Iako je posljednjih godina teza o Tuđmanovoj izdaji Vukovara pala gotovo u zaborav, barem što se tiče medijskog prostora, još uvijek ima onih na marginama političkog i akademskog života koji tu teoriju pokušavaju „oživiti“, pritom ne nudeći ništa od dokaza osim „to je moralo biti tako“. U izdanju Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata prije nekoliko je godina izašla knjiga pod naslovom: „U zasjedi dezinformacija. Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata“.
> Pad Vukovara i početak golgote: Stravične priče bivših logoraša
Autor knjige je dr. sc. Roman Domović. Riječ je o profesoru na informatičko-računarskom odjelu Tehničkog veleučilišta u Zagrebu gdje izvodi kolegije iz područja informatike i računarstva. Radi i u Institutu za istraživanje hibridnih sukoba.
Teza o prodaji Vukovara postoji još od vremena trajanja bitke
Kako navodi u svojoj knjizi, teza o prodaji Vukovara u javnom je informacijskom prostoru već od vremena trajanja bitke za Vukovar. Svoje korijene ima u konferenciji za tisak koju je početkom studenog 1991. održao Mile Dedaković Jastreb. „Glas Slavonije“ je tada napisao kako se u Zagrebu istočnom Slavonijom trguje za zapadnu Hercegovinu. Stoga, Vukovar, grad na granici sa Srbijom, mora pripasti Srbiji.
> Josip Dir, preživjeli iz vukovarske bolnice: ‘Ljude koji su ginuli za ideale danas nazivaju ustašama’
Novinar iznosi i podatak kako u tom trenutku više od „stotinu hrvatskih tenkova u unutrašnjosti Hrvatske stoji neiskorišteno, dok Vukovar vapi za tenkovima, protuoklopnim i protuavionskim sredstvima“. Tu informaciju „Glas Slavonije“ je navodno dobio iz zapovjedništva Operativne grupe Vukovar-Vinkovci-Županja. Postoje i dokumenti, navodi novinar, koji će se otkriti ako Vukovar padne. Također, nastavlja, „U istom zapovjedništvu su nam rekli da imaju saznanja o tome da su dvije specijalne skupine upućene u istočnu Slavoniju sa zadatkom da likvidiraju ovo zapovjedništvo, a da je mig za isto dan i ‘slobodnim strijelcima’ na ovom području“.
‘Nacional’ i Srećko Jurdana
Teza o prodaji Vukovara promovirana je i u „Nacionalu“. Ova je tiskovina tvrdila kako je Tuđman osobno prekinuo odluku o prekidu proboja prema Marincima (13. listopada 1991.). Predsjedniku je navodno Europska zajednica (EZ) zaprijetila „da će u suprotnom iz Hrvatske povući svoje promatrače (popularne sladoledare). Opredjeljenje za sladoledare, kao iznuđeni znak Predsjednikove dobre volje prema inozemstvu, pretpostavljeno je hrvatskoj vojnoj pobjedi, i to je politička supstanca vukovarske bitke“, napisao je „Nacional“.
Godinu dana kasnije, „Nacional“ je ponovio tu tezu: „Da je Tuđman postupio kao vođa, da je ignorirao zahtjeve Van den Broeka (op. a. nizozemski ministar vanjskih poslova, jedan od delegata EZ-a na Brijunima u srpnju 1991.) i vojsci dopustio još samo pola dana djelovanja, ni Ovčare ni Novog groblja danas ne bi bilo“. Piše Domović: „O tome se piše kao da su hrvatske oružane snage prošetale od Nuštra do Marinaca te bi tako nastavile sve do Vukovara, a srpske snage su se pritom povlačile bez otpora“.
Možda će vas zanimati
Kratki pregled bitke za Vukovar 1991.
