Selo Bogdanovci u obliku križa u neposrednoj blizini grada Vukovara pokazalo se kao tvrd orah srpskim agresorima. Nalazi se pred samim ulazom u Vukovar, odnosno pred gradskim naseljem Lužac. Također, njime je prolazio i „kukuruzni put“ kojim se grad snabdijevao oružjem, potrepštinama i ljudstvom. Ovu isturenu točku obrane grada agresor je okupirao tek 10. studenog, osam dana nakon pada Lušca i osam dana prije okupacije Vukovara.
> Početak kraja bitke za Vukovar: Pad Lušca 2. studenog 1991.
U Bogdanovcima je 1991. živjelo 1113 stanovnika. Nacionalni sastav bio je sljedeći: 914 Hrvata, 113 Albanaca, 19 Srba, 13 Mađara, kao i nekolicina ostalih. Život je izgubilo 133 branitelja i civila među kojima 89 mještana.
Bogdanovci su imali tek 200 branitelja
Upravo u ovom selu koje će postati trn u oku srpskog agresora, 10. ožujka 1991. na jednoj livadi okupilo se 2500 ljudi. Nisu imali oružje ni odore, ali bili su spremni braniti Hrvatsku. Postrojavanje tih nenaoružanih odreda organizirali su Tomislav Merčep i Blago Zadro.
Bogdanovce je branilo oko 200 pripadnika Zbora narodne garde, Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), policije te sami mještani.
Bogdanovci: ‘Gorilo je nebo i zemlja’
O situaciji u Bogdanovcima u svojoj knjizi „58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca“ pisao je Damir Markuš Kutina, pripadnih HOS-a koji je sudjelovao u teškim uličnim borbama na Sajmištu. Evo što je o Bogdanovcima zapisao u svojim ratnim memoarima.
„Vijesti koje smo dobivali govorile su da je tamo pravi rusvaj, da su napadi neprestani i da uništenog oklopa ima na sve strane. Znači da su Hosovci, zajedno s ostalim malobrojnim braniteljima, tamo u Bogdanovcima radili čuda. Kada kod nas nije bilo borbe, slušali smo strašne kanonade nad Bogdanovcima, strašne. Nisam bio jedini koji je gledao u smjeru Bogdanovaca, mislio sam da nakon toliko granata ispaljenih na njih ni cigla neće ostati. Gorilo je nebo i zemlja, a oni su i dalje pružali otpor, nisu se dali. I tako danima. Sve do 10. studenog, kada ipak više nisu izdržali, s malobrojnim snagama i bez streljiva za oklop“.
> Nađena tijela petorice branitelja i civila na Šarviz doli kod Vukovara
Kako piše dalje u knjizi, neprijatelj je (pogrešno) procjenjivao kako se u Bogdanovcima nalazi „4000 fanatičnih crnokošuljaša“. Samo selo označeno je kao „najutvrđenije ustaško uporište“. Obrana je doista bila tvrda i otpor je trajao do zadnjeg metka i protutenkovskog projektila. O silini borbi koje su se vodile za selo Bogdanovci svjedoči i njegovo potpuno uništenje.
‘Štafeta smrti’
Nakon okupacije Bogdanovaca 10. studenog odvijala se takozvana „štafeta smrti“. Riječ je o iznimnom sebedarju i svjedočanstvu neizmjerne hrabrosti branitelja. O tom je događaju Laudato televizija snimila i potresan dokumentarni film koji podsjeća na konkretne događaje iz Domovinskog rata koji su se zbivali od 10. do 22. studenog 1991. u minskom polju nedaleko od Marinaca. Jedanaest hrvatskih branitelja u nedjelju 10. studenog krenulo je iz okupiranih Bogdanovaca u proboj s civilima. Redateljica film je Nada Prkačin.
> Veliki petak i hrvatski mučenici: HOS-ova ‘Štafeta smrti’
Predvodnici „štafete smrti“ bili su Zoran Antunović, Ramo Hrbatović, Tihomir Iveta Piđo, Stjepan Katić, Josip Knežević, Marko Knežević, Žarko Manjkas Crvenkapa, Antun Petričić, Anto Šarić te jedini danas preživjeli Đuro Kovačević i Ivica Jurčan. Oni su i glavni pripovjedači strahota kroz koje su prolazili nakon što je prvi u proboju nedaleko od Marinaca nagazio na minu. Ranjeni i gotovo nepokretni, bez hrane, na velikoj hladnoći, u strahu i neizvjesnosti, provodili su sate u molitvi i održavajući se budnima pričama o prošlosti i dobrim sjećanjima. Bili su i u napasti da se ubiju, a jedina želja bila je ‘samo da netko naiđe na njih, da ih izvede’. Sedmero ih je umrlo čekajući pomoć, a od preostalih četiri, posljednji je bio pronađen tek nakon 12 dana.
Zločin nad albanskom manjinom
Dan nakon okupacije Bogdanovaca, 11. studenog dogodio se i jedan stravičan zločin gotovo nepoznat javnosti. Nakon zarobljavanja i zlostavljanja deset mještana albanske nacionalnosti, devet ih je strijeljano. Pošteđena je jedino žena koja je prošla stravična mučenja, uključujući višestruka silovanja.
Na Višem sudu u Beogradu 8. prosinca 2020. izrečena je prva nepravomoćna presuda. Boško Soldatović, pripadnik čete Vojne policije Druge proleterske gardijske mehanizovane brigade JNA, proglašen je krivim i osuđen na 15 godina zatvora.
