Želite li ustati i otići u šetnju? Otplesati ples na vjenčanju svog djeteta? Pozvati prijatelje i pripremiti im gozbu? Ili ih samo nazvati i razgovarati s njima?
Možda želite vikati zbog doživljene nepravde? Skloniti sve prepreke koje vam se nalaze na putu ili ih zaobići bez imalo muke? Želite otputovati na jedno poslijepodne bez ‘prevrtanja neba i zemlje’, bez vječnih procedura i iscrpnih, detaljnih planova?
Vi možete. No, postoje ljudi koji o tome mogu samo sanjati. Ljudi koji ne hodaju. Koji nikada više neće plesati. Koji ne govore. Ne pomiču ruke i noge. Ne zaobilaze prepreke jer ih ne mogu zaobići. Ljudi koji nikamo ne putuju osim, možda, u svojim mislima.
A svatko od nas može postati jedan od njih.
Smrt maloljetnika u Rijeci
Osobe s invaliditetom spadaju u kategoriju istinski ranjivih društvenih skupina. Stoga je javnost ovih dana potresena jednom viješću. Riječ je o smrti maloljetnika u Podružnici Kraljevica-Oštro Centra za rehabilitaciju Rijeka. Nemili događaj zbio se još krajem rujna ove godine.
Tjednik Nacional je protekloga tjedna doznao, a potom i pisao, da je Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne skrbi javnosti zatajilo tu informaciju. Ono je to opovrgnulo.
Sada već bivša ravnateljica Centra (ujedno i predsjednica ogranka HDZ-a Matulji) navodno se resornom Ministarstvu ranije žalila na katastrofalno loše uvjete rada, manjak zaposlenika i tehničkih resursa. Prema njenim riječima, Ministarstvo se na ta upozorenja – oglušilo.
O cijelom se slučaju Ministarstvo očitovalo na konferenciji za medije u utorak. Točnije, državna tajnica, a nakon nje i načelnica Samostalnog sektora za upravni i inspekcijski nadzor. Od njih je javnost saznala da se u Centru nije poštivao protokol.
“… dijete bi se trebalo obilaziti svakih 15 minuta, što je u ovom slučaju izostalo”, rekla je gospođa s vrha inspekcijskog nadzora.
I sam ministar Piletić u nešto kasnijoj izjavi za medije potvrdio je da je preminulo dijete prethodno bilo bez nadzora dva i pol sata.
Državna tajnica nadležnog Ministarstva objasnila je čitavu proceduru. Od prijava, preko inspekcije, pa do sjednice na kojoj je prihvaćena ostavka, sada već bivše, ravnateljice.
Izrekla je još jednu rečenicu:
“Slučaj smo doživjeli kao jedan od uobičajenih slučajeva, događa se da korisnici preminu.”
>Maloljetnik preminuo u Centru za rehabilitaciju; Ministarstvo tvrdi da nije bilo zataškavanja
‘Mir, mir, mir…’
“Mir, mir, mir, nitko nije kriv”, glasila je nekoć pomirba djece nakon svađe. Čini se da se i ovdje htjela ‘isfurati’ slična parola. I to od strane svih protagonista. Bivša ravnateljica proziva Ministarstvo, a oni uzvraćaju lopticu odgovornosti.
Unaprijed prozivati i zaključivati čija je odgovornost za smrt ovog djeteta, nezahvalno je, nepotrebno, pa i nedopustivo. Tu vrijedi ona otrcana fraza o institucijama koje trebaju raditi svoj posao. Hoće li i kada – to je pitanje.
No, ako je preminulo dijete prethodno ostalo uistinu bez nadzora puna dva i pol sata, takva činjenica ledi krv u žilama. A evo i zašto.
‘Prosječan dan’
‘Prosječan dan’ osobe s teškim invaliditetom neopisiv je nekome tko ga nije doživio. Nakon 11 godina rada u tom sustavu, mogu o tome ponešto reći i iz vlastitog iskustva.
Ostaviti bez nadzora osobu koja je u stanju teškog invaliditeta može uistinu biti kobno po njezin život. Te se osobe ponekad mogu zagrcnuti i ugušiti i vlastitom slinom.
Roditelji njegovatelji, osobni asistenti, medicinske sestre i tehničari, fizioterapeuti, kolica i druga ortopedska pomagala neizostavan su dio njihove svakodnevice. No, i dostupnost svega ovoga nerijetko nije bez prepreka. Ponekad su zaista mučni postupci i procedure u ostvarivanju prava. Rigidnost sustava dodatno ih otežava.
No, ‘prosječan dan’ u životu osobe s teškim invaliditetom zapravo ne postoji. U stvarnosti, o kojoj nitko ne sanja dok mu se ne dogodi, a ponajmanje ekipa iz raznih institucija, svaki njihov dan, kao i dan ljudi koji ih okružuju, nova je borba.
No, postoje i mnogobrojne činjenice koje su izuzetno nelogične. O njima se malo ili nikako govori u javnosti. Niz je dug. No, jedna od njih je da osobe s teškim invaliditetom moraju iznova i iznova (papirnato) dokazivati svoje stanje. Ima li veće bizarnosti?
Želite istinu?
Iz Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne skrbi tvrde da se ništa nije skrivalo. “Sve je u skladu s propisima”, rekoše.
Bivša ravnateljica proziva upravo Ministarstvo.
Istina će jednom izaći na vidjelo. No, jednog mladog života više nema. To je perspektiva na koju se uvijek kao društvo trebamo vratiti.
Pravu istinu često znaju samo oni koji ne govore. Pa i oni kojih više nema. No, ovakvi nas slučajevi zapravo moraju potaknuti na dublju svijest o ljudima u potrebi. Sutra to može biti i netko nama blizak, ili mi sami.
Zato, želite li mijenjati svijet, pomozite prvome do sebe.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.