U bitci za Vukovar poginulo je 879 branitelja, a 777 ih je ranjeno. Gubitci srpske strane procjenjuju se na 10 – 15 000 poginulih vojnika, nekoliko stotina uništenih tenkova i transportera, te preko 20 srušenih zrakoplova i helikoptera.
Jedan od glavnih „dokaza“ kako je Vukovar prodan jest priznanje Hrvatske. Jedan od hrvatskih dužnosnika koji je zastupao tu tezu bio je i Zdravko Tomac, potpredsjednik Vlade demokratskog jedinstva iz 1991. godine. On je tvrdio kako je tadašnja Tuđmanova „fiksacija“ bila: „Vukovar mora pasti, da bi Hrvatska bila priznata“.
Novinar Srećko Jurdana iz Nacionala razvio je sljedeću teoriju: „Strategija ‘hrvatske državne politike’ 1991. nije, dakle, glasila, obraniti Vukovar, odnosno spriječiti ubijanje zarobljenih boraca, nego se koncentrirala na sprečavanje mogućnosti da pad Vukovara – sa svim popratnim fenomenima – ugrozi dogovorenu suradnju s Miloševićem u predstojećem ratu za podjelu Bosne“ (12. ožujak 1997.).
Ova teza se u „Nacionalu“ provlačila čitavih godinu dana. U konačnici je Jurdana dobio i nagradu za najboljeg hrvatskog kolumnista u listopadu 1998. godine. Svoju je tezu širio i desetljeće kasnije, iako su objavljene knjige i dokumenti koji pobijaju njegovu teoriju.
> 18. studenoga 1991. Zločini srpske vojske – pokolj i žrtve u Vukovaru i Škabrnji
Ivan Zvonimir Čičak i Romano Bolković
Tezu o prodaji Vukovara u strani medijski prostor gurao je Ivan Zvonimir Čičak: „Da hrvatski predsjednik Tuđman nije demokrat zna cijeli svijet. Da je namjerno žrtvovao Vukovar Srbima da ubrza priznanje Hrvatske zna svako dijete“.
Voditelj Romano Bolković je također jedan od od onih koji su u medijski prostor puštali tu teoriju. On je 18. studenog 2013. u svojoj emisiji ugostio zamjenika zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića Jastreba – Nikolu Totha Feniksa, koji je izjavio: „Pa Vukovar je pušten da padne. Naprosto je pušten da padne. Vukovar je definitivno pušten da padne. Ostaje činjenica, po meni, da je krv na Tuđmanovim i Šuškovim rukama“. Toth je iznio niz teorija o 200-300 ljudi koji su mogli prodrijeti u Vukovar, o neispaljenim granatama iz Vinkovaca, ulozi EZ-a, a spominjao je i UDB-u koja je imala namjeru tako opljačkati Hrvatsku. Nije iznio nikakve dokaze o tome.
Domović potom navodi kako je Toth za vrijeme bitke Branku Borkoviću poslao sljedeći faks: „Što se tiče tvoje teorije; ako se može izići, onda može i ući, to nije logika. Izlaze iz straha i s velikim rizikom. Nećeš reći da su ljudi spremni podnijeti isti rizik da uđu i tada umru. Šta ti misliš: ima li takvih ljudi? Takve nismo pronašli – nijednoga. Ni najhrabriji nisu bili spremni“. Faks ima nadnevak 15. studenog 1991. u 11.23 sata.
Nepostojeći teniski meč Tuđmana i Šuška 18. studenog 1991.
Voditelj Bolković plasirao je i lažne informacije kako su 18. studenog Tuđman i Šušak igrali tenis, a navečer otišli u Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog gdje se obilježavao dan osnutka Herceg-Bosne u Grudama, dok je Vukovar za to vrijeme padao. Predsjednikov raspored za taj dan otkriva kako je Tuđman od jutra do ručka neprekidno imao sastanke, a navečer u 18 sati sjednicu Vrhovnog državnog vijeća. Raspored u Lisinskom Domović nije uspio pronaći, no ako je i Tuđman tamo otišao, to se moralo dogoditi kasno navečer. Za tenis nije bilo vremena taj dan. Tuđmanov sin Miroslav otkrio je kako je nakon ručka njegov otac imao odmor prije nastavka svojih obaveza.
