi je rekla: “Tek kad čovjek doživi tešku bolest ima priliku upoznati njemu znane i neznane ljude. I jedni i drugi te iznenade. Od onih od kojih očekuješ podršku nerijetko dobiješ pljusku, a sasvim nepoznati pruže ti razumijevanje i podršku.”
Ljudi koji su prebrodili najveće boli sastavljaju liste prioriteta u životu, odbacuju životne trivijalnosti i prestaju se opterećivati nerazumijevanjem drugih. Znakovita je činjenica da postavljamo pitanje o smislu života tek kada je ugrožen.
Stoički sam podnosio silna iskušenja u borbi s “uljezom”, a osjećao sam moralnu dužnost da ostanem uspravan i za sve one koji su molili za moje ozdravljenje.
Umjesto zaključka savjeti
Bolest je prava prilika da konačno “progledamo”. Trebamo izbjegavati stresne situacije i energetske vampire. Da nemamo teških dionica u našim životima ne bismo upoznali svoje potencijale, ali ni upoznali pravo lice drugih. Trebamo “sahraniti” strah, jer on je okidač za nove (mentalne) bolesti! Oni koji se pitaju zašto se bol(est) događa baš meni neka preokrenu pitanje: “Kako se suočiti s novonastalom situacijom?”
Završavam citatom svećenika Henrija Nouwena: “Kada naše rane postanu izvor iscjeljenja postali smo ranjeni iscjelitelji.”
O autoru:
* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar. Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu.
Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