> Tomašević i Mile Kekin: ‘Mi i dalje pričamo o Vukovaru, pa prošlo je četvrt stoljeća!’
Ranko Ostojić
Bivši ministar unutarnjih poslova iz redova SDP-a Ranko Ostojić također je jedan od teoretičara izdaje Vukovara. U Dnevniku RTL-a od 18. studenog 2011. je izjavio: „Tužna scena u kojoj se ratni zapovjednici Vukovara moraju probijati u kolonu, da gradonačelnik (Željko) Sabo koji je organizator nije mogao doći do groblja, tu sramotu da ne mogu proći sin Siniše Glavaševića, general (Ante) Kotromanović i Fred Matić – koji je logoraš i čovjek koji je i dan iza 18. studenoga branio Vukovar – to ide na dušu onima koji su i onda izdali Vukovar pa su to napravili i danas“. Ostojić nije iznio nikakve argumente u prilog tezi o prodaji/izdaji Vukovara.
Laž o prodaji Vukovara djelo je KOS-a JNA
Nastavlja Domović, „teza o izdaji Vukovara pa i cijele istočne Slavonije u hrvatski medijski prostor dolazila je i od strane visokih dužnosnika agresorske JNA. Više puta širio ju je general JNA Andrija Rašeta, neposredno nakon bitke za Vukovar, a i kasnije“. Rašeta je tvrdio: „Hrvatskoj je, zbog međunarodnog priznanja, bio potreban jedan Staljingrad, a za to je određen Vukovar. Po bilo koju cijenu“.
> Početak kraja bitke za Vukovar: Pad Lušca 2. studenog 1991.
Ne postoje dobri argumenti u prilog ovoj tezi, već samo konstrukcije, zaključuje Domović. Hrvatski povjesničari su na temelju arhivskog gradiva putem znanstvene metodologije zaključili kako dokaza o prodaji Vukovara jednostavno – nema.
Čak ni u prvim godinama 21. stoljeća kada su medijskim prostorom kolali predsjednički transkripti i kada je isplivalo sve što je moglo kompromitirati Tuđmana, nije objavljeno ništa što bi ukazivalo je prvi hrvatski predsjednik prodao Vukovar, zapisao je u svojoj knjizi najveći autoritet iz povijesti Domovinskog rata dr. sc. Davor Marijan („Obrana i pad Vukovara, Zagreb, 2013., 435.).
> Bogdanovci: Pad tvrđave Vukovara 10. studenog 1991.
Laž o izdaji/prodaji Vukovara plasirana je u okviru operacije „Opera (Odelenje za propagandni rat)“ Kontraobavještajne službe JNA, navodi i povjesničar dr. sc. Ante Nazor (Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih, Zagreb, 2011., 324.).
Širitelji teze o prodaji Vukovara izbjegavaju javna sučeljavanja
Domović piše kako se širitelji teze o izdaji Vukovara koriste tek spinovima i manipulacijama informacijama. S druge strane, povjesničari koji se ovom temom bave na znanstveni način ne nalaze nikakve dokaze u prilog toj tezi. Također, širitelji teze o prodaji Vukovara kontinuirano izbjegavaju javna sučeljavanja s povjesničarima Domovinskog rata.
„Iako je stvarnost, odnosno znanost, demantirala mnoge pa na tim mitovima više ne inzistiraju ni neki njihovi dojučerašnji zagovornici, oni su u smanjenom opsegu i dalje prisutni u javnom informacijskom prostoru“, zaključuje Domović.
* Ovaj članak omogućuju donacije naših čitatelja. Podržite i vi slobodno i neovisno novinarstvo koje stoji uz prave vrijednosti putem DONACIJE.
